Odnosi između Miletića, Jakovčića, Klimana i Cuccurina iznimno su zamršeni i intrigantni - evo zašto...

Odnosi između Miletića, Jakovčića, Klimana i Cuccurina iznimno su zamršeni i intrigantni. Takvi su još više i oni unutarstranački, IDS-ovi, gdje u odnosu Jakovčića i Miletića postoji sličnost odnosu pogubljenog Sokrata (Jakovčića), kojeg je (unutarstranačka) demokracija osudila na smrt, i njegovog nasljednika Platona (Miletića)

"Svome narodu donosi propast onaj koji nije nikada posijao sjeme, nije položio ciglu, niti izatkao odjeću, a koji je od politike napravio svoje zanimanje". Napisao je to libanonski, arapski i američki pjesnik, pisac i intelektualac Halil Džubran, negdje na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Svevremenska je njegova teza o političarima koji su prethodnu karijeru morali ostvariti u nečem opipljivom, konkretnom i teškom. Zato je ova misao Halila Džubrana politički evergreen, vječno je aktualna i primjenjiva.

Nažalost, u Hrvatskoj prevladavaju profesionalni političari, ljudi koji s realnim sektorom, opstankom i dokazivanjem na zahtjevnim tržištima nemaju nikakve veze. Upravo iz razloga što ga sami nikada nisu zaradili, teško mogu na adekvatan način trošiti proračunske novce. Bilo bi idealno da Istrom i Pulom među ostalim upravljaju osobe realizirane u svijetu biznisa i konkurencije. Takvi odluke donose brže, zamisli provode kraće, dok su promjene i razvoj njihov pokretač. A opet, to ne znači da se netko nije mogao, od najmlađih dana, graditi kroz politiku i onda cijelu karijeru, doslovno i na ponos, služiti narodu, građanima i javnom dobru.

Portreti četvorice

Nepoznat netko naručio je anketu o tome kako stoje glavni kandidati za pulskog gradonačelnika i istarskog župana, dvije najvažnije političke funkcije na Poluotoku. Iako je do lokalnih izbora još gotovo godinu i pol dana, taj nepoznat netko ništa ne želi prepustiti slučaju. Izrađivaču ankete ponudio je za dvije ključne pozicije imena potencijalnih kandidata koja su i više nego zanimljiva.

Na narednim stranicama obradili smo i politički portretirali četvoricu koji izazivaju najviše pažnje i reakcija. Aktualni pulski gradonačelnik, bivši saborski zastupnik i predsjednik IDS-a Boris Miletić, bivši ministar, bivši europarlamentarac, bivši istarski župan, bivši predsjednik IDS-a i bivši saborski zastupnik Ivan Jakovčić, saborski zastupnik HDZ-a i bivši ministar turizma Anton Kliman te bivši predsjednik Ladonje, prije svega poslovni čovjek i poduzetnik Plinio Cuccurin, koji sada upravlja Mon Perinom i Balama gdje je postao mecena u kulturi - dolaze iz potpuno drugačijih svjetova. Neki su se, poput Borisa Miletića, odmah pronašli u politici, bez značajnijeg staža u realnom sektoru. Drugi su se, poput Plinija Cuccurina, u politici okušali tek kad su se dokazali u velikom i svjetskom biznisu vrijednom milijarde eura, pritom vodeći brigu i imajući odgovornost za tisuće ljudi. Nije isključeno da se upravo njih dvojica, s dosadašnjim karijerama koje su udaljene kao nebo i zemlja, politički suprotstave na sljedećim izborima. Ovisit će to o Miletićevoj odluci hoće li doista, kako je najavio, napustiti grad Pulu i kandidirati se za istarskog župana, te o Cuccurinovoj odluci da se zaista reaktivira, da li za gradonačelnika Pule ili za župana Istre. Ili će nepredvidivi Cuccurin, ipak, ostati po strani, kao pasivni ili možda aktivni promatrač.

Razlika između njih je i u tome što su Boris Miletić i njegov prethodnik Ivan Jakovčić ljudi iz političkog sustava u kojem se u strankama stara mjesta samo popunjavaju novim ljudima, dok je Plinio Cuccurin strukturu Ladonje gradio s malim brojem ljudi i iz samih temelja. Odnos između vođa i članova stranke u IDS-u te Ladonji bitno je drugačiji.

Njemački filozof Max Horkheimer prije više od pola stoljeća rekao je da se većina ljudi pokorava i nastoji se uključiti u postojeći poredak i u njemu opstati što bezbolnije i što lagodnije. Takav, "pokorni tip čovjeka", kako ga naziva Horkheimer, sve više prevladava. "On se služi oponašanjem, te se od ljudskog bića pretvara u člana organizacije". Suštinski, to je član političke stranke koji usvaja pravila kolektiva. Nasuprot njemu je "tip otpora" koji živi životom sukoba i ne pokorava se vladajućim standardima. Prevedeno s ondašnjeg u današnji jezik univerzalne politike, komforno je ući u postojeće stranke i kroz njih, linijom manjeg otpora, graditi karijere.

Kritička misao

Upravo zato je za Istru, njenu demokraciju i pluralizam, Cuccurinova Ladonja prije skoro desetljeća i pol predstavljala nužno osvježenje. Cuccurin je, naime, sa svojim poimanjem politike bio drugačiji, išao je uzvodno, suprotstavljeno prirodnom toku rijeke. Otpori su bili veliki, rezultati ovisni o kutu gledanja, ali je kritička misao, kao pokretač promjena i napretka, u jednom trenutku pala na plodno tlo.

Odnosi između Miletića, Jakovčića, Klimana i Cuccurina iznimno su zamršeni i intrigantni. Takvi su još više i oni unutarstranački, IDS-ovi, gdje u odnosu Jakovčića i Miletića postoji sličnost odnosu pogubljenog Sokrata (Jakovčića), kojeg je (unutarstranačka) demokracija osudila na smrt, i njegovog nasljednika Platona (Miletića). Uglavnom, ova četvorica su ono najbolje što politička Istra trenutno ima. Pritom je apsolutna dominacija IDS-a realnost, iz svakih izbora stranka izađe dodatno jača, iako joj broj glasača može i padati. To joj i nije neki problem obzirom da su druge stranke sve inferiornije.

IDS je mašinerija, dobro uhodan stroj koji melje sve pred sobom. Vjerojatno su im rezultati iznad kvalitete politike i kadrova, posebno mladih sofista koji su umijeće argumentiranja i tehnike uvjeravanja doveli do eristike, ispraznih nadmudrivanja koja su sama sebi postala svrhom. Treba se samo prisjetiti pulskog dogradonačelnika Roberta Cveka koji se sa svima nadmudrivao s tezom da Županijski centar za gospodarenje otpadom Kaštijun zaista postoji i funkcionira. Postoji, da, a kako radi? Takvim pitanjima mogli bi se ubuduće, isključivo zbog dobrobiti Istre i njenih građana, baviti političari kojima je sadržaj važniji od forme.