Da je suditi po rezultatima, Bandić bi bez sumnje bio najuspješniji hrvatski političar u ovih dvadeset godina hrvatske stvarnosti. Nakon Ivice Račana koji je realizirao i dovršio izgradnju autoputa od Zagreba do Splita, ali i demokratizirao zemlju, malo toga se dogodilo na nacionalnom planu s čime se možemo pohvaliti. Uz sva gromoglasna obećanja raznih premijera ostali smo na europskom dnu, a Zagreb, u odnosu na europske gradove, to nije

Biti dvadeset godina u samom vrhu hrvatske politike gotovo je nemoguća misija. Uspjelo je to rijetkima, Stipi Mesiću, možda i Vladimiru Šeksu koji je prije svega bio i ostao igrač iz sjene, ali nije uspjelo naoko mnogo moćnijima, poput Ive Sanadera. U međuvremenu se i Mesić povukao, Šeks još solira, s političke scene je otišla Vesna Pusić, Radimir Čačić još nekako vegetira, nema ni Jakovčića, a Obersnel se bori zadnjim atomima za još koju godinu u politici, dok Komadina, valjda, sanja o mirovini. Zoran Milanović se nakon pauze vratio, Ivo Josipović više nije u prvom ešalonu, dok Kolindu Grabar-Kitarović ne treba ni spominjati.

Jedini neuništivi je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Prelistavajući stare novinske tekstove, one prije petnaest godina kada je pet godina vodio Zagreb, u usporedbi s današnjim, nema nikakve razlike. ”Ovo je Bandićev kraj, nema više”, pisali su ugledni analitičari tada, a pišu i danas. Samo što mnogih od onih koji su tako pisali prije pet, deset ili petnaest godina nema više u medijima, a Bandić je još tu.

Bezbroj projekata

I kada se u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu priprema izložba o velikom zagrebačkom gradonačelniku Većeslavu Holjevcu koji je deset godina vodio Zagreb, od 1952. do 1962. godine, neke usporedbe su naprosto nužne. Holjevac je simbol Zagreba, kao čovjek koji je pokrenuo mnogobrojne projekte, proširio grad preko Save, gradio značajne zgrade i njegove zasluge danas, gotovo šezdeset godina poslije gradonačelničkog mandata nitko ne dovodi u pitanje.

Ali, Hrvati ne bi bili Hrvati, da ikome priznaju za života zasluge. Potrebno je prvo umrijeti, pa trebaju proći godine i tek tada će se, prvo stidljivo, priznati zasluga. Takav put prošao je i tvorac hrvatske države Franjo Tuđman, pa kako neće gradonačelnici i političari.

Prolazi to i Milan Bandić, kojem stalno netko kopa po utrobi , bez obzira što je grad u zadnjih dvadeset godina postao prava europska metropola. Da je Holjevac danas živ i da radi ono što je radio za svog mandata, vjerojatno bi se isto proveo. Nitko mu, bar za života, ne bi priznao rezultate.

Ono što je nesporno, Zagreb je posljednja dva desetljeća promijenio sliku. Pokrenuto je i realizirano bezbroj projekata. Uskoro će tako krenuti na prvu vožnju i žičara, uz sva gunđanja koja su pratila realizaciju tog projekta. A pratila su gotovo sve projekte koji su dovršeni u Bandićevom mandatu. To je naprosto naša stvarnost. One koji ništa ne učine za zajednicu zaboravljamo, a oni koji iza sebe nešto ostavljaju kritiziramo do besvijesti.

Naravno, razvoj Zagreba nije samo i isključivo zasluga gradonačelnika, već velikog broja ljudi iz njegovog tima. Od Jelene Pavičić Vukičević, agilnog Ivice Lovrića, financijaša Slavka Kojića, starih kadrova koji su Bandića godinama pratili i često usmjeravali, od Duška Ljuštine do Slobodana Ljubičića. Da nije u tih dvadeset godina bilo svih njih Zagreb ne bi napredovao do svjetske metropole, niti bi Bandić ostao u fotelji.

Da je suditi po rezultatima, Bandić bi bez sumnje bio najuspješniji hrvatski političar u ovih dvadeset godina hrvatske stvarnosti. Nakon Ivice Račana koji je realizirao i dovršio izgradnju autoputa od Zagreba do Splita, ali i demokratizirao zemlju, malo toga je bilo na nacionalnom planu sa čime se možemo pohvaliti. Uz sva gromoglasna obećanja raznih premijera ostali smo na europskom dnu, a Zagreb, u odnosu na europske gradove, to nije. Ali, u hrvatskoj stvarnosti malo se sudi po rezultatima, a još manje po uspješnost. Da Bandić nije vješto plivao u bari hrvatske politike davno bi ga krokodili pojeli. Bez obzira na rezultate u Zagrebu. Znao je sa Sanaderom, znao je s Kosor, nije mogao s Milanovićem, ali je s Plenkovićem dogurao do kraja mandata. Stavljali su mu pod nos žetončiće, ali ozbiljniji je to problem bio velikih stranaka, nego samog Bandića. Optuživalo ga se za korupciju, ganjalo za potpise koje je, iste takve, stavljala i jedna od njegovih bivših zamjenica kojoj se to nije zamjeralo, a kako su se mijenjale politike tako se i mijenjao odnos prema prvom čovjeku Zagreba.

Za neke je bio i ostao kontroverzan, za druge krajnje uspješan, a građani su mu iz izbora u izbore povjeravali mandate. Na nacionalnom planu nije uspio promovirati ideju 'gradonačelnika Hrvatske'.

Svi ti mandati nisu bili idealni, daleko od toga, jer takvi ne postoje, ali da su svi hrvatski gradovi imali gradonačelnika poput Bandića zemlja bi svakako drugačije izgledala. I da je Hrvatska imala takvog gradonačelnika-premijera, sigurno bi bili uspješniji. Ali, po uspješnosti nismo imali ni sličnih gradonačelnika, ni sličnih premijera, već armiju onih koji bi osporavali svaki pomak na bolje, svaku inicijativu, svaku aktivnost. Ili su u svemu vidjeli samo vlastiti probitak.

Ponekad je Bandić sam sebi bio najveći neprijatelj. Njegov osebujni stil kojim je osvajao građane postao je kontraproduktivan, pogotovo nakon nepotrebnih svađa s novinarima i ironiziranjem političkih protivnika. Kao i svi hrvatski političari nije do kraja razumio da se PR u modernoj politici mijenja iz godine u godinu, da stari stil koliko god u jednom trenutku bio uspješan može postati opterećenje i da se slika uspješnog političara mora prilagoditi izazovima vremena.

Ali, svi njegovi izravni konkurenti do sada bili su slabi. Da su se slušali oni koji su najgrlatiji u osudi Bandića vjerojatno još niti jedna cesta ne bi bila asfaltirana, a faraonske ambicije pojedinaca bile bi ispred svakog drugog cilja. I onda je za Bandića došao najveći izazov, baš u godini kada je obilježio dvadeset godina vođenja Zagreba. Potres.

Na tome kako će uspjeti mobilizirati sve u gradu da se u mjesecima koji predstoje pokrene obnova, Bandić će proći ili pasti. Ako uspije u tom najizazovnijem zadatku do sada moći će zatražiti još jedan mandat, ako ne, Zagreb će dobiti novog gradonačelnika. U ovom času ostaje tužna činjenica da se aktualna vlada nimalo nije snašla, da su predložili zakon koji u mnogočemu nije dobar, da ga nisu uspjeli prepraviti i donijeti u ovom mandatu. U svemu je bilo previše politike, a izbori koji slijede sigurno će pokazati raspoloženje Zagrepčana prema takvom ponašanju sadašnje nacionalne koalicije na vlasti.

To raspoloženje neće mimoići ni Bandića, pogotovo ako ne iskoristi posljednju godinu ovog mandata i pokrene sve da se pomogne građanima koje je potres pogodio. Štete su zapravo katastrofalne, daleko veće nego što percipira šira javnost, ona u cijeloj Hrvatskoj da se u Europi i ne govori. Garnituru koja je vodila ministarstvo koje se trebalo najviše angažirati na obnovi grada, ono Štromarovo, građani će brzo zaboraviti, kao i podmetanje nogu od strane vlade prema prvom čovjeku grada, jer to je samo jalova hrvatska politika, ali neće zaboraviti ako Bandić iz toga ne izađe kao pobjednik i povuče najveći dio posla.

Na izborima koji slijede Bandićeva stranka pokušat će dobiti bar neko mjesto u parlamentu. Možda jedno, a možda se ni to neće dogoditi. U svakom slučaju gradonačelnik će se odmah, bez obzira na rezultate nacionalnih izbora, trebati okrenuti gradu, raditi posao koji najbolje zna. Prozivat će ga i dalje mnogi, optuživati za sve i svašta, ali kao što mu ni do sada nitko nije mogao osporiti rezultate, neće ni onda ako uspije naći model po kojem bi Zagreb ponovno dobio svoju staru sliku, onu prije potresa.

Dva izazova

Dvadeset godina biti na čelu glavnog grada nikome nije lak posao. Nije bilo lako ni Veci Holjevcu deset godina voditi grad. U jednom je trenutku otišao u nacionalnu, hrvatsku politiku i izgorio. Čovjek koji se othrvao zahtjevima iz Beograda da se tamo preseli Velesajam, narodni heroj i nosilac Partizanske spomenice, došao je u sukob s vrhom jugoslavenske politike, preko noći je 'postao' omraženi nacionalist, pa je izbačen iz CK SKH-a i spužvom su mu izbrisane sve zasluge koje je učinio za Zagreb. Tek mnogo godina kasnije shvatili smo što je taj veliki čovjek učinio za svoj grad, ali i za Hrvatsku.

Bandić je do sada uspješno kormilario u nacionalnoj politici, shvativši da bi ga pregazili mnogo ranije da tako nije bilo, a sada su pred njim dva izazova. Ostati 'živ' i u hrvatskoj politici i u Zagrebu. Ostati vješt igrač u gruboj utakmici koja karakterizira politiku na ovim prostorima. Gdje vaterpolisti izgledaju kao nježne balerine u odnosu na političare koji se lupaju nogama ispod vode.

Ali, iz tog mulja odlaze anonimni ljudi, ministri čija imena zaboravljamo čim napuste svoje kabinete ili ih pamtimo po aferama s balkanskim predznakom. Nažalost, većinu ne pamtimo ni po čemu. I kako je lako prebrisati mandate ministara i premijera iza kojih nije ostalo gotovo ništa, tako je nemoguće prebrisati debelu knjigu svega što je u Zagrebu učinjeno u ova dva desetljeća.

I zato se Milan Bandić mora vratiti onome u čemu je najuspješniji. Biti poslovođa Zagreba i učiniti sve da grad i njegovi građani izliječe rane nakon potresa. Izazov koji nije imao ni karizmatski Veco Holjevac.

Povezane vijesti

• Bandić: Potrebna nam je koja rukica u Saboru
• Bandić: Podržat ću one koji žele provoditi reforme
• Bandić je, a ne Most, doveo HDZ na vlast