Uvaženi arhitekt Hinko Bolanča (Bolanc), rođen u Krapnu nadomak Raše, koji je preminuo u Puli 19. ožujku 1992. godine, malo je ili nedovoljno poznat javnosti. Osnovni podaci o njemu nalaze se u Istrapediji i Istarskoj enciklopediji, jedinoj e-enciklopediji u Hrvatskoj. Nema ga u Hrvatskom biografskom leksikonu, a ni u JAZU-ovoj Općoj enciklopediji.

I jedan ispravak: Hinko je rođen 18. siječnja 1911. godine u Krapnu, ne u Krapnju, kako se zove dalmatinsko naselje poznato po spužvarima. U Krapnu je proveo djetinjstvo.

Obnova razrušene Pule

U objavljenom popisu stanovništva Istre 1945. godine u ovome mjestu nadomak Raše nema više obitelji prezimena Bolanča (Bolanca), nalazimo ih u Puli (četiri osobe, dvije obitelji). Te 1945. godine u Krapnu je živjelo 55 obitelji, odnosno 187 stanovnika. Danas je Krapan ruglo i sramota, nenormalan i neshvatljiv društveni i svekoliko nemar prema vlastitoj baštini: ovo mjesto u kanjonu ipak je polazište i ishodište rudarenja na Labinštini i u Istri. No, to je jedna druga priča, duga i tužna.

Bolanča je diplomirao 1940. godine na Arhitektonskom odsjeku Umjetničke akademije u Zagrebu kod Draga Iblera (1894.-1964.). Sedam godina kasnije, još prije odlaska angloameričke uprave iz Pule, poslan je u istarski najveći grad "izliječiti" rane nemilosrdnog savezničkog bombardiranja. U Bolančevom životopisu zapisano je da je bio sudionikom urbanističkog seminara Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH). O čemu je riječ?

Vrhunac djelovanja ZAVNOH-a, ono što je danas hrvatski Sabor, bio je Kongres intelektualaca održan u lipnju 1944. godine u Topuskom. Tom prigodom arhitekt Kazimir Oštrogović, načelnik saveznog Ministarstva građevinarstva, pročitao je referat "O arhitekturi". On šalje predsjedništvu ZAVNOH-a program rada Tehničkog odjela. U skladu s tim programom, pripremajući se za poslijeratnu obnovu, na inicijativu arhitekta Milovana Kovačića, pri ZAVNOH-u je osnovan urbanistički seminar. Na seminaru, koji se održavao od jeseni 1944. godine u oslobođenom Šibeniku sudjelovao je i Hinko Bolanča, uz još petoricu arhitekata. Tijekom rada seminara postavljene su osnove poslijeratne obnove.

Važna izvedena djela

Tehnički je rukovoditelj Sekretarijata za građevinarstvo u Puli od 1947. do 1952., pa se do 1956. bavio brodskim interijerima u Uljaniku, kada postaje direktorom pulskog Projektnoga poduzeća Istra. Važnija izvedena djela su mu: rekonstrukcija hotela Riviera u Puli (1950.), samački domovi u Puli i Labinu (1953.), tipske stambene jednokatnice u Podlabinu, a vjerojatno i u Puli i Čepiću (1953.-1954.), motel u Limskom kanalu (1954.-1955.), stara ambulanta na Verudi u Puli (1956.), stambeno-poslovne zgrade u Puli u Istarskoj (1956.), Marulićevoj (1957.), na uglu Carrarine i Ulice Castropola (1958.) te Ekonomska škola u Puli (1959.).

Od 1947. godine do danas, u užem središtu povijesne jezgre grada Pule, realizirano je oko tridesetak interpolacija koje su popunile slobodne prostore u gradskom tkivu. Prve interpolacije pojavile su se desetak godina nakon rata, sredinom 1950-ih, uz rub povijesne jezgre, na prostoru Giardina i Rive.

Među prvim interpolacijama koje su nakon rata bile realizirane na prostoru povijesne jezgre izdvajaju se Bolančeva ostvarenja koji je stvarao nadahnut estetskim funkcionalizmom Draga Iblera. Spomenimo dvije njegove interpolacije na rubu povijesne jezgre kako ih je u diplomskom radu opisala Nina Ujčić (Povijesna jezgra grada Pule nakon Drugog svjetskog rata: Prazni prostori i interpolacije).

Stambeno-poslovna zgrada na adresi Istarska 7 sagrađena je 1956. godine. Zgrada zatvara gradski blok nastao za razdoblja talijanske uprave, a gabaritima je vezana za nekadašnju autobusnu stanicu i masivno zdanje banke talijanskog arhitekta Vincenza Munarija. Glavno pročelje raščlanjeno je na četiri identična horizontalna pojasa kojima dominiraju veliki prozorski otvori. Bolanča je jednoličnost pročelja ublažio postavljanjem balkona i balkonskih vrata u cik-cak formaciji. Bočna strana koja gleda na Istarsku ulicu podijeljena je u tri vertikalne zone od kojih je svaka različite visine. U središnjoj zoni otvoren je ulaz kojim se pristupa stanovima, a prostor pristupnog stubišta ostakljen je četvrtastim prozorima.

Interpolacija u Carrarinoj

U Carrarinoj ulici Bolanča je realizirao još jednu interpolaciju koja je bila dovršena 1958. godine. Prostor na križanju Castropole i Carrarine ulice kroz cijelo je 20. st. bio neartikuliran i nedovršen. Bolanča je taj prostor definirao novogradnjom koja je upotpunila i zatvorila ugaoni gradski blok. Zgrada je projektirana kao peterokatnica s ostakljenim prizemljem koje se otvara prema ulici. U oblikovanju pročelja vidljive su iste karakteristike kao kod interpolacije u Istarskoj ulici. Masivno tijelo zgrade lišeno je svih detalja u oblikovanju pročelja, a raščlanjeno je identičnim pravokutnim prozorima. Kako bi ublažio oštrinu i robusnost geometrijskih formi, Bolanča je iz ravnine pročelja izdvojio dva para vertikalnih masa koje je potom zakrivio.

Futurističkim elementima, različitom elevacijom visine, Bolanča je slobodno i hrabro oblikovao uglovnicu nadilazeći estetiku funkcionalizma.

Arhitekt, urbanist i kipar Antonio Rubbi (1955.-2017.) rekao je da se u Bolančevim ostvarenjima vidi težnja za skladom i ljepotom koja progovara kroz likovni jezik moderne i pokazuje kako su njegova ostvarenja pravi primjer da se i takvom arhitekturom mogu ispravno oplemeniti povijesni prostori.

Bolanča je 1977. godine dobio Nagradu "Viktor Kovačić" za životno djelo, koja se počela dodjeljivati od 1960. godine istaknutim pojedincima s iznimnim cjeloživotnim stvaralačkim opusom iz područja arhitekture. Prvi dobitnik ove nagrade bio je Bolančev profesor, arhitekt Drago Ibler, pa se može zaključiti da je učenik dosegnuo razinu učitelja.

Povezane vijesti

• Uz blagdan Velike Gospe nadnaravni događaj u supetarskoj crkvi na Badnjak 1721. godine: IKONA CRNE GOSPE JASNOGORSKE PROPLAKALA U SRCU ISTRE
• Istarska duhanska priča počela je još krajem 19. stoljeća: SAMO JOŠ KANFANAR MOTA CIGARETE
• ZRCALO VREMENA: Prvi put u svojoj povijesti narod Istre uzeo kormilo u svoje ruke