Silvana Sorbola Rožanković, svima poznata kao "teta Silvana", gotovo je cijeli svoj život vezala uz stadion na Drosini. Više od sedam desetljeća provela je u svakodnevnom ritmu pulskog nogometa, ostavivši neizbrisiv trag u povijesti kluba i u sjećanjima brojnih generacija igrača, trenera i navijača. Danas je i službeno ispraćena u zasluženu mirovinu, a NK Istra 1961 oprostila se od nje emotivnom objavom na društvenim mrežama, zahvalivši joj na svim godinama predanog rada, podrške i brige.

(Snimio Roberto Car)

"Od srca hvala našoj dragoj Silvani na svim godinama rada i truda koje je ulagala u klub. Prošla je nebrojene generacije igrača i uvijek nam bila najveća podrška, u dobrom i lošem. Zauvijek ćete biti dio zeleno-žute obitelji i prava ikona kluba", poručili su iz Istre 1961.

Silvanina priča s pulskim stadionom započela je doslovno u najranijem djetinjstvu. Na Drosinu je stigla još kao jednogodišnje dijete, kada su se njezini roditelji, Eufemija i Mario Sorbola, uselili u prostor ispod tadašnje zapadne tribine. Taj je stadion postao njezin dom, igralište, radno mjesto i životna pozornica.

(NK Istra 1961)

Obiteljska tradicija služenja klubu bila je snažna i duboko ukorijenjena. Otac Mario bio je domar, oružar, majstor za sve i čovjek kojem su se igrači i treneri obraćali za svaku sitnicu, dok je majka Eufemija neumorno prala i održavala klupsku opremu, često u iznimno teškim uvjetima. U vremenu bez strojeva, automatike i suvremene logistike, dresovi su se prali na ruke, a igralište zalijevalo teškim vatrogasnim šmrkovima. Taj duh rada, odricanja i brige Silvana je nastavila cijeli život.

(NK Istra 1961)

Desetljećima je s posebnom predanošću brinula o klupskoj opremi – prala je, sušila, slagala i glačala dresove, uvijek pazeći da igrače dočeka uredna svlačionica i spremna oprema. No, njezina uloga nikada nije bila samo tehnička. Bila je tihi oslonac generacijama mladih nogometaša, netko tko će saslušati, utješiti, ohrabriti i ponekad blago izgrditi, ali uvijek s dobronamjernom brigom.

Kroz njezin je život na stadionu prošla cijela povijest pulskog nogometa – od skromnih uvjeta i improvizacija, preko kriznih razdoblja, do suvremenog stadiona i profesionalne infrastrukture. Doživjela je sve: pobjede, poraze, ispadanja, povratke, promjene imena kluba, uprava i vlasnika. I uvijek ostala – kao konstanta, simbol kontinuiteta i ljudske dimenzije sporta.

(NK Istra 1961)

Upravo zbog toga, njezin doprinos odavno je prerastao okvire svakodnevnog posla. NK Istra 1961 ranije ju je predložila i za gradsko priznanje Grada Pule, istaknuvši je kao primjer nesebičnog rada, odanosti i životne predanosti zajednici.

Sada, nakon više od 70 godina provedenih na Drosini, teta Silvana zatvara jedno veliko poglavlje. Iako odlazi u mirovinu, teško je zamisliti stadion bez njezina prepoznatljivog glasa, vedrine i brontolanja iz srca.

Jedno je sigurno – ime Silvane Sorbola Rožanković zauvijek će ostati upisano u povijest pulskog nogometa, kao simbol onih ljudi koji su klub gradili daleko od reflektora, ali bez kojih sport ne bi imao svoju ljudsku dušu.

Povezane vijesti

• Pamić ljut na Rubešu i Rubčića
• Suludo je u ovoj situaciji od trenera tražiti borbu za Europu
• Svraka: Pulski projekt me "kupio"