ŠTORIJA O PULSKIM ŠTORIJAMA ZVJEZDANA STRAHINJE
Pulski amarcord: Zanimaju me ljudske priče, sjećanja, emocije koje, na kraju krajeva, mogu biti i izmišljene
Necenzurirana fotografija za štoriju o Cosulich Patriziji / Zvjezdan Strahinja kraj groba Matilde Barry (Snimio Dejan Štifanić)
Nekada su ljudi pričali priče. Neki su to radili odlično, neki loše. Ali je općenito sklonost izmišljanju i kreiranju priča imalo daleko više ljudi nego danas. Danas im nedostaje mašte, kreativnosti i vokabulara i većina se spram priče automatski postavlja u ulogu konzumenta. Za dobru priču nije dovoljno samo prepričati događaj, ona zahtijeva cijeli stvaralački proces - iz koje perspektive joj prići, kako je nadograditi i napraviti zanimljivijom, dati joj ritam i naglasiti obrat. Nisu bez razloga vicmaheri bili glavni frajeri u društvu.
No, vremena se mijenjaju, tako i način pripovijedanja a time i ukus slušatelja. Mlađe generacije, ali sve više i one starije, pod utjecajem tehnologije trpe samo kraće forme i brze podražaje. Sve je ubrzano pa tako i priča koja mora biti dinamična i efektna, a nerijetko, nažalost, i šokantna.
Govorimo li danas o pričanju priča, onda to djeluje kao nešto arhaično. Iako su priče danas važnije nego ikada jer - bez dobre priče nema marketinškog uspjeha niti političkih rezultata. Svaka je promocija priča. I fotografija i kratka poruka i mem na društvenim mrežama. I nikad prije nije više dolazila do izražaja ona deviza - ne dozvolimo istini da pokvari dobru priču!
Prepoznavanje priče
A dobru priču baziranu na istini, pravoj ili djelomičnoj, pripovijeda Zvjezdan Strahinja, nekadašnji novinar Glasa Istre, koji je svoje umijeće pripovijedanja pretočio u Pulske štorije koje imaju svoju Facebook stranicu. Priče su to ne od nekog velikog povijesnog značaja, ali važne lokalno, one su - manje poznato o poznatom, demistificirane urbane legende, ili mistificirane historijske istine, koje su se prepričavale uz čašu vina, u društvu poput skupina u pulskom Circolu, gdje smo i mi vodili ovaj razgovor. Kao svojevrstan gradski kroničar, Strahinja je Pulskim štorijama spasio od zaborava mnoge trenutke važne za stanovnike ovoga grada. Da, Zvjezdan zna napisati priču: on je pripovjedač ili, kako danas to popularno vole nazvati, storyteller s urođenim talentom pripovijedanja, kojemu je novinarstvo donijelo lakoću i moć prepoznavanja male priče s velikim potencijalom.
- Nekada smo sjedili uz peć ili kamin, a nona ili nono bi pričali priče. Danas smo svi na mobitelu, zajedno, a odvojeni, dok televizija gori u prazno jer je više nitko i ne gleda, komentira Strahinja promjene u načinu komunikacije i pripovijedanja.
On nema kamin, ali ima Facebook, gdje redovitim objavljivanjem spašava od zaborava gradske štorije. U nekoj skraćenoj literarnoj osuvremenjenoj formi putovanje je to u Pulu fantastičnog, magičnog, ali i mračnog. Do sada je napisao pedesetak štorija. Ima oko 3.000 pratitelja, što je, kako kaže, za mogućnosti FB-a malo. Ali, to su brojke, dodaje kroz šalu, kojima se mogu pohvaliti i mnogi jaki političari u gradu. Neke mu Štorije imaju i više od 20 tisuća pregleda što je postignuto dijeljenjem sadržaja na društvenim mrežama.
Facebook je vizualni "medij" i dobra ilustracija najbolja je garancija dobrih reakcija publike. Zato ga veseli što Štorije, od kojih neke imaju i do tri kartice novinskog teksta, ljudi čitaju i komentiraju. To znači da su ljudi danas ipak željni čitanja, ali željni i dobre priče. Takva je i štorija o dva dječaka koji su se u pulskim tunelima izgubili 1967. godine, za koju su mu čitatelji kroz komentare donosili nova saznanja, čak i ostavljali mape i skice tunela, opisivali vlastita iskustva u podzemlju, prenosili kuda se kretala spasilačka ekipa... Njegova publika uglavnom ima od 35 do 55 godina, ali je, kaže, ugodno iznenađen i "lajkanjem" mlađih generacija. Slijedom toga "najbolje", odnosno načitanije su priče iz 60-ih i 70-ih godina. "To je generacija koja je neki događaj osobno proživjela ili je o njemu slušala iz prve ruke i s takvom se pričom najlakše saživjeti", veli Strahinja.
Za sve je kriva Matilda Barry
U pisanje Pulskih štorija upustio se spontano, iz velike ljubavi prema povijesti, lokalnim pričama i u određenom trenutku zbog dovoljno slobodnog vremena.
- U jednom sam razdoblju bio prezaposlen, u sljedećem sam pak imao previše vremena. A radio sam slične stvari i kao novinar između redovnih dnevnih zadataka. Falilo mi je pisanja, a štorije nisam htio potrošiti na portale s kojima surađujem, htio sam da to ostane nešto moje, prisjeća se početaka, točnije 11. studenog 2021. kada je svoju FB stranicu otvorio s mističnom Matildom Barry i njezinim neobičnim grobom na Mornaričkom groblju u Puli, koji ona sama noću čisti, održava i na njega polaže cvijeće.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
