Pulski plavci za pet. Malobrojni, ali izuzetno učinkoviti

Osim recentnog razotkrivanja serijskog provalnika, otvoren je kompliciran slučaj Opće bolnice Pula i naplate osiguranja temeljem lažne medicinske dokumentacije. Pod istragom je i slučaj prostitucije koji sadrži mnoge elemente organiziranog kriminala. Odrađena su brojna uhićenja oko droge. Nema neriješenih ubojstava. Sveukupno, sve su to veliki zalogaji za jednu malu postaju koju ambicioznost gura naprijed

Pulska policija u kratkom je vremenu razriješila serijske provale u stanove u centru grada. Neugodna situacija za one kojima je netko tražeći razne vrijednosti kupao po najintimnijim dijelovima života srećom je brzo završena. Kad zakaže prevencija, budući da se neke stvari ne mogu precizno i do kraja spriječiti, do izražaja dolazi policijska anticipacija, odnosno predviđanje daljnjih koraka potencijalnog kriminalca koji će s vremenom upasti u zamku. Prilično je izvjesno da je tako bilo i s hvatanjem pulskog serijskog provalnika. Sada se zna tko je on: recidivist, čovjek kojem je nasilno ulaženje u tuđe stanove modus vivendi. Zove se Mauricio Ibrahimović, on je apatrid koji je u nepuna tri desetljeća svog kratkog života odradio više od 250 kaznenih djela.

Negdje na putu njegovog odrastanja zakazao je čitav sustav. Po svemu sudeći problematičnog obiteljskog odgoja i okruženja, socijalno neprilagođen te s poremećenim sustavom vrijednosti, krađama i ovoga puta nasiljem sam je sebe zatvorio na duže vrijeme. Na ulice Pule, nakon što je stjeran u kut i mirno priveden u Konzumovoj trgovini, vraća se osjećaj sigurnosti koji policija, unatoč kadrovskoj potkapacitiranosti, pruža svojim građanima. Što je veća javna sigurnost, što je veća nepovredivost doma i što je veća sloboda kretanja, to je veća pobjeda stabilnog sustava nad pojedincima i grupama koje se bave različitim oblicima kriminala.

Neumoljive brojke

Pula je, srećom, grad u kojem nitko nikog ne terorizira i to je ona dobra strana priče. Njena je dobra strana i statistika, koliko god se njome može manipulirati. No, brojke su uglavnom neumoljive: u dosadašnjem dijelu godine ukupan pad kaznenih djela za područje Pule iznosi 25 posto. Pa kad se tome pridoda veliko povećanje otkrivenosti raznih kaznenih djela situacija je još bolja. Sigurnost je, bez podilaženja pulskoj policiji, na prilično zadovoljavajućoj razini. Pojedinačnih incidenata, nepredvidivih situacija i usijanih budala bilo je i bit će, ovdje i svugdje. Poanta je da policija, pa i s reduciranim kadrom, mora zadržati visoku razinu uspješnosti u svom radu. I nije to nikakva jeftina fraza ni demagogija, već zadatak sustava koji mora otkrivati i procesuirati anomalije.

Samozatajna policija, nesklona komunikaciji s javnosti te kao krut i statičan mehanizam koji uglavnom ne prepoznaje nužnost pravodobnog informiranja građana o svom radu, u pravilu će propustiti priliku za vlastitu promociju. Potpuno pogrešno o vlastitim će uspjesima šutjeti, dok se često objavljuju banalnosti. Krivi su za to i mediji koji jeftino i neselektivno serviraju gluposti, ali i njihovi konzumenti koji ih doslovno gutaju. Princip je, nažalost, krajnje primitivan – što lošija i gluplja vijest, to bolja vijest. Ipak, postoji, srećom, to – ipak. Ipak, dakle, postoje iznimke od tih nepisanih i blesavih pravila „modernog“ novinarstva. Osim glupih postoje i dobre, prave vijesti. Prava, dobra vijest je kad se - u ovom slučaju za to je zaslužna pulska policija - razotkriju počinitelji raznih kaznenih djela. Još je bolja vijest da postoji niz razotkrivanja onih koji bi do bogatstva kraćim i, naravno, nepoštenim putem.

Unatrag kratkog vremena čini se da postoji nekoliko dobrih razloga za javnu pohvalu pulskim plavcima i Policijskoj postaji Pula na čijem je čelu Vjekoslav Vukšić. Osim recentnog razotkrivanja serijskog provalnika, otvoren je kompliciran slučaj Opće bolnice Pula i naplate osiguranja temeljem lažne medicinske dokumentacije. Pod istragom je i slučaj prostitucije koji sadrži mnoge elemente organiziranog kriminala. Odrađena su brojna uhićenja oko droge. Nema neriješenih ubojstava. Sveukupno, sve su to veliki zalogaji za jednu malu, ali očito efikasnu postaju koju ambicioznost gura naprijed. Važno je znati da javnost s golemim zanimanjem prati sve istrage, isto kao i službeni Zagreb, odakle su i do naše redakcije došle nedvosmislene poruke „da sve akcije moraju ići do kraja, pa kud to vodilo“. U ovoj državi, želi se tako poručiti, nema više povlaštenih i nedodirljivih, tek tu i tamo netko se provuče ispod radara više igrom slučaja i spletom okolnosti, nego zato što uživa „specijalnu zaštitu“. Utjecaj politike na rad policije generalno je sveden na minimum. Oni koji se time misle baviti na skliskom su terenu, vjerojatno nedovoljno svjesni da to sa sobom nosi golemi rizik.

Nedostatak kadrova

Naravno da je pitanje hoće li ovakvu uspješnost istarska policija i njena Policijska postaja Pula zadržati i dalje. U prilog im ne ide činjenica da će problemi koji su već sada ozbiljni vjerojatno eskalirati u bližoj budućnosti. Trenutno, naime, u policiji na svim razinama nema pravih rješenja za kronični nedostatak kadrova. U bilo kojoj drugoj branši to se kompenzira uvozom strane radne snage. Uvoze se Filipinci i Srbi za rad u hotelijerstvu i ugostiteljstvu, Bangladešani za rad u građevini, a sa svih strana svijeta dolaze menadžeri koji upravljaju velikim sustavima.

Jezik biznisa je univerzalan. U njemu pričaju brojke koje su svugdje iste. Liječnička operacija ima svoja pravila koja se uglavnom ne mijenjaju od države do države. U većini poslova svi mogu raditi svugdje, tako da je u globalu taj problem radne snage rješiv relativno brzo i efikasno. Tako, naprimjer, kad Hrvatskoj zatrebaju konobari, povećaju se kvote i nezadovoljnici s istočnog dijela zemljine kugle, koji jedva čekaju sletjeti na zagrebački aerodrom pa autoputom stići na neku jadransku turističku destinaciju kao konačno odredište, popunjavaju sve veće rupe. Ali nitko od tih Filipinaca ili Srba ne može ući u uniformu hrvatskog policajca. Oni ne mogu štititi hrvatske granice ni održavati sigurnost po gradskim ulicama. Još manje mogu strpljivo sjediti u zasjedi i čekati okorjelog kriminalca da po već poznatom obrascu odradi još jednu provalu. Ne, takve poslove mogu odrađivati samo hrvatski državljani.

Za Mauricijom Ibrahimovićem po pulskim ulicama ne mogu trčati policajci iz kvota, već policajci iz kvarta. Uvezeni policajci ne postoje, a robocopi su nažalost mogući samo u filmu. Na ulici, na terenu, nema robota, informatičkog programa ili nečeg sličnog što može zamijeniti čovjeka - plavca u uniformi, onog koji diže živce kad pretjerano odgovorno pazi na prijelaz preko pješačkog prijelaza, ali će s druge strane građaninu osigurati ugodan dan i mirnu noć. Još dugo, a vjerojatnije i nikad, na ulicama hrvatskih gradova neće patrolirati uvezeni policajci. Adaptacija takvih ljudi koji bi dolazili, recimo, iz Filipina podrazumijevala bi da se u kratkom roku moraju premostiti za ovakav posao nepremostive kulturološke i sociološki razlike. Filipinci koji bi nosili odoru hrvatskog policajca morali bi se privikavati na nepoznate regije, gradove, kvartove, ulice i neke njihove specifičnosti i zakonitosti. Ta opcija u realnom svijetu definitivno otpada. Takav film ovdje se neće gledati. Kako onda osigurati dovoljan broj policajaca, od onih na cesti do onih na rukovodnim pozicijama, zadatak je vrha policijskog sustava i, prije svega, dobro osmišljene politike na državnoj razini. Jedini mogući odgovor na to pitanje je - domaće tržište rada. Takva ideja je neminovnost, no puno bolje zvuči nego što je provediva u stvarnosti. Malo ljudi želi u policajce. I zato je izazov par excellence kako ih na to privoljeti.

Odgovornost, rizik…

Hrvatsko gospodarstvo jako je osjetljivo. Njegov najznačajniji dio je turizam. Djelatnost je to koja je fragilna. I najmanja bomba i incident s prizvukom terorizma ili jačeg oblika kriminala potjerali bi goste iz regije koja se osim ljepotom mora, gastronomijom i jakom povijesnom arhitekturom u prvom planu opravdano promovira kao sigurna destinacija. Sigurnost je, dakle, conditio sine qua non hrvatskog turizma. Osim obavještajaca, u prvom redu obrane i sigurnosti, na dnevnoj razini i svugdje, snalažljivi kakvi već jesu, u gradovima i općinama upravo su policajci. U našem sustavu oni uspješno improviziraju, pokrivaju se, izmišljaju kako maksimalno iskoristiti ono malo potencijala što im je na raspolaganju, a opet biti što efikasniji. Pouzdaju se podjednako u znanje i sreću, posvećenost poslu i onaj neki faktor x koji im treba u njihovom radu.

Policajce ne pokreće visina plaće. Uz to, odgovornost im je velika, rizik golem, sa stresom se teško nositi, a ni traume ne treba zanemarivati. A opet, odabrali su taj posao koji prioritetno rade zato što žele služiti zajednici. Kod njih idealizam nadjačava materijalizam, njima je važnije biti nego imati. Fromovski, između dva pojma, "biti" i "imati", postoji značajna razlika. U modernom društvu koje postaje materijalističko osobe više vole "imati", nego "biti". Naravno, u svakom sustavu postoje oni koji žele imati i oni koji žele biti, postoje pošteni i nepošteni, oni koji rade i oni koji zabušavaju. Između svih njih nema tajni. Točno se zna tko je tko.