Kao stari morski vuk Ugrin podržava održivi ribolov, ograničenje broja mreža i rokova u kojima se može obavljati ribolov na pojedine vrste ribe prema pravilnicima koji su donijeti pod pritiskom Europske komisije. Po njemu najbolja je mjera zabrana kočarenja i ribolova plivaricama na tri milje od obale, čijom se provedbom riba počela obnavljati, pa se preostalim malobrojnim malim obalnim ribarima vraća optimizam

Usprkos nedaćama i protivno trendovima Luciano Ugrin, jedan od deset preostalih rovinjskih ribara mrežama stajačicama u malom priobalnom ribolovu ne razmišlja o zatvaranju obrta. Dapače, kao stari morski vuk podržava održivi ribolov, ograničenje broja mreža i rokova u kojima se može obavljati ribolov na pojedine vrste ribe prema pravilnicima koji su donijeti pod pritiskom Europske komisije. Po njemu najbolja je mjera zabrana kočarenja i ribolova plivaricama na tri milje od obale.

„Ova mjera već pokazuje da se riba počela obnavljati, pa se malim obalnim ribarima vraća optimizam. Pokazalo se da bez plave ribe uz obalu nema ni bijele ribe koja se njome hrani. Uz to, zbog zabrane kočarenja bijela riba se može mrijestiti oko seka i brakova, što pridonosi obnovi ugroženih vrsti riba“, kaže Luciano Ugrin.

Ciklička pojava grenceula

Sada u ljetno vrijeme Luciano Ugrin sa svojim kolegom Harijem Štokom lovi kadele. Njih valja očistiti, a potom se nešto proda na rivi, a preostalo se distribuira restoranima. U jesen se uobičajeno love cipli i salpe, potom i oradele. Ugrin je znan i po izlovu gnanceula, ali ih posljednjih nekoliko godina gotovo da i nema. Ugrin smatra da je riječ o cikličkim promjenama, koje se ponavljaju u nepravilnim razdobljima. Kaže da granceule nisu nestale, bilo ih je i prošlog proljeća, ali u malim količinama. U svakom slučaju ne žali se, zadovoljava se i manjim ulovima te smatra da je more živi organizam, pa ga, kao i život treba prihvatiti sa zahvalnošću.

„Ja naprosto ne mogu bez mora, pa ću odlaziti na ribarenje dok god mogu kročiti u barku. More mi je genima. Mamin otac Santo Rocco bio je iz poznate ribarske obitelji Baston, po kojoj sam nazvao svoju barku. Nona Domenica Benussi je iz druge poznate ribarske obitelji Canelon. Svi su njihovi bili ribari. Već sa četiri godine htio sam sa nonom Santom na more, ali me nije htio uzeti jer nisam znao plivati. Zapeo sam i proplivao, pa sam od tada najčešće bio sa nonom u batani“, kaže Ugrin, čiji je pokojni otac Erminio rodom iz Rovinjskog Sela, ali je također obožavao more.

Luciano Ugrin je bio izvrstan plivač i vaterpolista. Igrao je vaterpolo u najboljoj generaciji rovinjskog kluba „Delfin“, koja se 80-tih prošlog stoljeća natjecala u tada jakoj jugoslavenskoj Prvoj B vaterpolo ligi. Otac Erminio bio je direktor rovinjskih hotela, pa ga je obitelj usmjerila u Gimnaziju. Njega je međutim zanimalo samo more, pa je, čim je postao punoljetan, otvorio svoj obrt.

Uspon i pad malog ribolova

„Kada sam postao profesionalni ribar bilo nas je samo sedmorica koji smo se bavili malim obalnim ribolovom. Svi su ostali ribari bili ukrcani na Mirnine plivarice, a zimi bi sa dopunskim dozvolama lovili za svoje potrebe. U to je vrijeme bilo puno ribe, pa se je moglo živjeti i sa ulovom iz batane. Potražnja za ribom je rasla, posebno nakon što je krenuo izvoz riba za Italiju. Sve je veći broj ribara otvaralo svoje obrte, pa nas je sredinom 80-tih već bilo preko sedamdeset. Posebno je bila velika potražnja za listovima, koji su se lovili na otvorenom moru, pa je za njih trebalo imati veće barke. Zbog veće potražnje i barke su bile sve skuplje, pa sam uz pomoć oca Erminija za čak 33 tisuća maraka kupio sedam metarsku barku koja je bila opremljena i za kočarenje“, prisjeća se Ugrin.

Kasnije je bio jedan od prvih koji su nabavili jake plastične barke sa dva motora, kojim se brzo stiže na otvoreno more gdje su se lovili listovi i rombi. Obično se do pošti plovilo dva sata, a nakon polaganja mreže su se dizale ujutro pred zoru, pa se dvaput odlazilo na more. Zbog povećanja populacije dupina sada se lovi na drugi način. Mreže se polažu na večer i vade nakon nekoliko sati. Zbog intenzivnog ulova na talijanskoj strani Jadrana, posebno ramponima, populacija listova je desetkovana, a sa njima nestaju i ribari, pa ih je u Rovinju ostalo tek desetak, a među njima je tek jedan mlađi.

I ribar i gastronom

Među prijateljima Luciano Ugrin je poznat i kao gastronom. Najviše se druži sa vinarima, maslinarima i lovcima. Svaki od njih nešto donese, pa se pripremaju ili riba ili divljač. I za jedno i drugo Luciano uzgaja aromatično bilje. Posebno je ponosan na 60 vrsta čilija koje uzgaja u svom malom vrtu. Najzanimljivije je da je riječ o improviziranom vrtu u vazama na terasi ispred stana na rivi, tik do poznatog Rio bara,

„Svaka je riba ukusna na svoj način, posebno u sezoni kada ima ikru. Najvažnije je da je svježa i oprana u moru što prije nakon ulova. U ljetnom vremenu dobro je da se još na moru položi u zrnati led. Ribu pripremam na puno načina, zavisno o trenutnom raspoloženju i o društvu. Ako se moram opredijeliti ipak su mi najdraži rakovi i naravno jastozi, koji su uistinu najbolja morska delicija“ kaže Ugrin.

Prijateljstvo sa obitelji Huetterott

Ribari iz obitelji Baston pomagali su obitelji Huetterott, za Austro-Ugarske vlasnicima Sv. Andrije i okolnih otoka. Za nagradu dopuštali su im loviti u tom ribom bogatom akvatoriju. Huetterotti su im dozvoljavali i uporabu kora starih borova na otoku, koje su posadili još fratri iz nekadašnjeg Benediktinskog samostana. Kora se u kamenom mužaru pretvarala u prašinu, a potom miješala sa vodom čime se dobivala smjesa slična tinti. Sa njime su se impregnirale tadašnje mreže izrađene od lanenog konca kako bi mogle više trajati. Tu su vještinu ribari znali iz davnina, ali tada nije bilo puno velikih borova kojima je opadala kora.

Povezane vijesti

• Mali ribari financirat će se europskim novcem
• Povrijeđeno je dostojanstvo istarskih ribara
• WWF: Neizvjesna budućnost za ljude koji ovise o proizvodima iz ribarstva