Piše Robert Matteoni
Rekao bi Buba: "E sinko moj…"
"Halo… Ej, šta, a…". Djeluje neartikulirani spoj riječi. No nije za one koji su znali taj njegov retorički kod. Bilo je tako i te prestupne 1992. godine, na dan 29. veljače. Ležao sam kod kuće s upalom pluća. Upalio sam radio i prvi puta u životu slušao "A sada sport… i glazba", špicu naše mladosti i najdražih tematika koje su njome označene, a da je Pula unutra. Počinjala je prva i povijesna sezona Prve HNL. Istra, novitet, kao i Varteks, gostovala je na Poljudu. Glas Ede Pezzija, iz svih špica bivše lige. Prvi put se uključio kolektivni prijenos kola, da bi, naravno, objavio pogodak Hajduka. Nema veze, mislio sam si, oni su druga planeta. Za Istru i Pulu je povijesno najznačajnije da je uopće u toj konkurenciji. Onda se Pezzi opet "ispričavao što upada kolegama", ali kaže, pao je opet gol na Poljudu. Mislim si već 2:0, ali… "Pao je gol, ali iznenađujuće, na drugoj strani. Istrijani su izjednačili, prodor Lasića i gorostasni Igor Pamić poentirao je za 1:1". Druga dva javljanja, do 3:1, ne pamtim toliko jer trenutak prethodne objave ostao je lajtmotiv sjećanja početka novog doba. Prvoligaške Pule.