sociolog KREŠIMIR KROLO:

Thompson se sluša zbog nacionalnog ponosa i identiteta, a cajke zbog hedonističke kulture

| Autor: Marcello ROSANDA
Krešimir Krolo (Snimio Danilo Memedović)

Krešimir Krolo (Snimio Danilo Memedović)


U povodu teme koju je otvorio Glas Istre, a koja se velikom brzinom proširila cijelom bivšom državom - riječ je o koncertu narodnjačke glazbe u pulskom Domu Sportova "Mate Parlov" koji je gradonačelnik Filip Zoričić zabranio - razgovarali smo s izv. prof. dr. sc. Krešimirom Krolom, uglednim sociologom iz Splita koji živi u Puli. On je za Glas Istre prokomentirao fenomen cajki, njihove korijene i odnos s ostalim žanrovima. Bilo je riječi i o Balkanu, pulskom gradonačelniku, a razgovaralo se i o Thompsonu, Petru Grašu i Lidiji Bačić...

- Zašto je slučaj "cajke" doslovno preplavio javni i medijski prostor u cijeloj državi pa i regiji, te se o tome raspravlja i mjesec dana nakon što je Glas Istre izašao s tom pričom?

- Odgovor na ovo pitanje je poprilično jednostavan. Takozvane cajke nikad nisu ni izašle iz javnog prostora, samo se u većem ili manjem intenzitetu i intervalima pojavljuju, ovisno o tome što bude okidač da se ponovno smjeste u žižu javnog interesa. Ako biste tražili nešto dublji razlog, onda se može reći da se jednostavno ne radi (samo) o glazbi, već o slojevitim identitetskim politikama koje se prelamaju preko leđa cajki.

Invazivni kulturni proizvod

- Zašto je ta tema ljudima toliko kontroverzna, a riječ je samo o glazbi koja uglavnom ne vrijeđa nikoga i ne krši, recimo, ustavne odredbe?

- Dopustite mi malo dužu elaboraciju na ovo pitanje. Naime, korijene problema s cajkama valja tražiti dublje u povijest. Primjerice, Jugoslavija nije bila u početku pretjerano blagonaklona prema različitim inačicama novokomponirane narodno-zabavne glazbe karakterizirajući je šundom, iako su strahovi bili možda nešto više vezani uz činjenicu da je imala ono narodno u sebi pa je postojala automatski i bojazan da se ne poveže s etničkim i nacionalnim narativima.

- Zašto je to bio problem tadašnjoj vlasti?

- Ta vrst glazbe nije bila u skladu sa službenim projektom modernizacije jugoslavenskog društva, pogotovo prema van. Kasnije je ta panika posustala, no svojevrsne preteče ili korijeni narodno-zabavne glazbe koju imamo danas nisu nikad bili dio legitimne ili službene kulture. Upravo suprotno, u gradovima se favorizirala elitna (institucionalna), kao i mladenačka urbana subkultura i glazba, a što je u konačnici i rezultiralo jednim od najkreativnijih glazbenih razdoblja na ovim prostorima ("novi val"). Naravno, nije ni to bilo bez svojih problema i okršaja s tadašnjom političkom nomenklaturom i cenzurom, no u prosjeku su vrata međuinstitucionalne suradnje bila otvorena, pogotovo kada je riječ o službenim državnim ili gradskim prostorima koje je tadašnja urbana mladež naveliko koristila u svom stvaralaštvu. No, narodno-zabavna glazba, iako nije bila u prvom planu, imala je puno širu podršku upravo u narodu, puneći stadione i prodavajući višestruko više nosača zvuka od najpopularnijih rock i sličnih izvođača tog doba.

- Kakva je situacija vladala kasnije, devedesetih?

- Raspad Jugoslavije izbacuje u prvi plan brutalne međuetničke sukobe te je onda i narodno-zabavna glazba bila okarakterizirana riječima Ramba Amadeusa kao iznimno potentno gorivo ("turbo" folk) koje potiče najniže strasti i učvršćuje antagonizam među narodima i narodnostima. Za vrijeme rata u Hrvatskoj više manje sva glazba koje je dolazila s istoka bila je ostracizirana pa tako niste mogli čuti u javnom prostoru ni glazbu koja nije bila narodno-zabavna poput Balaševića ili Bijelog Dugmeta, no nakon rata upravo su cajke dobile stigmu kulturnog proizvoda koji je u izravnoj koliziji s tobože čistom europskom tradicijom Hrvatske, što smo u više-manje istom tonu imali prilike čuti i od gradonačelnika Zoričića kada je trebao obrazložiti razloge otkazivanja koncerta u dvorani Doma sportova "Mate Parlov". Takozvane cajke su smatrane invazivnim kulturnim proizvodom, s tezama koje graniče s teorijama zavjere da su puštene u hrvatski kulturni prostor s ciljem trovanja hrvatske mladeži i njezinih vrijednosti i identiteta. Dakle, problem cajki se može okarakterizirati kao nastavak rata, odnosno kulturni rat, iako, koliko se god to nekome sviđalo ili ne, sadržajno cajke nisu ništa drugačije od narodno-zabavne glazbe koja je čisti hrvatski proizvod.

- Na koga točno mislite?

- Naravno da cajke, gledajući čisto muzikološki, ne predstavljaju ništa manje veći ili manji problem nego što ga predstavljaju i Lidija Bačić, Mladen Grdović, Magazin ili Jole. Drugim riječima, kroz animozitet prema cajkama krije se nacionalistički motiv, a što dobrim dijelom potvrđuju različite i reakcije na zabranu u Puli. Primjerice, ekstremno desni list "Hrvatski tjednik" aklamacijom je podržao potez gradonačelnika uz naslov "Stop srpskom smeću". Iz toga se jasno može razabrati o čemu je točno riječ kad se govori o cajkama u hrvatskom javnom prostoru. Istini za volju, bilo je i drugih žanrova koji bi se našli na tapetu, poput heavy metala, emo subkulture ili trapa, no ništa ni blizu ne potakne javnu raspravu kao cajke.

Malograđanski refleks

- Radi li se o tome da određeni Hrvati žele silom biti veći Europljani nego što to zaista jesu ili više Mediteranci nego što jesu pa se žele umjetno odvojiti od svojih susjeda Balkanaca i stvoriti dojam o sebi kao o, reći ću, kulturnijem i kultiviranijem narodu?

- Pa to ste dobro rekli, određeni Hrvati. Odnosno, postoji, barem ga ja tako vidim, svojevrsni malograđanski refleks da se Hrvatska dekretom smjesti u zonu europske kulturne tradicije, iako često zagovaratelji takve identitetske politike ni sami ne znaju što bi to trebalo značiti, ali sigurno nije samo bečka filharmonija i posjećivanje izložbi apstraktnog slikarstva. I tu dođemo do ključnog problema jer malograđanska politička elita se onda mora suočiti s neumoljivom činjenicom realnog stanja. A to stanje je da hrvatsko društvo po cijelom nizu različitih parametara, od vrijednosti, kulturne potrošnje i kulturnih potreba i ukusa nije slično srednjeuropskom kulturnom miljeu ili možda skandinavskom, već upravo omraženom Balkanu. Ovdje želim jasno naglasiti kako nema ništa problematično u takvom ukusu i takvim identitetskim parametrima, upravo suprotno.

- Dakle, trebali bi samo biti svjesni slojevitosti identiteta i povijesti ovih prostora.

- Tako je. Najgore što možete napraviti jest zatirati tu različitost i slojevitost jer upravo kroz takve postupke ne otvarate prostor da se generiraju nekakvi novi stilovi, žanrovi i identitetske perspektive koji će naći svoj život u svakodnevnom životu ljudi. I upravo kao primjer rastezljivosti toga što je Balkan, a što Mediteran, može se vidjeti iz objave tršćanskog dnevnika "Il Picollo" o nastupu Petra Graše u Trstu gdje su Grašu opisali kao balkanskog, ne mediteranskog ili europskog glazbenika. (vidjeti sliku)

- Ipak, narodna muzika nije nikakva novost u Puli, pa ni u Hrvatskoj. Naši roditelji i nonići pamte da se slušala i u njihovo doba. Zašto je dijelu javnosti ona sporna baš sada?

- Točno to. Moglo bi se čak reći da je i postojao svojevrsni generacijski jaz roditelja i djece u Jugoslaviji jer su roditelji, naseljevajući se u nove stambene zone u gradovima, sa sobom u prosjeku nosili ploče narodne glazbe, dok su njihova djeca naginjali nekim novim glazbenim oblicima, tražeći često inspiraciju više u zapadnoj kulturi. Ili spajajući svoje narodne korijene sa zapadnim utjecajima, generirajući tako i nove stilove i pravce koji su bili ne samo lokalni ili regionalni, već i svjetski raritet. Također, nerijetko su se i izravno sukobljavali s roditeljskom kulturom oko tih promjena, a što je isto tako bio simptom, kako sociolozi vole reći, modernizacije koja teče. Međutim, valja naglasiti kako dijelu javnosti nije sporna narodno-zabavna glazba, već samo narodno-zabavna glazba koja je "s istoka" ili krivog nacionalnog predznaka. Ironija je, međutim, da su često najglasniji protivnici "cajki" ne oni koji slušaju Florence and the Machine ili Led Zeppelin, već oni koju isto preferiraju zabavnu glazbu, ali "pravog" nacionalnog koda. No, podaci iz različitih istraživanja govore da tu ima puno više preklapanja nego što se zdravorazumski misli.

- Poznato je da se u privatnim disco klubovima vrlo često puštaju cajke pa onda Thompson, sve u istu večer s istim, nabrijanim žarom. Štoviše, predsjednik Milanović je izjavio da cajke sluša pola HDZ-a. Imaju li cajke i Thompson štogod zajedničko?

- Upravo se u ovome nalazi zanimljiva kontradikcija cijelog fenomena i spora oko kompatibilnosti cajki s hrvatskim nacionalnim identitetom. Naime, kada sam s kolegicom Tonković i kolegom Marcelićem proveo istraživanje o kulturnim potrebama mladih u gradovima na Jadranskoj obali 2016. godine, analize su pokazale da se omražene cajke najviše grupiraju oko glazbe s (hrvatskom) narodno-zabavnom glazbom. Drugim riječima, mladi u Hrvatskoj i onda, ali i danas, prema novijim podacima, koji u prosjeku više preferiraju narodno-zabavnu glazbu, rade to bez velike diskriminacije prema nacionalnom ključu. Poveznica im je ne samo jezik koji im je razumljiv, već i šire vrijednosne i identitetske teme pjesama s kojima se povezuju, bilo da je riječ o tradicionalnom razumijevanju muškosti, ženskosti, intimnih odnosa, iskazivanja emocija ili obitelji.

- Kako biste sociološki opisali tu populaciju?

- U prosjeku oni koji vole ova dva žanra su jednako tako u prosjeku više konzervativniji, s više izraženih tradicionalnih i materijalističkih vrijednosti. U suštini, moglo bi se reći da se, primjerice, Thompson sluša zbog nacionalnog ponosa i identiteta, a cajke zbog hedonističke kulture koja se često može naći kao lajtmotiv u stihovima. No, krivo bi bilo pretpostaviti da je to specifičnost takve glazbe jer dovoljno je napraviti i površnu analizu zapadne popularne glazbe i naići ćete na slične teme i sadržaje. Čisto da se naglasi da je licemjerno zgražati se nad cajkama, a doslovno smo sakralizirali mladenačku zapadnu glazbu iz druge polovice dvadesetog stoljeća kao iskaz otpora i progresivnosti. No, nastavno dalje na vaše pitanje, kad su u pitanju privatne domaće fešte različitog tipa, neka me ispravi tko god ako sam u krivu, često se može čuti zanimljiv eklektični miks koji uključuje sve, od Olivera Dragojevića do Goce Sekulić, Thompsona, Škore ili Mate Bulića. Ignorirati tu stvarnost znači zatvarati oči pred činjeničnim stanjem i izbjegavati bolje razumjeti društveni momentum u kojem se nalazimo.

Cajkaška publika

- Što kaže vaše istraživanje koje ste maločas spomenuli, tko zapravo sluša cajke?

- Dakle, u prosjeku cajke slušaju, prema našim podacima, osobe koje predstavljaju nastavak onog niza narodne kulture i ukusa koji je postojao i u bivšoj državi. I kad se usporede podaci s istraživanjima koja su provedena u susjednim zemljama, dođe se do istih zaključaka. Riječ je o društvenim skupinama koje imaju u prosjeku manje kulturnog kapitala, ali ne nužno i ekonomskog. Upravo suprotno, mogu biti i dobro ekonomski situirani, ali u prosjeku pokazuju manje interesa za sve druge oblike kulturne ponude i sadržaja. Također, riječ je o skupini koja ima i manje izražene takozvane kozmopolitske vrijednosti, odnosno više su orijentirani na lokalnu, nacionalnu ili regionalnu kulturu s kojom smatraju da imaju više poveznica, nego sa nekom širom slikom globalne kulture i svijeta.

- Je li primijećena veća količina konzumacije alkohola ili droga na cajkama?

- Glorifikacija ispijanja alkohola nije ni blizu samo karakteristika omraženog žanra. Opet, praktički svi glazbeni žanrovi koji su proizašli iz mladenačkih kultura i pokreta iz druge polovice dvadesetog stoljeća imaju, na jedan ili drugi način, ne samo glorifikaciju konzumacije alkohola, već su i cijele subkulture vezane za ispijanje alkohola. Dovoljno je otići na rock, punk, metal, rap koncert i uvjeren sam da nećemo vidjeti kako se ispija mineralna voda.

- Dio javnosti, na tragu gradonačelnika Zoričića i njegovog tijeka misli, izjednačava nedavnu zabranu cajki i davnu zabranu Thompsona u Amfiteatru. Kažu da ako se dopuste cajke treba dopustiti i Thompsona. Što vi kažete? Mogu li se te dvije kategorije uopće uspoređivati ili se tek radi o neukom neo-ustaškom triku?

- Ne, ne može se uspoređivati jer je kod zabrane Thompsona, koliko je meni poznato, argumentacija bila vezana uz činjenicu da su i druge europske zemlje pokazale nultu stopu tolerancije na činjenicu da započinje koncert s pozdravom koji se povezuje s ustaškim režimom, ali i činjenicom da postoje neosporni zapisi da je Thompson pjevao ustaške pjesme. Meni je osobno zanimljivo da se kod povlačenja tih usporedbi ne navodi i činjenica da je prije pet godina dozvola za nastup uskraćena i Bori Drljači za kojeg su navodno postojali čvrsti argumenti da je glorificirao četničku ideologiju. Drugim riječima, riječ je o stvarima, kako ste i sami naveli u pitanju, koje su u izravnom sukobu s temeljnim ustavnim vrednotama ove države. Ništa manje nije bitna stvar da o programu Arene odlučuje vijeće i postoje određena pravila i propisi što može, a što ne može.

- A po pitanju "Mate Parlova"?

- Po pitanju Doma sportova ništa nije normirano i ne postoji regulatorno tijelo, tako se opet vraćamo na samovolju gradonačelnika koji je možebitno otvorio Pandorinu kutiju zabrana i cenzura, jer se nekome u poziciji moći ne sviđa neki glazbeni žanr. Danas takozvane cajke, sutra nešto skroz treće, ovisno kakvog raspoloženja i ukusa bude onaj tko je na vlasti. To nije i ne može biti karakteristika demokratskog, građanskog i liberalnog društva.

Paušalni argumenti

- Neki će mi zamjeriti, siguran sam već sada, da vam serviram pitanja na volej. Pa ću vas zato pitati i ovo. Na jednom portalu objavljeno je da je jedan od izvođača koji su trebali nastupiti u Domu Sportova u prošlosti bodrio nogometnu momčad Crvene Zvezde uz stihove pjesme "Marš na Drinu" uz sliku tenka s crvenom zvijezdom, što dio javnosti tumači kao koketiranje s četništvom. Je li to primjereno?

- Hajdemo to ovako postaviti. Prvo, zašto to nije jasno komunicirano na početku cijele priče? Nigdje nismo od gradonačelnika ili gradske firme dobili jasnu izjavu da se koncert otkazuje jer je riječ o izvođačima koji bi ušli u kategoriju koju smo malo prije obradili kroz dva jasna primjera. Drugo, je li taj izvođač pozirao s, primjerice, fotografijom Draže Mihajlovića ili nekog drugog četničkog zločinca? Treće, je li sporni izvođač isto tako snimljen da pjeva četničke pjesme koje glorificiraju genocid i klanje? Ako je na sve te stavke odgovor pozitivan, onda sam uvjeren da nikakvog skandala ne bi bilo, dapače, i sam bi podržao odluku gradonačelnika da zabrani nastup takvog izvođača.

- Dakle, po vama, ništa sporno oko Dragana Kojića Kebe?

- Prema javno dostupnim informacijama, ne radi se o takvom tipu ekstremizma. Bodriti nogometnu momčad, kao i slikavanje pokraj tenka s crvenom zvijezdom spadaju u, čisto pravno gledano, teško dokazive stvari koje se mogu okarakterizirati kao zagovaranje velikosrpske i četničke ideologije. Čak je "Marš na Drini" rubna priča. No, Thompsonova fotografija na kojima pozira sa slikama Luburića i Pavelića te zabilježeno pjevanje pjesama u kojima se glorificiraju zločini u Jasenovcu i Gradišci Staroj nedvojbeno su jasno pozicioniranje u ekstremnim političkim vodama koje su protuustavne. To da on navija za Dinamo, slikao se pokraj tenka s hrvatskim grbom ili pjeva budnicu iz Prvog svjetskog rata teško bi se moglo uzeti u obzir kao ozbiljan argument za uskraćivanje nastupa. Odnosno, kada bi argumenti bili ovako arbitrarni i paušalni kao što su u primjeru izvođača otkazanog koncerta u domu sportova "Mate Parlov", osobno bih se zauzeo za pravo nastupa Thompsona u Areni, iako nisam ni blizu ljubitelj njegove glazbe ni izričaja.

- Ipak, moram priznati da ne znam zašto razgovaramo o turbo-folku. Osjećam se pomalo zbunjeno. Jer, stručna javnost i gotovo svi komentatori slažu se da izvođači koji su bili planirani u pulskom Domu Sportova zapravo nisu dio turbo-folk scene, već da su to obični narodnjaci i kafanski glazbenici. Niste glazbenik, već sociolog, ali 'ajmo i to pojasniti jednom zauvijek.

- Tu je sada i riječ o drugoj vrsti problema koji nije od jučer. Kao što sam prije rekao, u ratnom razdoblju sve što je i najmanje bilo povezano s proverbijalnim istokom nije moglo naći svoje mjesto u javnom prostoru. Nakon toga mogli smo polagano vidjeti da se otvara prostor onome što bi se moglo nazvati kao urbaniji izvođači s prostora bivše Jugoslavije, dok se istovremeno počelo isto tako svojevoljno povlačiti granice oko toga što je točno narodna, a što takozvana turbo-folk glazba ili cajke. I upravo u tom problemu leži dobar dio moje kritike ove odluke jer kada krenete raščlanjivati narodne i popularne elemente, bez obzira na zemlju i regiju podrijetla, dođete do značajki koje su svojstvene tim žanrovima bez obzira na nacionalne i etničke karakteristike.

- Imate neki primjer?

- Recimo, Toma Zdravković je bliže sentimentu koji bi se mogao povezati s izričajem Mate Miše Kovača. Popularna verzija narodne glazbe voli koketirati s različitim suvremenim stilovima i produkcijom što dovodi i do velikog raslojavanja unutar onoga što se smatra cajkam". Drugim riječima, velika je, barem prema mom mišljenju, razlika između izvođača poput notorne Cece, Goce Sekulić pa sve do pučkih folk sastava koji uglavnom nastupaju na lokalnim feštama. Pogotovo je teško sve to svrstati u jedan te isti koš kad dođemo do novijih inačica koje ulaze u kategoriju trap cajki poput Bube Correlija i sličnih izvođača. Sada mi je palo na pamet da novi album Vojka Vrućine ima pjesmu "Evo me opet" u kojoj je kao sample korišten refren narodnjačke pjesme Louisa i Južnog Vetra iz 1988. Prema uzusima koje je postavio gradonačelnik Zoričić, ne vidim zašto bi se sutra trebao dopustiti nastup Vojka V u gradskim prostorima.

- Kako komentirate tu zabranu gradonačelnika Zoričića? Konkretno, je li problem bio u nacionalnosti spomenutih izvođača? Jer, po istupima gradonačelnika stječe se dojam da isti cenzorski tretman ne bi imale domaće cajke poput Lidije Bačić.

- Sada kada smo sagledali dobar dio argumenata i nastojali napraviti raščlambu logike koja stoji iza naprasno otkazanog koncerta, jedan od zaključaka je da je problem, nažalost, etnička ili nacionalna komponenta izvođača. Jer, ako bi se vodili paušalnim kriterijima gradonačelnika Zoričića, onda sutra dosljedno treba zabranjivati u Domu sportova i ostale glazbene vrste koje spadaju pod narodno-zabavnu glazbu. Drugi problem je i izravna kolizija navodnog vrijednosnog pozicioniranja Zoričića kao liberala jer je ova odluka čista antiteza liberalizma, pogotovo ako se stalno pozivate na Vladu Gotovca. U jednom komentaru sam napisao da je lako napisati da slijedite nauk i ideje liberalizma i Vlade Gotovca, no istinski ih razumjeti i praktično živjeti je izravan pokazatelj jeste li liberal ili ne. Filip Zoričić je na tom testu, dopustite mi malo slobode, pao kao kruška.

- Dvorana nosi ime Mate Parlova koji je volio slušati sve vrste muzike pa i narodnjake. I onda imamo zabranu narodnjaka u "njegovom" Domu. Zaista komična situacija, zar ne?

- Dakle, imamo jednu od najvažnijih ikona Pule i njegovu izjavu koja možda najbolje ocrtava upravo mediteransku otvorenost i multikulturalnost jer pokraj svih nabrojenih žanrova, rekao je da voli poslušati i narodnjake. I onda dobijete tragikomičnu situaciju da se u ime mediteranske otvorenosti i multikulturalnosti otkaže nastup narodnjaka u prostoru koji nosi njegovo ime. Život piše drame, kaže izreka, a u ovom slučaju riječ je o tragikomediji.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini