Nepokretni Đani umjesto u adekvatnoj ustanovi završio na psihijatriji: "Činjenica je da mi više nema povratka doma"

Taman kad pomislite, gledajući Sabor, kako smo dotaknuli dno civilizacije, eto novih bešćutnih, sramotnih, bijednih, zastrašujućih, užasavajućih ma gadljivih novosti.

Đani Jakovac, osoba o kojoj smo u nekoliko navrata pisali, čovjek kojeg je bolest dovela skoro do potpune oduzetosti tijela, naš sugrađanin, Riječanin koji već jako dugo vapi za pomoći, za smještajem u neki od centara što skrbi o ljudima koji o sebi samima ne mogu, završio je najprije na hitnom traktu riječkog KBC-a, da bi s njega bio premješten na - psihijatrijski odjel.

Ostao sam i odbačen

- Sve se slomilo u meni, ali baš sve. Poznato vam je kako imam pravo samo na jednog asistenta u radno vrijeme radnih dana jer živim u obitelji - to što ona s mojim onemoćalim tijelom ne može manipulirati nikog nije briga.

Uglavnom, i ona jedna ruka koja je još bila "radila" naglo je oslabila. K tome, bio je vikend pa me nije imao ni tko presvuć’, tako da sam, zbog gubitka provodljivosti, odnosno dolaska oduzetosti u svom zadnjem ekstremitetu završio na hitnoj.

Kad su me presvukli i ispitali fizičke funkcije, u meni se sve slomilo. Ali baš slomilo. Shvatio sam da više nemam kamo, da sam ostao sam i odbačen.

Počeo sam plakati, ridati, nisam mogao stati tri puna sata. Došli su s psihijatrije, pa da bude i malo crnog humora pitali su me - pomišljam li dignuti ruku na sebe?

Nasmijao sam se, jer moje su ruke beskorisne, pa sam odgovorio kako bih to sa zadovoljstvom učinio kad bih mogao - pomicati ruke.

Uglavnom, zadržali su me u bolnici, no ono što se i dalje, iako sam stigao na apsolutno dno fizičkog postojanja, nije pomaklo ma ni za milimetara je rješenje mog - zbrinjavanja.

Doslovno tako. Da me se negdje odveze, negdje gdje će mi žlicu ili vilicu donositi ustima i s drugo kraja probavnog lanca čistiti ono što iz mene izađe.

I brojati dane do mog konačnog ovozemaljskog odlaska, pripovijeda nam uvijek lucidno, savršeno bistre glave Đani.

Noge mu atrofirale

S obzirom da na "psihijatriji" isključivo leži, značajno je oslabio, noge su mu skoro u cijelosti atrofirale, a sve ono što se pravodobnim smještajem u neku od ustanova moglo održati na kakvim-takvim funkcijama, sada ubrzano kopni.

- Ono što je prema mom trenutnom zdravstvenom i općenito fizičkom stanju bjelodano, činjenica je da mi više nema povratka doma.

KBC također nije ustanova koja me još dugo može držati. Moram istina proći još niz pregleda i ispitivanja, ali boravku u ovoj ustanovi mora doći kraj.

Što nakon toga? Pojma nemam. Ni ja ni ljudi oko mene. Zakonski gledano, vraćamo se na početak: asistent od ponedjeljka do petka.

Vikendom nek’ me "obavi" tko može i stigne, onaj kom se takav ne gadim, pa dok traje. Ona druga, ona humana, ona situacija za koju ma ni u najcrnijim mislima nisam vjerovao da ne postoji - uistinu ne postoji. Pa me se pita - bih li dignuo ruku na sebe, jasan je Đani.

A i taj Đani!

Pa se mi lijepo vraćamo u našu Rijeku. Tolerantnu, humanu, otvorenu prema svima. Pa "bacimo oko" na koje se procese istresaju milijuni, koliko se desetaka tisuća eura dodjeljuje "kulturnim", "zabavnim" i sličnim manifestacijama koje su same sebi svrha jer sudeći prema broju posjetitelja nikog ne zanimaju, koliko se baca na besmislene projekte i udruge koji čak ni sebi samima ništa ne znače, u koliko golemom, atrofiranom kao Đanijeve noge, birokratskom aparatu postojimo, po koliko eura plaćamo "kvadrate" pločica što se raspadnu prije nego što se postave, da i ne spominjemo one klasične, našem političkom establišmentu tako drage praonice novca.

Uzmemo li da je cijena Đanijevog smještaja u adekvatnu ustanovu oko 25 tisuća eura godišnje, Hrvatski skijaški savez mu je mogao osigurati - 1400 godina boravka u takvoj ustanovi.

"Galeb", za sad, 640 godina, obnova keramike Centra Zamet 74,4, … Mi da smo humana civilizacija i grad? Ma dno dna, birokratsko, bešćutno, nezainteresirano svratište.

A i taj Đani! Pa što mu ta glava tako britko radi? Odumire mu čitavo tijelo, ništa mu više ne reagira, ali glava ne da kopni nego je još i bistrija, minucioznija i - sve vidi.

Pusti nas Đani više! Daj da na miru napravimo 125. rebalans obnove Galeba, da organiziramo evente, "kulturne" i "zabavne" manifestacije, da lijepo među sobom dijelimo, dakako ne svoj, nego društveni novac.

Kakve ustanove, kakav civilizirano odnos prema onima koji ne mogu sami. Princip je samo jedan - ‘di sam tu ja.

Povezane vijesti

• SRAMOTA BEŠĆUTNOG SUSTAVA Ma jebeš državu koja tolerira da joj djeca umiru jer, kao, NEMA NOVCA ZA TERAPIJU, ALI IMA ZA KORUPCIJU!
• MEĐUNARODNI DAN SHIZOFRENIJE. U Puli raste broj oboljelih. Od 2018. postoji udruga za pomoć koja ima sve više članova
• Od ugriza krpelja do krive dijagnoze: Nepokretni Riječanin traži mjesto gdje bi mogao dostojanstveno dočekati kraj