Ljudi koji mijenjaju grad
Igor Loparić i "Naš san njihov osmijeh": 16 godina tihe borbe za 1.800 obitelji kojima je pomoć značila sve
(Snimio Milivoj Mijošek)
Igor Loparić ime je koje se u Puli s punim pravom vezuje za volonterstvo i Udrugu "Naš san njihov osmijeh". Iako Udruga sad već ima bazu od 30 volontera, činjenicu da je upravo on kao predsjednik sinonim za nju, shvaća i sam Loparić. Zajedno ju je s grupom građana stvarao od sad već davne 2009. godine. Nimalo pretenciozan ni patetičan, uvijek skroman, jasan i odmjeren, ali ništa manje srčan, Loparić je osoba koja se u voloterstvu našla kao tada dio građanske inicijative.
Brojne akcije
Te je godine postalo uobičajeno da se komunikacija s građanima vodi preko društvenih mreža, a naziv stranice - "Naš san njihov osmijeh" se, nakon osnivanja Udruge, zadržao do danas. Loparić sada kaže da bi ime, da se može vratiti na početak, bilo drugačije i kraće, ali najvažnije je kako je ono pronašlo put do svijesti i srca sugrađana. Istoimena Udruga registrirana je vrlo brzo nakon inicijative i stranice na društvenim mrežama, jer se ukazala potreba da Udruga ima mjesto na kojem će se nalaziti skladište u kojem se prikupljaju vrijedne namirnice. Također, zahtijevalo je to i otvaranje računa, zbog svih financijskih transakcija s kojima Udruga radi, te je bilo logično ništa ne mijenjati u imenu kako građani ne bi bili zbunjeni. Naziv je znakovit, a sad je već odavno uvriježen kao nešto što među građanstvom Pule, ali i šire, asocira na konkretnu pomoć i vrijedne pojedince koji nikad ne zaboravljaju potrebite među nama.
- Nisam analizirao odakle sam se baš našao u ulozi volontera. Dugo je sve to tinjalo u meni. Te 2009. godine imao sam 25 godina, međutim, i u godinama prije je to u meni postojalo kao ideja. U tim trenucima ideja nije padala na plodno tlo među nekim mojim poznanicima i prijateljima, nakon čega sam privremeno odustao. Potom sam možda išao malo i glavom kroz zid, tako da se od te, 2009. godine, uspjelo sve pokrenuti. Ništa mi se specijalno nije dogodilo da bih mogao govoriti o nekom konkretnom razlogu zbog kojeg sam volonter; primjerice, da sam nešto vidio ili doživio. Više je riječ o mom višku vremena, velikoj količini ljubavi i empatije, a sve kako bih napravio nešto u životu, u vlastitoj okolini i za drugoga. Ništa specijalno, ali je na kraju sve bio specijalno, jer je pokrenulo priču. Ta godina je bila plodna što se tiče mnogih pulskih organizacija koje se bave humanitarnim radom, jer su mnoge od njih upravo tada započinjale sa svojim aktivnostima. Svi se mi poznajemo i surađujemo. Možda je to bilo povezano s ekonomskom krizom godinu prije, pa je broj korisnika kojima treba pomoć osjetno u tom trenutku porastao, a to je onda utjecalo na sve te organizacije koje su htjele pomoći. Na nas nije, ali nešto u meni jest, pa sam potegnuo s time te potegnuo i ostale, prisjeća se Loparić.
I dok pričamo s našim sugovornikom, na njegovo traženje prekidamo razgovor kako bi dao upute svojoj volonterki oko slaganja paketa za potrebite. Naime, u skladištu u Koparskoj ulici u Puli, u kojem nas je dočekao, to je aktivnost koja se odvija konstantno, pa i prilikom našeg posjeta. Namirnice se dijele na pakete prema potrebama obitelji za koje neki među nama, svjedočimo to svakodnevno, mare više, negoli neki drugi. Količina pažnje koju najhumaniji među nama poklanjaju onim, manje sretnima, čini tu razliku, a naš sugovornik to čini konstantno. Prekinuti intervju, zbog pravog razloga zašto je u skladištu, za njega se podrazumijeva. Upravo je takav Igor i takvi su njegovi prioriteti, a zbog toga ga njegovi sugrađani istinski cijene.
S vremenskim odmakom od toliko godina, rezime ove Udruge s Loparićem na čelu je jako puno dobrotom dotaknutih života. Prepoznatljivost njihova humanitarnog rada leži i u činjenici da se na kreativan način doskoči potrebama koje postoje na terenu. Jer, iako je svaka pomoć dobrodošla, ciljane akcije nose svoj potpis, a ljudi koji žele pomoći snažno podupiru i prepoznaju u njima čin dobrote kao vlak na koji se i sami mogu ukrcati. Kad pitamo Loparića koje mu akcije padaju na pamet, kao iz rukava i s puno ljubavi govori o svakoj od njih.
- Definitvno mislim da je akcija "Slušaj svoje srce" bila ona koja nas je podigla na višu razinu, jer smo njome izašli van Istre i po cijeloj Hrvatskoj. Mislim da je ona bila taj znak i za nas same; da možemo činiti puno više. Osobno mi je značila, jer me duboko promijenila. Svašta sam vidio i doživio. Smatram da je i za Udrugu bila značajna jer je bila nositelj jednog kumulativa koji se kasnije i dogodio. Tu smo akciju radili par godina, a zbog nje sam dobio i nagradu "Ponos Hrvatske". Naravno, tu je i akcija koju radimo svake godine, već 16 godina, a to je akcija "Jedna za druge". Ona je pratila Udrugu od samih njenih početaka i osnutka. U njoj se ljudi već nama prvi javljaju, jer znaju kad se odvija, prepoznatljiva je i već je uhodana praksa, veli nam Loparić i potvrđuje na našu opasku da je to akcija sa svojim OIB-om. Naime, toliko se snažno primila u zajednici.
Svakako nam ističe i akciju "More ljubavi", kojom su pomogli brojnoj djeci iz obitelji slabijeg imovinskog stanja da provedu neko vrijeme ljeti na moru, u suradnji s turističkim iznajmljivačima. I ova je akcija vrlo brzo prepoznata od zajednice zbog ljepote njene namjere, a Loparić veli da je iznimno zrela i osmišljena. Vrijedno je spomenuti i akciju "Osigurajmo znanje", kroz koju kupuju knjige i radne bilježnice za školsku djecu, a tu su i "Junaci iz kvarta" - akcija čiji su nosioci mladi, koji dolaze svaku srijedu u prostor Udruge i pomažu. Kroz akciju "Obitelj sa zadatkom", uključene su cijele obitelji koje volontiraju, nabraja on.
- Svake godine donosimo nešto novo, ali svakako zadržavamo stare akcije po kojima smo poznati. Sve te ideje su moje, a najčešće zato jer sam ljut. Smatram da volonteri uopće ne potroše nimalo vremena kako bi razmišljali u smjeru novih ideja i pritom mislim da mogu puno više. Pogotovo oni koji su već "unutra" i koji su aktivniji. Tu ne mislim na više fizičkog rada, već naprotiv, da mogu razmišljati svojom glavom te doći do neke zamisli koja će stvoriti novu energiju. Da se zapitaju; na koji način sami sebe dati u nekoj, možda novoj akciji, te puno više razmišljati o Udruzi. Svaka je akcija došla iz moje glave, ali je došla sukladno potrebama i vremenu koji nam dolazi. Primjerice, akcija koju samo započeli prije dvije godine - "Stan za lakši san", došla je iz razloga jer smo pola godine dobivali pozive od ljudi da pomognemo s plaćanjem stanarine. Kroz razgovor s Humanitarnom mrežom ništa se konkretno nije pomicalo, pa sam odlučio pozvati sugrađane da otvore trajni nalog te sam se vodio time da, čim bude više takvih građana, moći ćemo "pokriti" više obitelji. Trenutno kroz ovu akciju imamo sedam obitelji samohranih majki s djecom kojima plaćamo stanarinu. Svaki mjesec za tu namjenu uplaćuje se 2.300 eura, opisuje nam vrlo plastično i s iznosima u ovoj akciji ono što se čini.
Do sada se u operativnom radu ove Udruge nisu događale pogreške, a najbolji način da se to izbjegne jest Loparićeva procjena na licu mjesta. Sam priznaje da u startu odustaje od ideja koje bi se mogle zakomplicirati, jer za takve, jednostavno, nema ni vremena ni resurse. Jedna od ideja od koje je odustao je od kolega predloženi ovogodišnji Djed Mraz u prosincu. Za one, koji su Djed Mraz cijele godine kao što je to ova Udruga, ova simbolična gesta zasigurno nije glavni prioritet, dok god se tekući problemi rješavaju u tekućem trenutku. Svi oni građani, koji imaju neku ideju koja bi mogla biti na dobrobit potrebitih, mogu se, dometnuo je Loparić, javiti u veljači, kad nema ničega i kad se već daleko odmaklo od simboličnog mjeseca darivanja.
Sve je volonterski
- Ljudi moraju shvatiti da smo mi volonterska udruga. Sve druge udruge koje imamo u Puli su na plaći. Rade svoje uredovno vrijeme kroz osam sati i mogu se kroz to vrijeme u potpunosti posvetiti i fokusirati na aktivnosti. Mi toga nemamo, već sve što radimo, radimo izvan svog radnog vremena na nekim posve drugim poslovima. Dakle, mi volontiramo kad stignemo. Sukladno tome, mi smo čudo! Osobno, često dolazim volontirati navečer kad svoju djecu stavim spavati i potom radim nekoliko sati. Ima i drugih volontera koji kod nas rade na taj način. Ovdje je 16 godina čiste ljubavi i volonterstva. Upravo zato jako promišljamo akcije koje ćemo sprovoditi. Za nešto što je jako veliko, nemamo kapaciteta i ljude, te se u to nećemo ni upuštati. Mogu reći da napokon, nakon puno godina potrage, imam grupu volontera koja je super. Znam da možemo raditi i više, ali se ne usuđujemo na bilo što. Funkcioniramo po tom principu. Primjerice, jedan naš član je napisao pjesmu koja bi bila himna naše Udruge i ona je predivna. Pjesmu nismo pustili u javnost, jer sam autoru poručio da se oko nje treba potruditi; da nađe tko će je izvesti, tko napraviti spot, što za sada nije napravio. I neka. Ta pjesma čeka svoj trenutak i bit će hit, ali želim da se oko nje potrudi pa kad god ona izađe, taj će trenutak biti dobar. Upravo taj princip potičem kod volontera, da se pomaknu i da shvate, jer da se ja nisam potrudio, nikad ne bi ni nastali. Znao sam za što sam sposoban i na što sam spreman, ali sam isto tako i svjestan koliko mogu ili ne mogu, opisuje nam on.
Među volonterima koje spominje Loparić, ima i tzv. jednokratnih, kao što su "Junaci iz kvarta", jer je uvijek riječ o nekim novim "klincima". Dok neki dolaze po potrebi, među 30 stalnih volontera, desetak je onih koji su uvijek ovdje. Puno toga i često varira u volonterstvu. Neki volonteri po osobnim životnim pričama odu pa se vrate, tu su i trudnoće volonterki koje diktiraju njihovo vrijeme za volontiranje. Naš sugovornik u svima njima prepoznaje entuzijazam i za mnoge zna da će se, i nakon nekih osobnih razloga privremenog odsustva, opet vratiti. Ono što ih svih vezuje jesu poruke ljubavi koje se ničime ne uvjetuju i pomoći koja ne traži nikakvu naplatu.
Jesmo li se kao zajednica, pod njihovim primjerom, popravili i sami senzibilizirali, zanima nas.
- Zajednica se definitvno senzibilizirala. Kao Udruga, mi smo bili veliko uporište za to, a vidim to kroz sve naše akcije. Bilo kakvu akciju da pokrenemo, mi ćemo s njom uspjeti. Ljudi nam vjeruju, a svakako je tu važno naše iskustvo, ali i iskustvo koje ljudi imaju s nama. Znaju da ne muljamo i mislim da su građani uz nas zadobili povjerenje. Znamo vrlo dobro kako, kad se dogodi da bilo koja organizacija napravi neku muljažu, sve nas olako stavljaju u isti koš. Čak sam i za sebe čuo da uzimam donacije, a opet, sve me to ne pogađa jer znam što radim i iza sebe imam stotine ljudi koji me prate i spremni su na bilo koju moju inicijativu odmah reagirati, odgovara ponosno.
U tih 16 godina u kojima je učinjeno jako puno, brojke onih koje su dobrotom dotaknuli, bilo jednokratno ili kontinuirano, iznosi 1.846 obitelji, ne računajući koliko u kojoj obitelji ima pojedinih članova. Nekima od njih pomažu i dan danas. Sav trud koji se ulaže, neminovno dovodi i do iscpljenosti, ali je Igor ni približno ne stavlja u prvi plan.
- Kad sam se vratio s akcije "Slušaj svoje srce", dao sam prijedlog da netko preuzme u Udruzi odgovornost umjesto mene. Tada sam dobio treće dijete, vidio sam da ne mogu više pratiti neke stvari, jednostavno sam vremenski bio u stisci i smatrao sam da je vrijeme da netko drugi to preuzme. Međutim, treba naći takvu budalu. Treba to živjeti, imati u srcu i u glavi. Teško je to nekome i opisati. Dok sam s djecom, s glavom sam na obavezama prema Udruzi i korisnicima. Kad shvatiš da si "bolestan", onda shvatiš da i dalje moraš biti ovdje. Zato smo odlučili da nećemo ništa mijenjati, nego ćemo usporiti. Da stvar bude komičnija, nismo usporili, nego smo pojačali. Shvatili smo da imamo ljude s kojima možemo raditi i oni su sada na raznim zadacima, a ja sada, uglavnom, koordiniram aktivnosti, opisuje Loparić.
Dobra djela
Volonteri naoko ne dobivaju ništa zauzvrat. Da bi shvatili zbog čega netko svjesno poklanja svoje vrijeme drugoj osobi bez ikakve naknade, moramo prepoznati gdje leži njihova motivacija; je li to osmijeh djeteta, zahvalan pogled osobe koju je netko pomilovao dobrotom nakon dugo vremena, jedno toplo hvala, ili nešto drugo, pitamo našeg sugovornika.
- Sve to skupa, a ništa specifično. Kad uđem danas na mjesto gdje treba pomoći, ulazim kao robot - bez emocija, premda je to daleko od istine. Ja jako puno toga držim u sebi i ne pričam s ljudima o tome. Kad sam kroz akciju "Slušaj svoje srce" bio po Hrvatskoj, rano ujutro bih krenuo i do navečer ne bih stao u obilaženju domova ljudi. Tek te tad, kad se umiriš navečer, "pukne" stvarnost; gdje si bio, što si sve vidio, što su ti rekli i što si doživio. Tako funkcioniram i kroz rad Udruge - visokim tempom mjesecima, dok me u jednom trenutku to ne pogodi. To je normalno. Ima trenutaka kada zaplačem, ali iz potpuno glupih razloga. Ne zbog raznih sudbina, nego me prebaci neka tužna scena u filmu. Supruga me gleda s čudom, a ja se ne mogu zaustaviti plakati. Naime, sve što vidim, projiciram na moju djecu, u smislu pitanja; što kad bi moja djeca tako živjela?
Imam čast da u ime ostalih budem onaj koji radi dobro djelo, jer iza svih donacija stoje dobri ljudi koji nisu s korisnicima u direktnom kontaktu. Ja sam ta ruka koja daje. Kad smo nedavno skupili 16.500 eura za jednu djevojčicu iz Baderne, htio sam zbrojiti sve donatore s popisa, ali sam odustao jer ih je bilo preko 500. Toga dana nosim sav taj novac, u ime svih tih ljudi, u dvije koverte, i dolazim toj ženi na vrata. Predajem joj novac za djevojčicu. To je emocija! Naravno, kad ja doživim takvu emociju, želim je podijeliti s ostalma. Teško da se riječima ta zahvalnost može prenijeti, ali ako uspijem barem dio, napravio sam puno kako bih im pokazao koliko veliku stvar su napravili. Stoga sam svjestan da se moje ime vezuje sa svime time, jer sam predsjednik Udruge, ali iza svega dobrog stoje volonteri i građani.
"To je za Igora i njegove", rečenica je koja se često čuje i mi smo zbog toga zahvalni. Puno znači čovjeku kad u njemu ljudi prepoznaju nešto pozitivno, a ja to često doživljavam. Ponosan sam, neću biti lažno skroman, ali mi je i čast. Volio bih prenijeti svoje iskustvo, dobrotu i pozitivu koju mogu širiti i na buduće naraštaje koji su naša budućnost. Možda među tim klincima bude i neki veći "luđak" od Igora, u svom osebujnom stilu i kroz smijeh zaključuje nepopravljivi humanitarac Loparić.
Nagrada "Ponos Hrvatske"
Nagradu "Ponos Hrvatske" Loparić je dobio za akciju "Slušaj svoje srce" 2021. godine. Samo u njenom posljednjem izdanju, kroz šest vikenda i šest županija, volonteri su posjetili 73 mjesta, gradova i sela, donirali 5.109,55 kilograma hrane i higijenskih proizvoda, pomogli 158 obitelji (ukupno 481 član, od kojih 220 djece) te prešli 6.563 kilometara.
Najpoznatije akcije Udruge Naš san njihov osmijeh
Jedna za druge - akcija koja od 2010. godine pokazuje snagu zajedništva – jedan čovjek, jedan proizvod. Od početka listopada do kraja godine, donacijom samo jedne namirnice ili higijenskog proizvoda pomaže se korisnicima Udruge da osjete toplinu solidarnosti i podrške.
More ljubavi - akcija koja je pokrenuta 2019. godine i omogućuje djeci iz socijalno ugroženih obitelji prvo i besplatno ljetovanje u Istri, zahvaljujući velikodušnosti privatnih iznajmljivača i volontera.
Osigurajmo znanje - akcija koja se tradicionalno provodi svakog kolovoza s ciljem prikupljanja financijskih sredstava za kupnju udžbenika i radnih bilježnica. Kroz nju se djeci korisnika Udruge omogućuje da novu školsku godinu započnu spremni – s osmijehom i bez brige.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
desktop8
