Nacija je privremeno odahnula od rasprava o 1941. i 1945. godini, pa čak i od onih o tome gdje se tko branio 1991. Političari, mediji i cijela javnost toliko su snažno usmjereni na izvrsnost hrvatskog nogometa pokazan na svjetskoj smotri u Rusiji da bi nadležni ministri građanima mogli podvaliti ne samo mirovinsku i poreznu reformu, nego i veliku koaliciju HDZ-SDP-Nova ljevica-Hasanbegović. Dok se lopta kotrlja u korist nacionalne vrste, sve prolazi, samo je pitanje koliko će to trajati.

Politički radnici, dužnosnici, foteljaši i narodni izabranici ponovno pokušavaju, po starom običaju, tuđe uspjehe naplatiti u vlastitu korist. Populizam, kako stručno zbore analitičari svih boja, najprijemljiviji pri sportskim uspjesima u najpopularnijim sportovima. Korisno je, priznati će svaki političar, slikati se uz djecu, dijeliti grah za Prvi maj i obilaziti pučke veselice, ali nogometne pobjede naprosto tjeraju visoke dužnosnike na niske strasti.

Vrhunskim populizmom mnogi su ocijenili posjet predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović svlačionici hrvatske reprezentacije u Nižnjem Novgorodu nakon pobjede na Danskom – gdje se grlila sa znojnim igračima u gaćicama – no ima i onih kojima se to sviđa. Izbori su ionako daleko, gafovi se zaboravljaju, dok će predsjednica Kolinda možda već i nakon slijedeće utakmice zablistati na neki originalniji način. Dođe li i premijer Andrej Plenković po svoj dio nogometne slave u Soči, utakmica političarskih taština postat će možda zanimljivija od igre na travnjaku.

Istarski političari poslali su svojim biračima drugačije poruke na temu Svjetskog nogometnog prvenstva. Utakmice gledaju u krugu obitelji i prijatelja, kažu, čak ne idu ni na gradske trgove na masovna gledanja televizije. Iako vole putovanja, niti jedan neće do Rusije, što se može shvatiti i kao znak pristojnosti prema građanima koji bi rado otišli gledati utakmicu reprezentacije kad bi to mogli platiti. S druge strane, možda su procijenili da im guranje na tribinama ne donosi politički profit kojem se, očito, nadaju politički kapitalci poput predsjednice Republike.

Strasti nogometnog populizma – ili upotreba nogometa u politici – vječna su tema u hrvatskoj javnosti. Politički moćnici oduvijek su vladali nogometom, klubovima i Hrvatskim nogometnim savezom. U ratnim devedesetim godinama prošlog vijeka prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio je opsjednut zagrebačkim Dinamom (koji je preimenovao u Croatia), te je sa svitom odlazio na utakmice i dizao politički rejting. Naslijedio ga je, u Dinamu, Milan Bandić. Svaki veći klub pratila je slična političarska priča. Tuđman, doduše, nije ulazio u svlačionice. Predsjednica Kolinda pokazala je više proračunatih strasti. Napokon, dok se lopta kotrlja, sve je dopušteno.

Povezane vijesti

• Umijeće života: Otac i vanbračno dijete
• Spašavanje vojnika Mezulića
• Nova opcija za spas Istre 1961