PRIČA PULSKOG JEDRILIČARA

FOTO/BORIS RADOLOVIĆ I NJEGOV LEGENDARNI "KANARINAC" Brod izgrađen u hangaru na Bunarini postao je jedan od najtrofejnijih na Jadranu. A kako i ne bi kad se zove "Canarino furioso"

| Autor: Bojan ŽIŽOVIĆ
Boris Radolović i "Canarino furioso 2" u akciji (Milivoj MIJOŠEK/Arhiva)

Boris Radolović i "Canarino furioso 2" u akciji (Milivoj MIJOŠEK/Arhiva)


Već godinu dana iskusni pulski jedriličar nije na moru. Zadesila ga je nesreća. U novog je "Kanarinca" u srpnju lani udario grom. Spržio je sve što mu se našlo na putu. Pogodio je drito u jarbol. Sada je sve nanovo napravljeno. Ovih bi dana trebao napokon biti gotov. Vraća se u svoj prirodni ambijent. Radolović jedva čeka da razvije jedra i krene s brodom na pučinu

Čitav sam život na moru. To me drži. Inače bih umro u roku od 24 sata, kaže Boris Radolović, pulski jedriličar koji već više od 50 godina plovi i pobjeđuje po svim regatama na Jadranu i šire. Mnogi ga znaju i kao pulskog dvojnika francuskog glumca Gerarda Depardieua. Ma pljunuti Depardieu.

Ali nije samo Radolović taj koji je znan. Njegova jedrilica odavno je ušla u legendu. Možda već i zbog naziva. "Canarino furioso" ("Bijesni kanarinac") Radolović je sam izgradio 1985. u hangaru na Bunarini. Prije 15 godina "Canarino" je dobio svog nasljednika. Ostalo je isto ime, samo s dodatkom broja dva. Stari brod i dalje je u moru. Vezan je trenutno u Mandraču na pulskoj rivi. U zasluženoj je mirovini. No nikad se ne zna… Radolović ostavlja otvorenu mogućnost da ga ponovno aktivira. Prvo ga valja srediti, malo dotjerati, ne voli brod kada ne plovi. A onda će, otkriva nam Radolović, prodati ili jednu ili drugu jedrilicu. Ne može više financijski uzdržavati oba broda.

foto

Boris Radolović (Milivoj MIJOŠEK)

Nekada je Radolović kao klinac lovio ptice. To je ključan podatak za otkrivanje razloga zašto je brod nazvao "Canarino furioso".

- Svi su brodove nazivali po otocima, ženama… U jednom trenutku dok sam ga gradio palo mi je na pamet da bih ga nazvao "Bijeni kanarinac". I to je ostalo. Kasnije je postao jedan od najtrofejnijih brodova na Sredozemlju. Imam dvije pune sobe pehara.

No, kaže da doma nije prolazio kao u inozemstvu. "Doma te uvijek najmanje priznaju. Tu su svi najbolji, a mnogi se nisu nikada otisnuli sa svog veza. To je tako kod nas, takav mentalitet. U Italiji me uvijek lijepo prime. A onda dođeš doma i nitko ništa."

Već godinu dana iskusni pulski jedriličar nije na moru. Zadesila ga je nesreća. U novog je "Kanarinca" u srpnju lani udario grom. Spržio je sve što mu se našlo na putu. "Pogodio je drito u jarbol. Možda zbog toga što sam imao karbonska jedra, jer bilo je oko mene brodova s višim jarbolima. Ne znam. Spalio je sve instrumente, napravio otprilike 15 tisuća eura štete, a od osiguranja sam dobio niti pet tisuća. Probio je karter, izgorio je elektropokretač, sve živo. Kad sam već otvorio motor, onda smo napravili i generalku. Svaki komad sam naručivao iz Engleske. Sada je sve nanovo napravljeno. Korona je dosta odužila posao. U ta dva mjeseca karantene nisi mogao nigdje kupiti ni dva kilograma plastike", priča Radolović.

foto

"Canarino furioso 2" u akciji

Dok ovo čitate, možda je "Canarino furioso 2" već u moru. Ovih bi dana trebao napokon biti gotov. Vraća se u svoj prirodni ambijent. Radolović jedva čeka da razvije jedra i krene s brodom na pučinu. Voli podjednako i jedan i drugi brod. "Što se tiče sigurnosti i svega ostalog, sa starim brodom možeš ići gdje hoćeš. Ovi novi su malo delikatni, moraš ih stalno tenditi, pojačavati. Znam da ga time otežavam, ali nemam izbora. Ili tako ili će se raspasti", kaže. Pobjeđivao je s njima na mnogim regatama, velike beštije, maksi krstaše. Nasljednik "Canarina" je zapravo tvornički brod, isti kao model Marina 36.

- To su bili odlični brodovi. Bila su dva karbonska koja su koštala po 300 tisuća eura. Ovaj moj je na kraju došao 120 tisuća bez jedara. Samo sam materijal platio. To je regatni krstaš, ali unutra ima sve kao charteraši. Kad ne bi bilo tako, ovaj brod bi letio. Bio bi 500, 600 kilograma lakši. Morao sam raditi pojačanja jer uđe voda, puno tu prođe mora, jedri se po pet, šest metara valova, po nevremenu, nekoliko dana bez zaustavljanja… I hoćeš nećeš probije voda. Kompletan je brod pojačan. Kobilica je napravljena po mom guštu, napravili smo je u Uljaniku, govori Radolović. Kao da priča o djetetu, a ne o brodu.

Priznaje da nije mogao biti baš potpuno na miru u ovih godinu dana. "Napravio sam nešto regata s tuđim brodovima, ali nije to to, ne mogu, idem samo s 'Canarinom'. Naviknut sam na svoju opremu, dosta trošim na nju. Lani sam stavio nova jedra pa me grom pogodio, a jedro i flok dođu 20 tisuća eura. Dobro, to sam nekako riješio, imam sponzore, ljudi mi pomognu, prijatelji, oni koji jedre sa mnom, svi sudjelujemo u tome. Inače ne bih mogao ništa."

foto

Stari "Kanarinac"

Kako financijski uspijeva izdržati u tako skupom sportu? "A kako, nikako. Spavamo po brodovima, snalazimo se. Mene znaju posvuda, jedrim čitav život. Evo, da sada nije bilo Marine Veruda, ne bih ništa mogao napraviti. I dečki iz Mani Mara. Bez njih ne bih još dugo mogao s 'Canarinom' u more. Dobro, nisam ni propustio puno regata jer ih ionako nije bilo zbog korone. Istina je da je to skup sport, ali imaš sponzore, podijeliš troškove s posadom, snalazimo se. Ljudi nas posvuda znaju, možemo se besplatno vezati dan, dva, tri. Tko bi inače jedrio? Da moram sve platiti, brod bih mogao odmah prodati", kaže Radolović.

Radio je svojedobno u Uljaniku, a jedrenjem se počeo baviti u malim klasama. "Imali smo 30 dana plaćenog dopusta samo za jedrenje. Išli smo na regate po čitavoj bivšoj Jugoslaviji i Europi. Jedrili smo po sto dana godišnje. Poslije sam iz manjih klasa prešao na krstaše. S prvim sam 'Canarinom' pobijedio sve najteže regate u Sredozemlju. Ive Kontošić je napravio isti brod pa sam od njega kopirao kalup. Malo sam ga preuredio. S njim sam baš žestoko jedrio, prošao sve najteže regate koje su odrađivali samo profesionalci, poput 500 milja za dvoje, Rimini - Krf - Rimini… Na Riminiju smo jednom bili četvrti, drugi put smo pobijedili. Odjedrili smo šest puta 500 milja za dvoje, tri puta pobijedili. Bili smo tri puta prvaci Italije…"

foto

Novi "Canarino" na suhom" (Milivoj MIJOŠEK)

Valja napomenuti da je prvi "Canarino" ima 9,5 metara, a novi 10,95. S njima je Radolović napravio najteže jadranske regate, poput Jabuke, koju je odjedrio devet ili deset puta. Pobijedio je šest puta na Fiumanki, na Primorsko-goranskom kupu.

- Rovinj - Pesaro sam napravio barem 30 puta, sa starim sam "Canarinom" bio na 20 Barcolana. Dobili smo plaketu zlatni skiper Barcolane. Samo sa starim sam išao na tršćansku regatu. S novim nijednom. Idem radije na Višku regatu, na Jabuku. Na Barcolani sam znao biti drugi, treći, peti, sedmi. Jedne godine, kad je bura puhala 200 kilometara na sat, prevrtala jedrilica i kad je od dvije tisuće brodova regatu završilo njih 300-tinjak, mi smo u cilj ušli 95., odnosno drugi u svojoj grupi. Bilo je pakleno. Na Rimini - Krf - Rimini su me, pak, jednom tražili helikopteri. Na regati 500 milja za dvoje mislili su da smo potonuli, a mi prvi, dva dana ispred pratitelja, priča Radolović.

Prepun je zgoda s plovidbi. Uostalom, isplovio je više od 200 regata koje traju duže od 24 sata. "Nekada ploviš po 12, 13 dana, sve plombirano, nema motora. Recimo, 500 milja za dvoje se, kad smo pobjeđivali Davor Škorić i ja, plovilo samo na sekstant i busolu, bez instrumenata. Morali smo tada svako jutro davati poziciju ili te diskvalificiraju. Jednom sam regatu Rimini - Krf - Rimini napravio sa starim "Canarinom" na način da mi je motor blokirao, a da nisam pošteno ni isplovio s Bunarine. Obično ti pregledaju motor prije starta, ali pošto sam došao do Italije mislili su da mi je ispravan pa su plombirali motor koji uopće nije radio. U drugoj situaciji smo usred regate ostali bez hrane. Stali smo na Visu, kupili za jesti i nastavili. Tek kasnije smo javili svoju poziciju jer bi nas zbog stajanja diskvalificirali."

Kad si toliko na moru, onda je normalno da prođeš svašta, da zakačiš loše, pa i jako loše vrijeme. "Znalo je biti jako napetih situacija. Lomio sam jarbole, spašavali smo živu glavu. Usred Jadrana mi je jednom čovjek pao u more pa smo ga izvlačili. Volim kad je ružno vrijeme, kad su nevere, budem po dva, tri dana na moru bez stajanja, a nigdje nikoga, ni trajekata, ni putničkih brodova, ni jedrilica, samo mi. Doživio sam sve i svašta, ali sam imao i dobru posadu. Na starom 'Canarinu' nas je bilo šest u ekipi, bili smo stvarno dobri."

foto

Mnoštvo je pehara iza pulskog jedriličara

Pitamo ga je li bilo situacija u kojima je pomislio da se neće izvući. "Ne, nikada. Bilo je, doduše, situacija kad smo mogli potonuti, bilo je i pijavica, od nevremena nisi vidio čovjeka na pramcu, ali uvijek se nekako izvučeš. Čak me nekoliko puta prevrnulo, vrh jarbola bi se našao u moru. Voljeli smo po svakakvom moru jedriti. I to me još uvijek drži, još uvijek sam, kako kažu, lud. Znao sam preći Kvarner po 50 čvorova bure. Kad imaš na brodu jednog ili dvojicu koji znaju što rade, onda možeš na bilo kakvo more, i na valove od šest, sedam metara."

U vrijeme kad je Radolović počinjao svoju jedriličarsku karijeru nije bilo klase optimist u kojoj danas stasaju klinci. On je počeo u klasi kadet. "To je za mene najbolja klasa, ali kasnije se ugasila. Krenuo sam u pulskom klubu Vega, nastavio u Uljaniku. Bilo je to sredinom 60-ih. Danas klinci imaju sve, ali ne idu na more, brzo odustaju. Rijetki su oni koji ostaju u tom sportu. Mi smo prali brodove, ronili, čistili ih u moru, a sve da bi nas uzeli samo jedan đir na jedrilice. Danas se sve to umrtvilo. Vidim to i u svojoj klasi regatnih krstaša. Jedan sam od rijetkih koji plovi po cijelom Jadranu."

Zarađivao je za kruh i skiperažama. Sad ih ima sve manje. "Prebacivao sam brodove u Grčku, na Korziku, Sardiniju… Jednom sam s Bunarine došao do Krfa za 46 sati s Jeanneauom 52 stope. Kao skiper sam preplovio cijelo Tirensko more, nema otoka na kojem nisam bio. Znao sam godišnje raditi i po 20 skiperaža. U Crnoj Gori sam dosta radio. Nekad se isplatilo, nekad ne. Prije se bolje plaćalo. Za prebacivanje broda bih dobio 3,5 tisuće bivših njemačkih maraka. Danas tek tu i tamo odradim neku skiperažu." Pitamo ga zašto nikada nije plovio oceanima. "Nije me pretjerano vuklo. Imao sam pozive, ali više volim ploviti ovim našim morima."

Radio je jedno kraće vrijeme i kao trener u Monfalconeu. Kaže da su mu falile regate i krstaši pa je odustao od trenerskog posla. Trenirao je tada, između ostalih, Larissu Nevierov, europsku prvakinju i talijansku reprezentativku.

foto

Boris Radolović i jedan od njegovih bagija 

Vozio je i motornjake, velike jahte, ali tu nije na svom terenu. Čak je i na lignje odlazio sa starim "Canarinom". Dugo je na moru pa ga pitamo osjeti li on da se nešto promijenilo u meteorološkom smislu, jesu li nevere drugačije. "Ima određenih promjena. Odjednom dođe nevera. Nešto se događa. To je očito. Na Jabuci sam prije nekoliko godina doživio nekoliko pijavica."

Radolović ima problema s kukom. Ožiljci su to iz mladosti kada je vozio motore i bagije, koje je sam izrađivao. Kaže da je preklani bio na operaciji i pritom pokupio zlatni stafilokok. Dugo je bio na štakama. I tada je jedrio. Nije mogao hodati, ali je jedrio.

Posada "Canarina"

Na "Canarinu" je plovilo mnoštvo ljudi. Trenutno su aktivni Sonja Jelača, Hermina Božanić, Saša Marinović, Branko Sangaleti, Livio Jelčić, Sandi Gorički, Dean Križman, Zoran Todić, Saša Radivojević, Bruno Perosa, Zoran Rojnić, Renato Pajković i još desetak ljudi koji nešto rjeđe odlaze na regate.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter