retuš

Zavirili smo u radionicu konzervatora-restauratora Ana-Marije i Branka Salopeka u pulskim Valmadama. Evo dojmova

Na fakultetu su učili sve, od kemije nadalje. Osim klasičnih umjetničkih predmeta kao što su slikanje, crtanje i kiparstvo te povijest umjetnosti, učili su i anatomiju, starije generacije i veterinu, zatim fiziku, biologiju i kemiju te kombinaciju toga u predmetu koji se naziva Instrumentalne analize, gdje se uče fizikalne i kemijske metode utvrđivanja starosti i vrste materijala. Postoji i predmet Materijali i procesi te, naravno, restauratorski predmeti

| Autor: Duška PALIBRK
Ana-Marija i Branko Salopek

Ana-Marija i Branko Salopek


U nekadašnjem skladištu i distribucijskom centru Perutnine Ptuj u pulskom naselju Valmade već neko vrijeme žive i rade mladi konzervatori-restauratori umjetničkog obrta Ana-Marija i Branko Salopek. Životni i poslovni partneri, ona rodom iz Osijeka, on iz Ogulina, u prizemlju kuće uredili su konzervatorsko-restauratorsku radionicu Retuš, a na katu stan, sve svojim rukama. U Pulu su stigli prije četiri godine, zaposlili se u Arheološkom muzeju, a onda se odlučili osamostaliti.

gg

Upoznali su se na Likovnoj akademiji u Zagrebu, na Odsjeku za konzerviranje i restauriranje umjetnina, s tim da je Branko srednju školu, klesarski zanat završio na Braču, u Pučišćima, pa je i školovani klesar. Branko se na Akademiji specijalizirao za kiparstvo, Ana-Marija za slikarstvo.

- Jako nas je malo restauratora u Istri, a među rijetkima smo u Hrvatskoj koji se bave i s tako puno različitih materijala, jer mi radimo s drvetom, metalom, staklom, kamenom, keramikom… Obnavljamo i fasade zgrada koje su pod zaštitom kao kulturno dobro, uvode nas u svoju struku Ana-Marija i Branko Salopek.

Provode nas kroz radionicu, a tamo na velikim radnim stolovima razni predmeti na restauraciji, kipovi svetaca, pozlaćeni stolić, sve do "običnog" metalnog vlakića, police pune materijala, boja, raznih alata i uređaja, od zanatskih do digitalnih. Domaćini nas upućuju: ovo je ultrazvučno dlijeto, ultrazvučni čistač, galvanizacijski uređaj, uređaj za obradu metala, uređaj za obradu kamena, pjeskarnik, pjeskarna komora, razna glačala, grijalice, mjerač saliniteta, mjerač vlage - hidrometar, miligramska vaga, alati za drvo, za metal, staklo… "Još nam je puno toga u kutijama i vadi se po potrebi", dodaje Ana-Marija.

Restauratori su i znanstvenici pa je restauratorska radionica ujedno i laboratorij. Zato je tu i kutak s mikroskopima, laboratorijskim bočicama za pripremu otapala, smola i raznih kemikalija. Tu se restauriraju sitni predmeti poput starih novčića koji se uglavnom čiste mehanički, kirurškim skalpelom i iglicama, ispod stereolupe s povećanjem od 50-ak puta. Imaju i mikrosnimač za precizne fotografije sitnih predmeta s povećanjem do 300 puta.

- Konzervatori-restauratori su jedan miks zanata i prirodnih, humanističkih i tehničkih znanosti. Moramo biti od svega pomalo. Starinski, antikni namještaj ljudi su znali prešmirglati i prebojati u Shabby Chic, obložiti dekupažem ili farbati u kojekakve boje, ali sada postoji novi trend a to je vraćanje tako upropaštenih stilskih komada u izvorno stanje. Puna restauracija je nova moda, otkriva nam Ana-Marija koja je stažirala u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu.

Pojašnjavaju nam razliku: restauracija je obnova, a konzervacija je očuvanje izvornog materijala i pretežito se radi na predmetima koji više nisu u funkciji, već su muzejska građa ili se spremaju za izložbe. Kod konzervacije dijelovi koji nedostaju ne rekonstruiraju se, eventualno se može napraviti replika izvornog djela, ali originali se obično konzerviraju i takvi se prezentiraju. Konzervacija podrazumijeva čišćenje i očuvanje izvornoga, a kod restauracije se ide u nadoknadu i rekonstrukciju.

- Rekonstrukcija se radi, recimo, kod uporabnih ili crkvenih predmeta, ako postoje fotografije, da se može dokumentirano napraviti dio koji nedostaje, ne da se nešto izmišlja. Nikad nema izmišljanja, nikad se ne rekonstruira ono za što se ne zna kako je izgledalo, kaže Branko.

Pitamo ih kakvi smo čuvari kulturne baštine, kao narod, znamo li cijeniti sva ta njihova znanja.

- Nije to kod nas još uvijek na visokoj razini. Kada je nešto u muzeju, znamo da je to muzejski predmet i da se ne smije dirati, ali kada je to u privatnoj kolekciji ili kad je cijela kuća privatna, ne možete osobi koja živi u kulturnom dobru reći, ti nešto ne smiješ. Tu treba naći kompromis, ali s druge strane, ljudi znaju na svoju ruku napraviti veliku štetu. Pokretna kulturna baština - predmeti, najčešće stradaju zbog održavanja. Propadaju ako ih se ne održava, oštete se ako ih se previše održava, a to uključuje poliranje, šmirglanje, farbanje… Pogotovo stradaju predmeti od metala, najčešće je to liturgijsko posuđe. Često je od posrebrene i pozlaćene mjedi, sloj srebra i zlata na njima je tanak, kad su proizvedeni majstor je rekao, to će trajati sto godina, ali prošlo je 260, pa i 350 godina. Garancija im je istekla jako davno i prije su se održavali tako da ih se nježno poliralo vunenom krpicom. Danas ih se polira abrazivnim kemijskim supstancama i polir-pastama koje sadrže kiseline za visok sjaj i puno više deru taj sloj srebra ili zlata. Kada takav predmet dođe na restauraciju, očistimo ga jednom i lakiramo pa to srebro više ne patinira, ne tamni. Taj lak kada dotraje, za nekoliko desetaka godina, na nekoj sljedećoj restauraciji acetonom se jednostavno skine i stavi novi, tumači Ana-Marija.

gg

Nikad više nećemo dosegnuti ljepotu starih uporabnih predmeta i građevina, zašto? Industrijski je sve lakše i brže napraviti, i jeftinije, kaže Branko, a Ana-Marija dodaje da bi današnje imitacije starih stilova bile kič.

- Takav način rada i izrade je pripadao jednom vremenu. Krajem 19. stoljeća kada su došli neostilovi i pokušao se oživjeti pokret umjetničkog obrta, vidjele su se jako jasne razlike između baroka i neobaroka, rokokoa i neorokokoa i slično. I neostilovi imaju svoje jasne distinkcije naspram svojih originalnih inspiracija, a sad, kada bi se to treći put išlo prežvakavati, bilo bi previše. Moramo krenuti dalje. U vrijeme kada su nastajali ti predmeti bili su najnoviji krik mode. Mi moramo raditi naš krik mode, da se za 150 godina netko nama divi i pita se zašto toga više nema, konkretna je Ana-Marija.

Razumijevanju i popularizaciji njihove struke, pomogle su, kažu, i TV emisije o američkim restauratorima, ali su u jednu ruku i odmogle jer to nije restauracija u klasičnom smislu. "To je više obnova, renovacija, a ne restauracija. Oni pretjerano interveniraju u materijal. Ali, polako se senzibilizira ljude na očuvanje starih predmeta. Naravno, ne treba sve sačuvati, nešto treba ići u reciklažu. Ljudi sve više primjećuju da su restauratorski postupci jako fini, da su alati skupi, da su možda ugroze restauratora zbog načina rada nekad veće zbog, recimo, rada na skeli, s kemikalijama, rada s velikim alatima. Jer, mi u svom poslu rabimo od kirurškog nožića do viličara", navodi Branko.

Proces restauracije, kaže, počinje uklanjanjem ugroza, svega što oštećuje predmet, hrđe, crvotočine, vlage - vlaga je problem broj jedan. "Onda se sanira ono što je ostalo, treba sačuvati sve što je klimavo, popucalo, što je original. To je preventivna zaštita i konzervacija. Ako se ide u restauraciju, može se rekonstruirati ono što nedostaje, slikani sloj ili dijelovi koji su otpali, svi se mogu aplicirati natrag. Ako se neće rekonstruirati, ide se u zaštitu, a to su zaštitni sloj i čuvanje u pravilnim mikroklimatskim uvjetima. Očistiti, očuvati, rekonstruirati ili ne i zaštititi", navodi Ana-Marija.

Na fakultetu su učili sve, od kemije nadalje. Osim klasičnih umjetničkih predmeta kao što su slikanje, crtanje i kiparstvo te povijest umjetnosti, učili su i anatomiju, starije generacije i veterinu, zatim fiziku, biologiju i kemiju te kombinaciju toga u predmetu koji se naziva Instrumentalne analize, gdje se uče fizikalne i kemijske metode utvrđivanja starosti i vrste materijala. Postoji i predmet Materijali i procesi te, naravno, restauratorski predmeti. Restauratori slikari specijaliziraju se za restauraciju štafelajnih slika na platnu i drvu te zidnih slika, freske i seko, dok se restauratori kipari posvećuju polikromiranim drvenim skulpturama i kamenu. Postoje i izborni predmeti za mozaik, štuko i slično. Tri su takva studija u Hrvatskoj, osim u Zagrebu, još u Splitu i Dubrovniku. Na zagrebačkom odsjeku se na dva smjera, za slikarstvo i kiparstvo, upisuje maksimalno po šest studenata godišnje, a često se ta kvota ni ne ispuni.

Branko je prvo htio biti klesar i otišao je na Brač, u jedinu takvu školu u Hrvatskoj; u Zagrebu su samo trogodišnje. "Bio sam dobar đak i ako hoćeš dobro izučiti zanat, jedina je mogućnost bio Brač. Bilo je to jako lijepo iskustvo. Sada imaju i strojeve tako da se u prva dva razreda radi ručno, kasnije sa strojevima, a surađuju s Akademijom u Splitu pa se bave i restauracijom. I mi smo radili neke stvari u Splitu, obnovu Peristila i slično, i tada sam zaključio da bih se time mogao baviti. Između toga i arhitekture, izabrao sam restauraciju i nisam pogriješio", veli Branko.

U odnosu na podatni brački kamen, kaže da je istarski kamen dosta tvrđi i s njime je teže raditi, ponaša se drugačije. "Dobar je za velike komade, ali ako hoćete nešto fino, pletere i slično, to je teško izvesti u istarskom kamenu", pojašnjava Branko.

Njih dvoje se nadopunjuju. Na većim predmetima rade zajedno. Ana-Marija je u Osijeku, u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn završila za slikarskog dizajnera. Čula je za restauraciju i zaključila da bi joj to pasalo jer voli prirodne znanosti. "Mogu reći da sam puno kvalitetniji zanatlija, nego što bih mogla svakodnevno slikati. Puno više volim raditi u različitim materijalima i rješavati konkretne probleme, nego stvarati samo radi stvaranja. Kad se nešto tako radi, skroz fino, čovjek tako lako odluta u mislima. Ako nešto jako teško ide pa se moraš koncentrirati, ok, za to treba strpljenja, ali za većinu sitnih stvari mozak vam tako odluta, osjećate se kao da ispunjavate bojanku. Nula strpljenja, čista meditacija! Ako stari lak baš lijepo otpada sa skalpelom i ne oštećuje se originalni sloj boje, to je čisti gušt. To mogu raditi tjednima. Jednostavno prazna glava, dok to radite možete slušati muziku, razgovarati telefonom", kaže Ana-Marija.

Možemo reći da su konzervatori-restauratori visokoobrazovani umjetnički obrtnici, što se nekad jako cijenilo. "Nadam se da će u Hrvatskoj te zanatske škole malo živnuti", kaže Ana-Marija. "Budimo realni, zanat je težak posao, u privatnom sektoru si gdje radiš od jutra do sutra. To moraš voljeti, da bi mogao u tome opstati", znalački dodaje Branko.

Dok pričamo predstavljaju nam eksponate koji su trenutno kod njih na restauraciji i/ili konzervaciji. Vaza iz privatne kolekcije, ručni rad, očito kineski, što se vidi po pečatu na dnu, oslikana je po šabloni ali ručno, poslana je na restauraciju jer je nakon što je slomljena bila nestručno zalijepljena. U transportu je još više stradala. Obnovu čeka i željezni vlakić, ručni rad iz zanatske radionice u Njemačkoj, kako se čita na markici. Majstori su zamoljeni da ih restauriraju, uklone hrđu, očiste i zaštite. I to je iz privatne kolekcije, a bit će dar željezničarima koji odlaze u mirovinu.

Na drugom stolu je obnovljen procesijski srebrni križ iz 19. stoljeća, od kombiniranog je materijala, ispod srebra je drveni ispun.

- Kada se restauriraju ovakvi predmeti, moraju se raščlaniti u dijelove, svaki čavlić, svaki šarafić se uklanja i rastavlja. Ovdje su mnogi čavlići izgubljeni pa su oni preostali strateški raspoređeni da sve ostane čvrsto. Budući da se radi o vrijednom srebrnom predmetu, izbjegavaju se dodatne intervencije i miješanje materijala, kaže Ana-Marija.

Za restaurirane drvene polikromirane skulpture Krista, sv. Josipa s Kristom i sv. Antuna s Kristom i dječakom te anđeliće koji su vjerojatno bili dio nekog oltara kaže da su s kraja 19. stoljeća. Na njima piše iz koje su radionice, izradio ih je Joseph ili Giussepe Obletter, kipar iz Tirola, iz mjesta Sent Uldarico, poznatog po rukotvorinama kojih je puno na našem području, ima ih u Sisku, Zagorju. Ovakve se skulpture tradicionalno izrađuju od lipovine, kažu, jer je ona mekana, podatna za rezbarenje, lagana za transport.

- Skulpture su bile relativno dobro očuvane. Obnovili smo boje, a najveće oštećenje bila je nečija neadekvatna intervencija. Bile su prelakirane lakom koji je izrazito požutio i oštetio slikani sloj. Bilo ga je jako teško skinuti a da taj fini oslik i sve dekoracije ostanu čitave. Osobe koje nisu konzervatori-restauratori ne bi smjele dirati umjetnine jer naprave više štete nego koristi, ističe Ana-Marija.

I transport ovakvih umjetnina treba stručnu ruku. Sve se to upakira u puckavac, pa u foliju, pa se još stiroporima podboči gdje treba, zatim veže da se ne bi klimalo u prijevozu jer svaki pomak može izazvati oštećenje.

Koliki je rok trajanja novih boja, pitamo. "Minimalno 50 godina ako ih se ne bude pretjerano čistilo agresivnim sredstvima. To je dosta čest problem, da ih se previše izriba. Treba ih održavati, da se sjaje, pa neki tome pristupe agresivno. Ovdje, srećom, nije bilo crvotočine, ali kada je ima, može se tretirati na razne načine, za manje predmete najčešće kemijski, a postoje i metode s inertnim plinovima. Ima načina da ih se riješimo."

U komadima restauraciju čeka i rezbareni stolić, pozlaćen, s reljefnim uzorkom. Iz privatne kolekcije je, na njemu je prava pozlata, ali nije star, rezbaren je u neobaroknom stilu.

ggRazni alati

Kada već imaju sve te alate i umjetnički su nadareni, kad ulove vremena bace se i u kiparstvo. Model koze u gipsu već je gotov, treba je samo malo pobrusiti, a kad se odlije, izgledat će kao umjetni kamen, može biti tonirano, raznih nijansi. U izradi je i model boškarina. "Planiramo se baviti možda serijskom izradom vrtnih figura, autentičnih za istarsko područje, da se malo maknemo od onih lavova i sokolova koji se mogu vidjeti po okućnicama. Može i po narudžbi, možete doći s idejom i ostvarit ćemo je", kaže Branko.

Vraćamo se temi obnove fasada zaštićenih povijesnih zgrada, što je rak-rana Pule. Naši sugovornici angažirani su na šest takvih projekata koje vode upravitelji zgrada, ali rješenje Konzervatorskog ureda koji im mora odobriti istražne radove prije restauracije i konzervacije, kažu, čekaju dulje od pet mjeseci. Suvlasnici tih zgrada planirali su da se ljetos završe istražni radovi, da bi nagodinu mogli aplicirati na natječaje za sufinanciranje obnove fasada. Sad je sve prolongirano, a riječ je o jednostavnom administrativnom postupku, kao da vadite rodni list, kažu mladi stručnjaci.

- Na zgradama koje su kulturno dobro ne smije se narušavati originalni izgled građevine, ali treba biti malo fleksibilniji, ipak u tim zgradama žive ljudi, treba im omogućiti kvalitetnije uvjete stanovanja i sva ta procedura morala bi ići brže. Nije u redu čekati mjesecima da vam se netko uopće javi na telefon u Konzervatorskom uredu. To odgađanje poskupljuje radove jer cijene građevinskog materijala rastu, sve teže je doći do kredita za obnovu fasada, a obnova povijesnih zgrada je posebno komplicirana, uključuje istražne radove, detaljniju izradu elaborata obnove, a postoje i rokovi za prijavu na natječaje za sufinanciranje. Što se to dulje odgađa, to su oštećenja na zgradi veća, a ljudi dulje žive u lošim uvjetima i fasade padaju na prolaznike, ističe Ana-Marija.

Ima građevinaca koji znaju svoj posao, ali kada je riječ o kulturnom dobru, moraju u svom timu imati konzervatora-restauratora. "Kao što je zakonski to uređeno za iskope u povijesnoj jezgri, gdje nikome neće pasti na pamet da krene bez arheologa. Ali, za fasade netko ipak počne građevinske radove, sve prekrije prašinom i onda zove nas da spašavamo stvar. A trebali smo biti uključeni od početka", zaključuje Branko.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater