STARI TRGOVAČKI BROD

FOTOGALERIJA / Posljednju očuvanu tartanu, staru gotovo 100 godina, pulski "morski vukovi" doteglili su sa Sardinije i udahnuli joj novi život. Ponovno će, kao nekad davno, PLOVITI NA JEDRA I TRGOVATI UZ JADRANSKU OBALU

Brod će imati čak šest jedara - tri fjoka, latinsko, šošno i vršno, dovoljno da ovu grdosiju pokrene i najmanji dašak vjetra. A u potpunoj bonaci? Veslat ćemo, kao nekad, kaže Livio Jelčić

| Autor: Roberto RAUCH


"Preuzeli smo brod na Sardiniji, u gradiću koji se zove - Pula! Nakon sedam dana smo iz te Pule sretno stigli u ovu našu. Očekivali smo da će brod puštati, ponijeli smo dva generatora i puno potopnih pumpi. I bome je puštao. Kako smo krenuli, počelo je curiti na sve strane, skoro smo potonuli. Možda nekima to zvuči strašno, ali mi smo na moru cijeli život, tako to ide", priča nam Livio Jelčić o tome kako su brod, odnosno tartanu iz 1927., koja je na Sardiniji već bila spremna "za rezanje", uspješno spasili i u jesen 2019. dopremili u Pulu. Danas, petnaestak mjeseci potom, tartana je dobila sasvim nov izgled, a do ljeta bi trebala biti spremna za plovidbu.

Posjećujemo ih u njihovom improviziranom brodogradilištu gdje nas, osim Livia, dočekuje Boris Radolović, javnosti poznat kao Šepo, vlasnik proslavljenog regatnog broda "Canarino furioso". Pomažu im i Damir Mikac, Branko Sangaleti i Damien Daille - "Francuz kojeg je zaintrigiralo to što radimo pa nam se pridružio", kaže Jelčić. Osim što su prijatelji, svi su i članovi udruge "Molaj cimu" koja na svojoj facebook stranici zaljubljenicima starijih brodova nudi pregršt zanimljivog sadržaja.

Tartana izgleda očuvano, gotovo kao da je nova. Jasno je da je tu bilo beskrajno puno posla. Kako nam govori Jelčić, posljednji je ovo primjerak živuće tartane. Ima ih još nekoliko u Francuskoj, ali su replike. Paluba je duga 16 metara, a vrh jarbola bit će na iznad 20 metara. Tartane su nekad bile najrasprostranjeniji brodovi Sredozemlja, koristili su ih i gusari i ribari, čak i ratnici, a ovakav model bio je namijenjen trgovini i transportu uz obalu. Brod će imati čak šest jedara - tri fjoka, latinsko, šošno i vršno, dovoljno da ovu grdosiju pokrene i najmanji dašak vjetra. A u potpunoj bonaci? "Veslat ćemo, kao nekad", spreman odgovor ima Livio.

Čovjek se zapita što će ovi ljudi učiniti s ovakvim brodom jednom kada ga završe. Za turiste!, uskliknuo bi kakav pulski biznismen i - gadno se prevario.

- Plan nam je ići po regatama povijesnih plovila i prevoziti vino, ulje, sir i ostale domaće proizvode malih lokalnih proizvođača, kao što se nekada trgovina i odvijala. Voziti, recimo, malvaziju na Pag i tamo ju prodavati na improviziranom štandu koji ćemo nositi sa sobom. Zatim na Pagu ukrcati paški sir i krenuti s njim na drugi otok ili za Italiju. Sa zaradom bi dalje ulagali u stare brodove i renovirali ih. Takva je praksa u svijetu već ustaljena, priča nam Livio.

Na prvu se čini kako ove morske ljude vuče puki povratak nekim romantičnijim vremenima i drvenim brodovima gonjenim isključivo silom vjetra. Ljudi su to od mora, kopno je za njih samo privremena stanica, gdje provode vrijeme do povratka među vjetar i valove, tamo gdje istinski pripadaju. No, u razgovoru s njima, a već su zagazili u sedmo desetljeće života, do izražaja dolazi i dubinska ekološka osviještenost. Tartanu će pokretati elektromotor pulske tvrtke Tema, uspješnog proizvođača te vrste motora koji svoje proizvode uglavnom isporučuje naprednijim i osvještenijim zemljama Amerike i sjeverne Europe. Funkcija motora, pored ovolikih jedara, sasvim je sekundarna - kako ističe Jelčić, imat će ga za svaki slučaj, ako negdje zapne.

Cilj je bio, kaže nam Jelčić, spasiti na brodu sve što se spasiti moglo. Zvuči divno, no jasno da takav zadatak nije nimalo lak ukoliko pokušavate vratiti nekadašnji sjaj brodu iz 1927. U drvo su se uvukli crvi, na puno je mjesta valjalo krenuti ispočetka. Jarbol je, kaže nam Radolović, postao za trećinu tanji nakon što su ispilili trulež s njega. Pokazuju nam fotografije s početka obnove, izvorni dijelovi broda se na slikama čine kao amalgamirana nakupina piljevine.

U obnovi se pazi na svaki detalj i sve je rađeno ručno. Okovi su od kovanog željeza, ne od inoksa, koloturi su od drva, bez metala, čak se i sajle oblažu konopom i kožom, kako je to izvedeno 1927. godine. Nema ovdje "varanja", a iznimke su zaista rijetke i uvijek u skladu s uvjetima pomorskih muzeja, poput upotrebe epoxyja za lijepljenje. Brod farbaju izvornim, uljenim bojama koje nabavljaju iz Njemačke (gdje se koriste za farbanje dvoraca!), miješajući ih s prirodnim pigmentima da bi dobili željenu boju. Izostaje i većina tehnoloških rješenja s današnjih jedrilica - nema sidrenih vitla, koloturnici su drveni i okruženi pletenim konopom koji uopće ne nalikuje današnjoj modernijoj spectri.

- Ovakav se konop i brže troši pa ga treba bolje zaštititi. Mažemo ih maslinovim uljem i tarom ili paklenom, kako se još kaže. Po njoj su i Pakleni otoci dobili ime. Sve je ovdje kako je nekada bilo i to je onaj stari, davno zaboravljen miris broda, priča nam Jelčić.

Pažnju najviše privlači drveno i ručno rađeno sidreno vitlo na pramcu broda, koje služi za podizanje lanca i sidra s morskog dna. Dok danas sve funkcionira po sistemu "fraka boton", dakle na daljinski upravljač i dodirom jednog gumba koji podiže teški lanac, ovdje sve ide ručno.

- Gle'j ti to, pa ljudi će pasti na guzicu kad ovo vide, divi se Radolović rješenju koje podsjeća na kakav artefakt iz Da Vincijevog muzeja, dok mu se Jelčić smije i govori da je "ljude baš briga za to".

Jelčić nam, onako usput, priča da je bio utemeljitelj brodogradilišta Heli, a u slobodno je vrijeme izgradio i one bijesne crne gumenjake koji se mogu vidjeti na pulskoj rivi kod Carinskog gata. "Na njima piše HV pa svi uvijek misle da se radi o vojnim gumenjacima, a zapravo smo ih samo registrirali na Hvaru", kazuje kroz smijeh. Ovo što sada rade, nastavlja, sasvim je druga priča.

- To što radimo je čisti gušt. Tu smo skoro cijeli dan, ali nema šefova i radnog vremena. Usput se i družimo, a ujutro je najbitnije smisliti što ćemo tog dana jesti, kaže nam. U to smo se uvjerili čim smo došli, kada nas je posjeo za stol i naredio da iz ogromnog lonca nagrabimo fažola.

Jelčić, Radolović i ostali članovi udruge "Molaj cimu" ne misle se zaustaviti jednom kada dovrše tartanu. Veliki škuner "Big Mama", koji su već dopremili u Pulu, doći će na red jednom kada tartana zaplovi. Čini se da nema te olupine koju ovi stari morski vukovi ne mogu spasiti od dna mora ili rezališta.

Sve autentično

Okovi su od kovanog željeza, ne od inoksa, koloturi su od drva, bez metala, čak se i sajle oblažu konopom i kožom, kako je to izvedeno 1927. godine. Brod farbaju izvornim, uljenim bojama koje nabavljaju iz Njemačke (gdje se koriste za farbanje dvoraca!), miješajući ih s prirodnim pigmentima da bi dobili željenu boju. Izostaje i većina tehnoloških rješenja s današnjih jedrilica - nema sidrenih vitla, koloturnici su drveni i okruženi pletenim konopom koji uopće ne nalikuje današnjoj modernijoj spectri

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini