PIŠE JURICA KÖRBLER
ANDREJA PLENKOVIĆA ČEKA NEMIRNA JESEN: Vlada treba dobro razmisliti treba li dati još koji mjesec onima kojima je i inače teže
Andrej Plenković (Goran MEHKEK / CROPIX)
Sada Andrej Plenković počinje drugo poluvrijeme mandata, koje po izazovima neće biti mnogo lakše od onog prvog, gdje su mu se na leđa natrpali kosturi iz ormara, od Agrokora do brodogradilišta, od ustašoidne desnice do korona krize. U ovo drugo poluvrijeme ulazi i sa novim, jakim igračima, prije svega sjajnim generalom Tomom Medvedom, čovjekom kojem treba skinuti kapu. Ovaj samozatajni čovjek 'bez osmijeha' zapravo je i najveće otkriće hrvatske politike, prije svega po hrabrosti i moralu kojeg nažalost manjka kod mnogih naših političara. Pokazao je ne samo osobnu hrabrost odlukom da ode u Grubore, već je podržao proeuropskog Plenkovića u namjeri da u sljedeće četiri godine Hrvatsku pretvori u mjesto gdje se dostojanstveno može živjeti
Da je Andrej Plenković odlučio u drugom mandatu poduzeti hrabre, odlučne i dugoročno itekako potrebne korake da Hrvatska postane tolerantna zemlja ravnopravnih građana, svjedočimo ovih dana uoči obilježavanja Oluje. Bio je to i pravi trenutak za starog i novog premijera koji je uspješno dobio i bitku sa stranačkom desnicom koja bi minirala sve ono što se sada događa. Hrvatska mora izaći iz kola mržnje, netrpeljivosti prema svakom, radi li se o manjinama ili onima koji su po nečemu drukčiji, a Plenković sada ima povijesnu šansu povesti zemlju na taj prije potreban put.
Nije mu lako, ali mu je mnogo lakše nego, recimo, prije godinu dana kada je to bilo gotovo nemoguće.
Sada Andrej Plenković počinje drugo poluvrijeme mandata, koje po izazovima neće biti mnogo lakše od onog prvog, gdje su mu se na leđa natrpali kosturi iz ormara, od Agrokora do brodogradilišta, od ustašoidne desnice do korona krize. U ovo drugo poluvrijeme ulazi i sa novim, jakim igračima, prije svega sjajnim generalom Tomom Medvedom, čovjekom kojem treba skinuti kapu. Ovaj samozatajni čovjek 'bez osmijeha' zapravo je i najveće otkriće hrvatske politike, prije svega po hrabrosti i moralu kojeg nažalost manjka kod mnogih naših političara. Pokazao je ne samo osobnu hrabrost odlukom da ode u Grubore, već je podržao proeuropskog Plenkovića u namjeri da u sljedeće četiri godine Hrvatsku pretvori u mjesto gdje se dostojanstveno može živjeti, sa sjećanjima na prošlost, ali prije svega pogledom prema budućnosti.
Ni mir, ni spokoj
Možda zvuči kao fraza, ali nije! Hrvatskoj upravo treba vizija budućnosti, pronalaženje mjesta u nemirnoj Europi i još nemirnijoj regiji. Jer, Hrvatska ne može birati susjede, ne može pobjeći od turbulentnog Balkana i često ne baš pretjerano prijateljske Slovenije. Sada se sve to može promijeniti bitno na bolje i zato je i dvadeset i peta obljetnica Oluje prilika da se učini korak prema budućnosti.
Ali, vruća jesen ne donosi Plenkoviću ni mir, ni spokoj. Vrlo brzo ćemo se već u rujnu okrenuti svakodnevnim izazovima, a to znači mnogo teži život u odnosu na prošlu godinu kada je turistička sezona napunila državnu kesu. Bitka za svakog turista, pogotovo u Istri, daje rezultata i nisu nerealna očekivanja da će i jesen biti dobra. To će značiti i mnogo širi manevarski prostor za ministra financija Zdravka Marića, ne samo kada je u pitanju minimalna plaća. Vrlo brzo bi trebao prestati moratorij na kredite, a ovršeni će opet u nesretno kolo neimaštine i borbe za preživljavanje.
Plenkovićeva vlada treba dobro razmisliti treba li dati još koji mjesec onima kojima je i inače najteže, a to su dužnici po kreditima i ovršeni, koji će jako teško prebroditi nove izazove s koronom.
Za sada su mirni Zagrepčani, koji samo na papiru imaju 'podršku' sa još uvijek fantomskim zakonom o obnovi, za koji nitko ne zna kako će biti osigurana sredstva. Velika je sramota, koja je stavljena pod tepih, da su neki resorni ministri, pa i onaj koji je na državni račun kupovao drugorazredne parfeme, čekali danima da bi uopće reagirali i poslali neophodne zahtjeve europskim institucijama za pomoć. Nažalost i dalje se prelazi preko tih stvari, sa nesagledivim posljedicama za Zagreb i Zagrepčane koji su ostali bez krova nad glavom. A ostaje i činjenica da vjerojatno nikada niti jedan grad pogođen potresom nije tako ostavljen i prepušten sam sebi, to jest samim građanima koji su stradali. Demagogija i obećanje još će neko vrijeme prolaziti, u zemlji koja sada gotovo da i nema oporbu, ali dugoročno sigurno neće. To mora imati na umu i Plenković uoči jeseni i zime kada će problemi sa potresom razrušenog Zagreba doći još više na vidjelo.
U drugi mandat premijer kroči uz jalovu oporbu i potpuno rasulo SDP-a. To je za njega, možda, dobro, ali za Hrvatsku nije dobro. Dugoročno nije dobro ni za Plenkovića, jer će se njegova ekipa sigurno uspavati ako neće biti pod udarom kritika oporbe. A one, kakvu su sada, su kamilica za vlast i to Banski dvori itekako znaju. Možda će Hrvatski sabor i dalje biti atraktivna pričaonica i svađaonica, ali to građanima neće sigurno koristiti. Odluke će donositi premijer i vlada, ali sada više neće imati pokrića da neuspjehe skrivaju optužujući prethodnike.
Pred Hrvatskom su dva važna cilja, ulazak u schengenski prostor i uvođenje eura. I priče o milijardama iz Europe dobit će pokriće tek kada te milijarde stignu. Za sada od toga nema mnogo, a neće ni biti ako ne pobudimo adekvatne projekte i programe, na kojima se navodni intenzivno radi. A kako to 'intenzivno' izgleda u Hrvatskoj znamo dobro. Premijer bik morao detaljno upoznati hrvatske građane sa zadacima da se zaista integriramo u Europu, a bez eura i Schengena to nije moguće. A onda i onaj krajnji cilj, da se odlijepimo sa samog europskog dna, kojeg držimo s Bugarima.
Vlada Andreja Plenkovića će proći i pasti kada se nakon dvije, tri godine napravi inventura koja bi trebala pokazati gdje smo tada. I dalje s Bugarskom na dnu, uz gledanje u leđa Rumunjskoj ili smo došli do neke sredine, koja bi bila prikladna za Hrvatsku. Ako se to ne dogodi Plenkovićeva dva mandata otići će u zaborav, ako Hrvatska krene naprijed premijer ima zaista povijesnu šansu postati najefikasniji predsjednik jedne vlade od vremena osamostaljenja do danas. Tu šansu propustio je Ivo Sanader, a Ivica Račan je nažalost umro prerano da završi posao koji je počeo. Jadranka Kosor je učinila veliki korak što je Hrvatska i njenom zaslugom ušla u EU, ali nije dobila povjerenje vlastite stranke i građana Hrvatske da nastavi posao. Sada priliku ima Plenković.
Ali, preduvjeti da se to dogodi je da Plenković poduzme hrabre korake na svim poljima, ne samo na onom koji bi trebao voditi pomirenju Hrvata i Srba. To prije svega znači da se u zemlji trebaju stvoriti uvjeti za dostojanstveni život, a ne da mladi i dalje odlaze u Europu koja će ih zbog korona krize sve teže i primati. Treba poduzeti energične korake da saživi Slavonija, ali i da se spriječi svim sredstvima da stranački drugovi profitiraju na slavonskoj nesreći. Neće biti lako ni sa dosad relativno bogatom Dalmacijom i jugom Hrvatske, jer će se posljedice podbačaja turizma još dugo osjećati. I kada je riječ o turizmu moramo shvatiti da samo kvaliteta tjera naprijed, a nju imamo na sjeveru, prije svega u Istri. Što smo bliže jugu, pogotovo u biseru Dubrovniku, imamo ogromne cijene i pad kvalitete. A Dubrovnik i jug Hrvatske moraju živjeti i bez turizma.
Hrvatsku čeka i teška jesen i zima s neizvjesnošću oko korone. Bude li kao što je sada proći će i ove mjere, ali ako se stanje rapidno pogorša nitko ne može prognozirati što će to značiti za ekonomiju. Ništa dobro, svakako. Pogotovo ne i zbog toga što su jako potonule ekonomije Njemačke i Italije, naša dva tradicionalno najjača partnera. Prognoze pokazuju da će se Njemačka relativno brzo oporaviti, ali je pitanje i što nju čeka ako korona nastavi harati još žešće. Amerika je teško pogođena, a to će se isto tako preliti na ove obale Atlantika, pa onda i po cijeloj Europi. Sve u svemu, neće biti lako ni za Hrvatsku, pogotovo izvoznike.
Postoje planovi
Mnogo je i najavljenih projekata, poput željezničkog povezivanja Rijeke sa Zagrebom i onda s Mađarskom, postoje planovi za brodogradilišta i riječku luku, tehnološki iskoraci, nužne reforme, poput one zdravstvene. Od reforme obrazovanja nije mnogo učinjeno, mirovinski sustav je kaotičan, mnogi i dalje žive od državnih poticaja dok se drugi bore na tržištu. Mali poduzetnici nisu ničim zaštićeni, na njih se vrši porezna presija. Moglo bi se nabrajati u nedogled. Sa svime time će se Plenkovićev kabinet sada morati mnogo ozbiljnije suočiti. I rješavati probleme.
U prvom mandatu premijeru su zamjerali da često odluke donosi sporo, da njegova diplomatska narav pobijedi politički nerv, što je ponekad dobro, ali često i nije dobro. Ali, Plenković je u korona krizi dokazao da sustav može brzo profunkcionirati. Ostaju naravno i kritike predsjednika države o naravi Nacionalnog stožera koji je po njemu bez kontrole parlamenta, pa se i oko toga trebaju poduzeti neki koraci.
Premijera čekaju mnogi izazovi. Od uspješnosti rješavanja svega što muči Hrvatsku i građane ovisit će i njegova daljnja politička budućnost, koja će najvjerojatnije završiti u Europi. Ali da bi tamo mogao nastaviti karijeru Andrej Plenković prije svega treba završiti drugi izazovni mandat u Hrvatskoj.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
