Jedan od najslavnijih vozača u povijesti, uz titule 1963. i 1965., osvojio je i kultnu utrku Indy 500 te bio na putu postati najveći svih vremena. Poginuo je 1968., bizarno, na utrci Formule 2 u Hockenheimu, dokad je uknjižio 25 pobjeda i 33 prva startna mjesta

James Clark Jr. (1936. - 1968.) rođen je na današnji dan, prije 83 godine, u škotskom selu Kilmany, kao bio peto dijete i jedini sin u farmerskoj obitelji. 

Premda je obožavao farmerski posao i nastavljao se baviti njime između utrka, već je u mladosti počeo pokazivati, na užas obitelji, interes za nastupanje u autoutrkama. 

Ranim je nastupima u Sunbeam-Talbotu i DKW-u skrenuo pozornost na sebe i počeo s velikim uspjehom voziti za lokalni škotski tim Border Reivers. Isprva bio je skloniji utrkama sportskih automobila i prototipova, smatrajući jednosjede otvorenih kotača prenesigurnima. 

Ironično, kasnije će se njegovi prioriteti posve promijeniti, pa će poginuti 1968. nastupajući u relativno beznačajnoj F2 utrci, kojoj je dao prednost nad utrkom sportskih automobila na Brands Hatchu. 

Prije prelaska u Lotus, momčad s kojom je njegova legenda neraskidivo povezana, neko je vrijeme bio tvornički vozač Aston Martina, što je pored sportskih automobila uključivalo i njihov neslavni pokušaj izgradnje bolida Formule 1. 

Od 1960. pa sve do smrti Jim Clark je bio neraskidivo vezan s Colinom Chapmanom i njegovom momčadi Lotus, ne samo kao vozač. Bili su i najbolji prijatelji, 

Chapman je usmjeravao i oblikovao momčad prema Clarku. Brzo je otpustio Innesa Irelanda i uz Škota zapošljavao drugorazredne vozače - ne zato što je smatrao da bi mogli ugroziti Clarka, koliko jer mu drugi, uz njega, nisu niti trebali! 

Nakon perioda učenja i prilagodbe Formuli 1, uslijedio je period dominacije - 1963. i 1965. Clark je dominantno osvojio naslove svjetskog prvaka, dok je iste u sezonama 1962. i 1964. izgubio tek zbog mehaničkih kvarova u posljednjim utrkama sezone. 

Nakon ukidanja jednoipollitrene Formule 1 i prelaska na motore dvostruko većeg obujma, Lotus se nije snašao. U nedostatku odgovarajućeg motora bili su posve nekonkurentni sve do predstavljanja i uhodavanja novog, posebno za njih naručenog motora Ford-Cosworth DFV, tijekom sezone 1967. 

Činilo se da slijedi novo razdoblje Clarkove dominacije, no njemačka se šuma ispriječila između njega i toga. Poginuo je 7. travnja 1968. na utrci Formule 2 (!) u Hockenheimringu, kad se njegov Lotus zabio u stablo. 

Stradao je nesretnim spletom okolnosti, jer je prvotno trebao nastupiti u utrci 1000 km Brands Hatcha. Ali, zbog ugovornih obveza s Firestoneom, odabrao je, tada nižerangiranu, utrku za VN Njemačke. Sudbina...

Naslov je 1968. otišao drugom vozaču Lotusa Grahamu Hillu, a možemo samo pretpostavljati koliko bi ih još Clark poosvajao, da je poživio. U trenutku smrti je s 25 pobjeda i 33 pole positiona (iz 72 starta) držao pripadajuće rekorde.

Nije nemoguće da bi u narednih nekoliko sezona te brojke dostigle 'Schumachersku razinu'. Sukladno onodobnim običajima, Clark je nastupao i u nizu drugih tipova utrka, podjednako uspješan u svima.

Iz pet vrlo impresivnih pokušaja 1965. je osvojio i Indy 500, kad je vodio u 190 od 200 krugova. Ukupno je ondje u vodstvu proveo 298 krugova.

Zabavna je njegova priča, kako je tijekom pobjedničke vožnje 1965., svaki put kada bi prošao ciljnom linijom, u glavi čuo zvuk blagajne - krug proveden u vodstvu tada značio 150 dolara nagrade.

Legendarne su i njegove vožnje Ford Cortinom Lotus u britanskom prvenstvu turističkih automobila, gdje je 1964. osvojio i naslov prvaka, a i u ostalim je disciplinama bio sjajan. 

Ipak, Clarkovo ćemo ime zauvijek povezivati sa zelenim Lotusima oblika cigare, kojima nezadrživo juri prema pobjedama na krivudavim, opasnim stazama poput Spa ili Solitudea. (Dino Milić-Jakovlić/Autoportal)