Mladi sve manje čitaju
Prof. Brajković: "Veliki dio maturanata nije znao što znači riječ požrtvovnost"
(Snimio Milivoj Mijošek)
Danas se obilježava Međunarodni dan pismenosti, UNESCO-ova inicijativa čiji je cilj svake godine podsjetiti međunarodnu zajednicu na status pismenosti i obrazovanja odraslih na globalnoj razini.
Djeca ne čitaju dovoljno
Ideja o obilježavanju Međunarodnoga dana pismenosti pojavila se u rujnu 1965. godine u Teheranu, na Svjetskoj konferenciji ministara obrazovanja o temi iskorjenjivanja nepismenosti. Tada je predstavljena inicijativa da se jedan dan u godini proglasi Međunarodnim danom pismenosti, kako bi se toga dana slavila i naglašavala važnost pismenosti u svijetu.
Razgovarali smo s profesoricom hrvatskog jezika i književnosti za predmetnu nastavu u Osnovnoj školi dr. Mate Demarina u Medulinu, Deborah Brajković, koja iza sebe ima 30 godina radnog iskustva u obrazovanju.
– Pojam pismenosti prilagođava se vremenu. Biti pismen ne znači samo pročitati nešto, nego znati razumjeti i sastaviti kraći sastavak koji ima početak, sredinu i kraj. To je za mene današnji pojam pismenosti. Naravno, osim čitalačke pismenosti, vjerujem da danas postoje i razne druge pismenosti – od vještine komuniciranja do digitalne pismenosti i razumijevanja medija, što djeci itekako nedostaje, govori Brajković.
– Djeca ne čitaju dovoljno, to je u silaznoj putanji. Prošle smo srijede imali stručni skup za profesore hrvatskog jezika i učitelje razredne nastave. Zanimljivo je da veliki dio prošlogodišnjih maturanata nije znao što znači riječ požrtvovnost. Jako velik postotak maturanata pao je na eseju. Podaci PISA-e pokazuju da smo iznad prosjeka nekih zemalja Europske unije kada se provjeravaju rezultati pismenosti do četvrtog razreda, no ta brojka pada do 15. godine, objašnjava Brajković.
– Sve je više učenika s teškoćama, sve više slučajeva disleksije ili mješovitih teškoća u učenju. Gotovo u svakom razredu postoji barem jedno dijete. Djeci nije problem sama tehnika čitanja, nego razumijevanje pročitanog. Imaju ograničen vokabular, ne razumiju mnoge riječi i nemaju koncentraciju za duže tekstove, što dodatno otežava razumijevanje – ističe Brajković.
– Problemi u radu s djecom dosežu i to da mnogi ne znaju prepoznati što je na slikovnici prednja, a što stražnja strana, gdje je naslov i tko je autor. To proizlazi iz činjenice da im roditelji rijetko čitaju, a i kad to čine – često je površno, zabrinuto dodaje Brajković.
– U srednjoj školi želja za čitanjem dodatno opada zbog samog programa. Onoga trenutka kad se dijete susretne s djelima poput Ilijade ili Judite, umjesto da se reprezentativna djela svjetske književnosti čitaju u ulomcima, trebalo bi ih privući razumljivijim knjigama. Tome ne pridonose ni online sažeci i sadržaji – nerijetko djeca iz lektira dobivaju vrlo dobre ocjene bez da su pročitala ijednu stranicu knjige, kaže Brajković.
– Djeci bi trebalo dati vremena da iz pročitanog teksta izdvoje nepoznate riječi koje bi im profesor mogao objasniti, kako bi proširili rječnički fond. Samo čitanje nije dovoljno – iz književnosti se mogu naučiti književno-teorijski pojmovi, stilske figure, elementi ritma u lirskoj pjesmi. No, zbog utrke s gradivom, često ni u gramatici nema dovoljno vremena. Trebalo bi povećati broj sati hrvatskoga jezika ili smanjiti gradivo te više raditi na navikama čitanja, razumijevanju pročitanog, pisanju sastavaka i njihovoj analizi. Lektiru treba prilagoditi kako bi knjige bile zanimljivije i pristupačnije, da djecu privuku čitanju, a ne da ga zamrznu. Učenici koji žele studirati komparativnu književnost mogu se baviti zahtjevnijim djelima, ali to je izuzetak, predlaže Brajković.
– Problem dodatno produbljuju roditelji, koji djeci od najranije dobi ne čitaju, a često ih umiruju ili zabavljaju tabletima i mobitelima, ističe.
Medijska pismenost
– Uskoro bi mogao nastati problem da djeca ne razumiju medije. Povijest nas uči da se najlakše manipuliralo neobrazovanima i nepismenima. Danas djeca gube kritičko mišljenje. Uvođenje nastave medijske kulture s naglaskom na medijsku pismenost moglo bi tome stati na kraj. Na to se nadovezuje i činjenica da nestaje interes za učiteljske i profesorske studije – na njih se često upisuju studenti koji nisu uspjeli upisati željeni fakultet, upozorava Brajković.
– Motivacija za čitanje i pisanje dolazi iz kuće, ali profesori bi se tome trebali posebno posvetiti. Stalno se priča kako hrvatski jezik izumire. Mladi sve ranije uče engleski i često zamjenjuju materinje riječi engleskima, što također ne ide u prilog očuvanju našeg jezika. Krivo je i mišljenje da su narječja neka niža jezična razina, odnosno »jezik seljaka«. Ona su dio kulturne povijesti i ne bismo ih se trebali sramiti. Dodatna motivacija mladima ponekad je i novčana nagrada za novu hrvatsku riječ – tada se malo više aktiviraju, no ni to nije dovoljno, dodaje.
– Na sam hrvatski standard gleda se s podcjenjivanjem, dok se stvarne hrvatske riječi često gube pod utjecajem lokalnih izraza. Jednom sam djeci zadala zadatak da mi kažu hrvatski naziv za škure, gepek ili felge. Tada shvatite da ni roditelji ne poznaju dovoljno vlastiti jezik, zaključuje Brajković u šali.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
