"Da bi uspio u životu moraš puno raditi, obrazovati se i imati sreće, bez toga nema ničega. A ja sam imala sreće u životu što sam upoznala prave ljude u pravom trenutku", prvo je što kaže 76-godišnja Talijanka Deanna Farneti Cera, svjetski poznata povjesničarka nakita.

Razgovaramo u njezinoj kući u Rovinju. I ona, kao i mnogi, nije mogla odoljeti čarima tog grada te je sa suprugom 1997. kupila staru kućicu, obnovila je i ona je postala njihova ljetna rezidencija, mjesto u kojem se iza velikog kamenog zida skriveni od očiju javnosti odmaraju u mirisnom vrtu prepunom mediteranskih biljaka.

Deanna je institucija u svijetu nakita i enciklopedija o tom važnom elementu mode. Iza sebe ima 12 značajnih knjiga o povijesti nakita, isto toliko i izložbi po svjetskim galerijama i renomiranim muzejima. Sudjelovala je u stvaranju vrijednih knjiga o modi i nakitu. No, istovremeno ona je svojevrsni antikvar, lovac na komade koje njezino iskustvo, brzi um i veliko znanje znaju prepoznati. Stoga ima i impresivnu kolekciju od nekoliko tisuća komada vintage nakita, raritetnih komada koji nemaju ime te su svojevrsna luksuzna bižuterija.

Vintage nakit

Svu tu strast koja traje više od 40 godina objedinila je u jedinstvenoj luksuznoj knjizi "Vestire moda. Gioielli non preziosi dal 1750 ai nostri giorni" ( Nositi modu - vintage nakit od 1750. do danas). To je njezina 13. knjiga. Kaže da je ona svojevrsni testament, jer je u njoj objedinjena ogromna kolekcija bižuterije ili vrijednih komada bez potpisa. Vintage nakit je njezina najveća strast jer on priča povijest, objedinjuje socijalne i ekonomske momente u estetiziranom komadu. Razgovor vodimo listajući knjigu čija se promocija zbog korone nije održala. Dotičemo se novog svijeta koji se promijenio poslije korone, ali i svijeta mode koji je i prije pandemije došao do vrhunca i masovne proizvodnje, koja je uništila čar ili jedinstvenost koju moda pruža.

- Nakon 30 godina istraživanja i pisanja o starinskom modnom nakitu uvidjela sam da se sve više ljudi zanima za te predmete. Oduševljeni su njima jer su jedinstveni, različiti u stilu koji izražavaju i u oblicima koje prikazuju, ovisno o trendovima koji su vladali u vrijeme njihovog nastanka. Što je zapravo bolje od vintage modnog nakita i dodataka koji nadopunjuju i personaliziraju današnje haljine s potpisom, elegantne, ali opet dio masovne proizvodnje? Danas svatko s ukusom, elegancijom i novcem može kupiti, putem više kanala, dizajnersku odjeću koja odgovara onome što mu se sviđa. No, uz rijetku iznimku haljina visoke mode, potpisan komad i dalje je dio serijske proizvodnje u različitim veličinama. Dakle, za ženu koja želi biti jedinstvena i razlikovati se od masovnosti trendova, nakit i vintage pribor (zajedno s odjećom) su pravi izbor, objašnjava.

Kroz knjigu prolazimo kroz paralelnu povijest nakita u sjeni onoga pravoga.

- Ovo je većinom nakit bez potpisa od 1600. do 1953. godine, kada on dobiva na važnosti i izlazi iz vječne sjene autetinčnog skupocjenog nakita. Pravo umijeće povjesničara nakita je detektirati podrijetlo, primjerice Chanela, iako nigdje to ne piše, veli. I pokazuje najdragocjeniji komad kolekcije - ogrlicu Audrey Hepburn koju je nosila u Doručku kod Tiffanyja.

Potraga za istinom

- Kopija ili original? Ne mogu kazati je li kopija ili je original. Svatko u svom poslu ima neku mitsku fiksaciju. Moja je ogrlica iz Doručka kod Tiffanyja. To je vjerojatno najkopiraniji komad nakita ikad. Pronašla sam je na jednoj aukciji u New Yorku na kojoj su se prodavale četiri biserne ogrlice. Nisam imala pojma da je to ta, no kada sam je vidjela, u meni je nešto proradilo i pomislila sam "ovo je ogrlica iz Doručka kod Tiffanyja", ili njezin prototip. Perle su imale pet različitih boja - svjetloplavu, svjetlorozu, svjetlosivu i bež. Već sam tada bila vrlo poznata u tom svijetu i svi su šutke gledali što proučavam. Znali su ako nešto upitam, da sam na dobrom tragu. A ja sam šutjela i pravila se da me ne zanima. Na aukciji sam se isto pravila nezainteresirana i dobila je za, čini mi se, 800 dolara. Mislila sam da ću se onesvijestiti od sreće.

Kad sam otišla platiti prišla mi je jedna gospođa i rekla: "Muž mi je obećao da će mi za 50. rođendan pokloniti ovaj skup ogrlica, posebice onu koja ima štras ispred. Ako vam ja platim više nego što ste vi, hoćete li mi je prodati?". Odgovorila sam da sam talijanski trgovac te bubnula cifru 40 tisuća dolara. Ogrlicu sam odnijela doma i ona je tamo stajala. Nakon nekoliko godina bila sam na konferenciji kod Tiffanyja gdje je, oprostite ali moram ga nazvati imbecil, rekao - naša ogrlica Audrey Hepburn. Čekala sam ga da završi i upitala može li si prostitutka koja završava s poslom u pet ujutro priuštiti ogrlicu od perli i dijamanata od Tiffanyja i s njom živjeti u trošnom stanu? U tom trenutku on me šokirano pogledao i sumnjičavo izustio: "Vi stvarno mislite da to nije Tiffany ogrlica?" Na to sam mu odgovorila: "Ja sam sigurna da nije jer si prostitutka to ne može priuštiti. Dajte, malo razmislite. Osim toga, da je od Tiffanyja imali biste je izloženu". Poljuljala sam njega i zaintrigirala sebe. Zanimalo me tko je napravio ogrlicu. Naime, Givenchy je bio kostimograf u filmu i on je trebao pribaviti i nakit. No, Givenchy je bio mrtav, pa nisam znala kako doći do prave informacije. Nakon toga, opet na jednoj konferenciji, u publici je sjedio bivši direktor Tiffanyja koji je tom tvrtkom presjedao 40 godina. Prišla sam i upitala ga može li mi pomoći i odgovoriti je li bio u Tiffanyju kad se snimao film. Potvrdio je, ali je rekao da tada nije radio kao direktor. Pitala sam što se dogodilo. On mi je rekao da mu je mučno i pomisliti na to. Rekao je da je na setu sve bilo spremno, samo je falio nakit. Netko mu je tada rekao da ode preko puta u luksuznu robnu kuću Bergdorf Goodman te kupi pet-šest bisernih ogrlica koje trebaju izgledati lijepo i skupo te odgovarati crnoj haljinici koja je nakon tog filma postala kultna. Pozvao je asistenticu da mu pomogne te su otišli kupiti pet-šest ogrlica, naravno francuskih, jer je tada to bio pojam elegancije. Na kraju su izabrali onu koju ste vidjeli u filmu. Dakle, to nije Givenchy, već ogrlica francuskog proizvođača koji je svoj nakit prodavao francuskim luksuznim robnim kućama. Bingo! Kakvo otkriće. Kada gledam tu ogrlicu, uvijek joj kažem - dobra si, ali si imala nevjerojatno puno sreće, zaključuje priču o najvrjednijem komadu nakita koji posjeduje.

Faktor sreće

- Mene je uvijek pratila sreća. Imala sam 7-8 situacija u životu koje je donijela sreća. Primjerice, na mostu Ponte dei Sospiri u Veneciji vidjela sam pijanca koji je toliko povraćao da je skoro pao u kanal. Uhvatila sam ga da ne padne i upitala kako mu mogu pomoći. Rekao mi je da mora stići na važan sastanak u Teatro La Fenice u Veneciji. Odvela sam ga do fontane, umila i dovela u red. Ispalo je da je to bio poznati glavni producent koji me iz znaka zahvalnosti stavio u prvi red koncerta.

Dakle, ako vidiš mladu ženu od 20 godina koja u prvom redu sjedi pored muškarca od 40 i nešto godina, pomislit ćeš da je ljubavnica, ali u ovom slučaju je ona koja mu je spasila život, šali se i veli da to nije kraj priče.

"Na kraju izvedbe gradonačelnik Bologne pitao je da li netko priča engleski, a ja dižem ruku s njegovom pijanom glavom na ramenu. Trebale su im fotke, a ja sam im rekla da nema problema. Napravila sam tada veliki posao koji mi je otvorio vrata u neki novi krug ljudi. Svi su me pitali kako, a imala sam nekoliko sretnih udaraca sudbine, ne jer sam zaslužila, već jer se dogodilo"

Odakle interes za vintage i bižuteriju? Zašto pridaje odnosno vraća važnost ukrasnim predmetima bez vrijednosti i potpisa u svijetu u kojemu vrijedi samo potpis. Kaže da čovjeka okolnosti definiraju, a njezine su bile te da je rođena u velikoj bijedi 10 dana prije završetka rata, kao kćerka pastira. "Nakit nisam nikada vidjela. Prvi komad koji sam vidjela našla sam na cesti i znala sam da ga je izgubila jedna Židovka i vratila joj. Nikada se ne bih bavila nakitom jer oni nisu bili dio moga svijeta", započinje neobičnu priču. Nakit se dogodio slučajno. Nakon udaje s mužem antikvarom otišla je na medeni mjeseci u New York, gdje je već radila na nekim projektima kao kustosica. Ulaskom u jednu antikvarnicu suprug je ugledao srebrninu i četiri srebrna broša koje je kupio za 10 dolara, pomislivši da će dobiti 20 ako ih rastopi. Na kraju putovanja imali su ih 300 i zvali ih "junk jewelery".

Povratkom u Italiju postala je majka, posvetila se obitelji i jednog je dana suprug odlučio broševe odnijeti zlataru da ih rastopi.

"Dojila sam dijete, gledala u broš i vidjela da na poleđini imaju talijanska prezimena. Što rade talijanska prezimena na američkom nakitu? Nazvala sam asistenticu, poznavateljicu nakita i upitala koliko bi ga platila, a ona je odmah odgovorila 100 tisuća lira. Da smo ga rastopili dobili bi dvije tisuće lira! Kad se vratio rekla sam mu da sam ovaj put ja napravila posao. Nije mi davalo mira i otišla sam u Ameriku da saznam kakve veze ima taj nakit s Italijom. U Americi sam u vlaku za Connecticut sjela pored starca koji je, nevjerojatne li slučajnosti, bio direktor muzeja prodajnog nakita u Providenceu. To je bila jedina osoba koja mi je mogla pomoći i sjedila je slučajno pored mene. Objasnio mi je da su 20-ih godina zbog ekonomske situacije mnogi talijanski zlatari u Ameriku otišli trbuhom za kruhom i svoj rad jeftino prodavali. Bilo je to pravo malo otkriće. Nitko se time nikad nije bavio i ja sam prva. To me zaintrigiralo za svijet nakita. Kad su me 1987. u Veneciji pitali da napravim izložbu o tome,   mislila sam da sanjam", priča Deanna.

Kaže da se više stil ne vezuje uz teritorij. "Ne možeš više kazati ovo je talijanski, francuski stil, kada je sve napravljeno u Kini . Sve je standardizirano. Novac sve diktira. Brinu me nove generacije koje ne znaju što je majstorstvo, ne razumiju razliku u materijalima, za njih je sve isto, bitan je logo", zabrinuto će, i poručuje mladima da se bace, izađu izvan okvira, iznenade i budu hrabri.

Enormno znanje je trajno konzervirala na sjajnim papirima knjiga i u velikoj kolekciji, dio koje je pohranjen u banci, a dio u studiju u Milanu gdje ima 600-700 komada. Pitamo koliko vrijedi najdragocjeniji komad, odnosno ogrlica Audrey Hepburn? "Onoliko koliko kažem, jer gdje se nalazi neka druga", lukavo dogovara i za kraj poručuje da nakit ne nosi - baš nikada.

Povezane vijesti

• MAJDIN JASH NAKIT PROPUTOVAO SVIJET: Inspiracija su i nonićeve masline i alat, dezen na kušinu, merkat...
• UKRAO NOVAC I NAKIT U VRIJEDNOSTI OD NEKOLIKO STOTINA TISUĆA KUNA Provaljeno u obiteljsku kuću u Rovinju
• U Rovinju krala nakit i odjeću iz kuće i trgovine