Dok se nesebično daju u obnovu, članovi udruge vode se idejom "Sail tradea", svjetskog pokreta koji promovira poštenu trgovinu na jedra, bez zagađenja, a u radu ih pokreće prijateljstvo i zajedništvo ljudi raznih profila, prekaljenih pomoraca, majstora, zanatlija, tehničara… I svi oni priželjkuju što prije se otisnuti Jadranom na obnovljenoj tartani napunjenih bačvi

Život na moru u ona stara doba bio je opasan i težak. I zašto bi danas itko želio ponovno na taj način živjeti na moru i od mora? Zato jer je plovidba tada bila život, a život jednostavniji i pošteniji, reći će vam stari morski vuk iz Pule Livio Jelčić koji je okupio istomišljenike, prijatelje i zaljubljenike u more i jedrenjake i povezao ih u udrugu "Molaj cimu".

Zadali su si zadatak očuvanja tradicionalne plovidbe i spašavanja povijesnih plovila pa na parceli na periferiji Pule upravo obnavljaju staru tartanu iz 1927. godine, jednu od posljednjih na Mediteranu, koju su lani doveli sa Sardinije, bolje reći spasili prije nego je finila u rezalištu. Na jedrenjaku se ozbiljno radi, dočekuje nas lupanje čekića i iritantan zvuk brušenja, a stari brod pod tendom sramežljivo otkriva obnovljenu oplatu u boji nauljenog drva. Sve se ovdje radi po starinski, sa starinskim materijalima, jer ako će ploviti kako se nekada plovilo, onda nema kompromisa.

Prodaja s broda

- Želimo ovim brodom, a bit će ih još, vratiti zaboravljenu tradiciju prodaje s brodova. Kako je nekada bilo, priča Jelčić i otkriva plan da članovi udruge pomalo prošire flotu starih jedrenjaka čiju će obnovu financirati prodajom domaćih proizvoda, točnije opskrbom otoka i obale.

Dok Jelčić priča otkriva nam i žar i žal za vremenima kada su se morima skitali prekaljeni mornari, ribari, kontrabandjeri, trgovci, koji su prelazili Jadran snagom svojih ruku i vjetra, jednostavno kao što je nama preći cestu, kada na pučini i uvalama nije bilo šminkera s brzim gliserima koji se pomorcima nazivaju samo zahvaljujući dozvoli za voditelja brodice.

U improviziranom brodogradilištu u polju sve se radi na ho-ruk, zajednički, drugarski, ali po starim nacrtima i starim knjigama. Izučava se svaki kutak broda da znaju kako inkunjati jedan element u drugi, kako učvrstiti palubu oko ležišta jarbola. Dok se nesebično daju u obnovu, članovi udruge vode se idejom "Sail tradea", svjetskog pokreta koji promovira poštenu trgovinu na jedra, bez zagađenja, a u radu ih pokreće prijateljstvo i zajedništvo ljudi raznih profila, prekaljenih pomoraca, majstora, zanatlija, tehničara… I svi oni priželjkuju što prije se otisnuti Jadranom na obnovljenoj tartani napunjenih bačvi.

- Pokušat ćemo je napraviti za Barcolanu (najveća regata u Trstu održava se u listopadu, op.n.), ali ne znam da li ćemo stići, puno je još posla. Plan nam je ići po regatama povijesnih plovila i prevoziti vino i ulje malih lokalnih proizvođača, kao što se nekada trgovina i odvijala, priča Livio. U potpalublju će održavati razne radionice zaboravljenih vještina, kao što je oplitanje fiaski za vino, da bi tradiciju prenosili i mlađim generacijama.

Zadnja živuća tartana

Tartane su bile najrasprostranjeniji brodovi Sredozemlja, koristili su ih i gusari i ribari, čak i ratnici, a ovakav model bio je namijenjen trgovini i transportu uz obalu. Paluba joj je duga 16 metara, ali "preko svega" je i puno duža. Kada bude gotova, krasit će je veliko latinsko i još dva jedra.

- Ovo je zadnja živuća tartana, doduše ima ih u Francuskoj, ali su replike. Ovaj brod nije moj, pripada prijatelju, ali sada svi radimo na njemu, poslije ćemo raditi za nekog drugog… Tako su se nekada gradili brodovi, u starim dokumentima vidi se da je drvo za brod osigurala jedna obitelj, rad je dala druga, treća se zadužila za teret… Tako i mi radimo, netko uskoči s materijalom, netko nešto odradi, a navečer se tu sastanemo i družimo uz pedoće, priča Livio.

Jedini moderniji element koji će brod iz 1927. dobiti je elektromotor iz pulske tvrtke Tema, no i on će biti samo potpora jedrima. Jarboli su rađeni po starinski, laminiranjem drva i čekaju završnu obradu u stolarskoj radionici u kojoj kao da se protežu u nedogled. No, nisu ništa prema lantini dugoj 22 metra. Tartane su bile radni brodovi, ali brzi, što su omogućavala rukom šivana jedra velikih dimenzija. Valjda će i ova hvatati puno dobrog vjetra?!

Na jarbolima je radio "naučnik" Igor Ćurić, kojemu je to bio prvi susret s brodogradnjom.

- Reparirao sam glavni jarbol koji su pilili na sto strana. I crve smo ganjali. A, evo, sad liči na jarbol kakav je nekada bio. Zadovoljan sam, ne znam što mentor kaže na sve to, kaže Ćurić misleći na Livija. "Šef me doveo da se uključim, a nisam nikada prije radio tako nešto. Oduvijek sam se želio baviti drvom i sad mi se ispunila želja. Ovo je nešto sasvim novo i zanimljivo", kaže Ćurić.

Majstor za drvo

I majstoru za drvo Damiru Mikecu ovo je prvo brodograđevno iskustvo. Zaslužan je što je tartana dobila oplatu - zatvorio je brod, kako se šali društvo, da se ne prehladi.

- Puno starog drva je trebalo skidati i stavljati novog. Mada sam tesar, nikada nisam radio na brodu, a sada kada sam se ispraksirao, doći će na red drugi brod pa treći…, priča Mikec na palubi. Tu pod njim vidi se njegov rezultat - savijene daske hrasta i ariša na pramcu broda.

Ima li tijekom obnove i morski vuk Livio nešto za naučiti?

- Zapravo i ne, puno sam toga znao otprije jer jedrim od devete godine. Nekada su mornari sve morali znati raditi, i plesti i popravljati, a ne kao ovi danas mornari na čarterima, poručuje Livio.

U obnovi se pazi na svaki detalj i sve je ručno rađeno. Okovi su od kovanog željeza, ne od inoksa, koloturi su od drva, bez metala, čak se i sajle oblažu konopom i kožom, kako je to izvedeno 1927. godine.

- Koristimo i stare uljane boje, koje se više nigdje ne mogu nabaviti, a kupujemo ih u Njemačkoj gdje se koriste za obnovu starih dvoraca. Koristimo laneno ulje, katran i tar ili paklenu, kako se još kaže. Po njoj su i Pakleni otoci dobili ime. Sve je ovdje kako je nekada bilo i to je onaj stari, davno zaboravljen miris broda, priča Jelčić dok u ruci prevrće balu kudelje za kalafatiranje. Čak su i originalno sidro za tartanu nabavili.

Obnova starih brodova često nam izgleda kao uzaludna misija, poduhvat luđaka ili bar zanesenjaka. I mnogi su ih odgovarali od toga, no pozitivno ludilo velikog društva stvar tjera dalje. Nema odustajanja. Sreća, jer već odavno u susjedstvu nismo čuli da netko obnavlja ovako velike brodove.

Zakalafatana "Big Mama"

- Da, jer nema više budala kao što smo mi. Na Betini rade majstori, rade kvalitetno i lijepo. Ali ovo je radni brod, nema šminke, bit će samo ukrasni ornament na pramcu. Sve je ugrubo, rađeno da traje, zato i je građen s bačvastom palubom da bude čvršći, priča Jelčić i otkriva da je ovo tek uvod u sljedeći pothvat - veliki škuner "Big Mama" koji ih čeka na Murteru. Brod sa šibenskom adresom kupili su pred samu rezidbu. "Našli smo je tužnu i jadnu. Sad je zakalafatana, ubacili smo motor u nju da je dopremimo u Pulu i da joj udahnemo novi život, zaplovimo i trgujemo", zaključuje Livio.

Povezane vijesti

• Javnost treba znati o pokušajima da se homoseksualnim parovima omogući udomljavanje ili posvajanje djece
• Predstavnice udruge Rode uručile Ministarstvu zdravstva 400 BOLNIH SVJEDOČANSTAVA ŽENA
• KAMATE SU PALE: Još jedna pobjeda dužnika. Banke moraju vratiti preplaćeno