Stvarnost veselih raspjevanih, rasplesanih i nasmiješenih Kurda i atmosfera glamura crvenog tepiha Slemani film festivala ima i drugo lice - ono neizmjerne ljudske patnje i boli koja je duboko upisana u njihov identitet. Kurdi su četvrta najveća etnička grupa na Bliskom istoku i najveća na svijetu bez svoje države. Trn su u oku svim državama u kojima žive

Iako su uglavnom svi oko mene zabrinuto upozoravali kako ovaj put destinacija na koju službeno putujem nije niti najmanje sigurna tj. iznimno je riskantna zbog vječne etikete opasnog Bliskog istoka, nisam se dala smesti. Unatoč raznim dobronamjernim apelima na zdrav razum koji su kretali od podsjećanja da je samo prije godinu dana aerodrom u Erbilu imao ukinute internacionalne letove do toga da idem u grad na samo dva sata vožnje od Kirkuka i Mosula u neposrednoj blizini zloglasnih ISILovaca, odluka je pala- bespogovorno idem! Tome su svakako pridonijele činjenice da je samnom na put kretao i Igor Zirojević koji je kao fotograf uvijek zainteresiran za otkrivanje novih vizura te što se Hemn Husseini, direktor komunikacija festivala svojski potrudio predstaviti grad Slemani kao iznimno sigurnu kulturnu metropolu te razjasniti u mailovima status autonomne regije Kurdistana u Iraku.

Peshmerge smrti gledaju u oči!

Nakon cijelog dana provedenog u Istanbulu preko kojeg nas je put vodio u Irački Kurdistan, sletjeli smo u tri ujutro na aerodrom u Erbil. Bio je to onaj isti aerodrom kojim su me plašili no, pitoma i tiha atmosfera te nasmiješena lica carinika a onda i festivalskih radnika koji su nas dočekali nisu apsolutno ničime davali do znanja da je ovdje ikada bilo napeto. Put službenim vozilom zajedno s kolegama žirijevcima iz SAD-a nalikovao je na svojevrsni rollercoster kombiniran sa pustinjskim relijem. Vozimo se kroz iznimno lošu izrovanu cestu kroz noćni pustinjski krajolik u kojem se smjenjuje zavijanje vukova s cvrčanjem cvrčaka koji utihnu tek kada prelazimo bezbroj ležećih policajaca te zastajemo na kontroli čak 10 checkpointeva. Kako se nakon punih 11 sati u tranzitu vozimo umorni u gluho doba noći posred ceste koja se na nekim dionicama pretvara u običan drumski put vozeći nas nekad 20 a zatim jureći skoro 200km/h odlučujem da je najbolje zaboraviti viriti vozaču iza ramena i prepustiti se vučjem zavijanju i cvrčcima. To se naravno, mijenja čim se približavamo kontrolnim točkama na kojima nas dočekuju Peshmerge u maskirnim uniformama i kratkim cijevima. Iako su Peshmerge - službena vojska Kurdistana predstavljeni kao izrazito strogi i neustrašivi borci, jedini koji su u na tim prostorima efikasno riješili pitanje ISILovskih prijetnji i čije ime u prijevodu znači „onaj koji gleda smrti izravno uoči“, kada im vozač objašnjava tko smo, uz blagi osmjeh i gestu rukom daju do znanja da samo prođemo dalje pa u hotel High Cresc 5* stižemo u cik zore, taman kada na jednom od brda grada zabljesne iscrtana Kurdistanska zastava i veliki natpis Slemani.

Groblje uz Shoping mall

Prva Kurdistanska vizura koju nekoliko sati poslije gledam s terase hotela pomalo je bizarna: ogromni shopping mall uz čiju se ogradu naslonilo malo improvizirano groblje od 20-ak grobova te niz nedovršenih nebodera koji zjape napušteni na građevinskoj parceli. Budući da je otvorenje festivala tek sutra cijeli dan provodimo u šetnji kroz grad. Temperaturu najavljuju ugodnih 35 stupnjeva bez trunčice vlage i to je za punokrvnu Puležanku koja teško podnosi zime, divna vijest.

Slemani, skraćeno od Suleymani kako se još naziva i regija u kojoj se grad nalazi, po broju stanovnika od 700 tisuća blizak je Zagrebu. Osnovao ga je 1784. Ibrahim Paša Baban, Kurdski princ a u Iraku od tada slovi za kulturni centar i rasadnik pisaca, glazbenika i filozofa. Još uvijek novi u gradu slažemo prve impresije: unatoč tome što su kontrole obavezne na svakom punktu od ulaska u hotel do muzeja i restorana, Kurdi apsolutno ničime ne odaju dojam da su prošli ikakva traumatična iskustva. Naprotiv, iako baš ne pričaju engleski izuzetno su ljubazni, glasni, nasmijani i dobre volje, a žene su otvorene i prilično emancipirane. Taksist Dilshat kao jedan od rijetkih koji priča engleski izvan festivala i koji nam biva svojevrsni vodič po Slemaniju, veselo objašnjava kako stvari ovdje funkcioniraju. Veseli ga da vozi festivalske goste iz Hrvatske, a ime Modrić ovdje uživa poseban status. Objašnjava nam da su Kurdi svjesni da je borba za formalnu nezavisnost jako riskantna pa dok se međunarodne okolnosti ne poslože tako da u potpunosti dopuste stvaranje nezavisnog Kurdistana, oni se slažu i sa svojom „de facto“ državom. Previše je tu raznih interesa a oni su bogati naftom i prirodnim energentima. Pomirljivo kaže da uzimajući u obzir suvremenu političku situaciju na Bliskom istoku i konstantnu prijetnju ISILovske države, to još nije moguće no, potpuna neovisnost je samo pitanje vremena. Kaže da je tu sada mirno i da se opustimo, društvo je liberalno, nema strogih pravila o ženama i obaveznim pokrivalima za kosu, postoje dućani u kojima se kupuje alkohol. I dosta, na ulici susrećemo gomile mladih djevojaka koje izgledaju kao iz bilo kojeg grada na zapadu a ako koja i nosi neku vrst pokrivala za glavu, to je tek ovlaš prebačena lijepa marama ili veo koji odlično služi kao zaštita kada na 35 stupnjeva upeče sunce.

Život buja na Bazaru

Krajolikom dominira oker boja a kada stižemo na poznati Bazar kraj velike džamije u vrućem zraku odjednom počinju strujati zasićeni mirisi brojnih začina, orašastih plodova i prženog šećera. Šećući satima gledamo život koji buja na ulici. Zamjećujem da unatoč tome što svi redom imaju izrazito crnu kosu Kurdi nerijetko imaju čudesno svijetle, plave ili zelene oči.

Na rasvjetnim stupovima zastajemo uz živopisne plakate kandidata raznih političkih stranaka. Upada u oči podjednak broj muških kao i ženskih političkih kandidata. No, dok se ženske kandidatkinje prilično razlikuju po dobi i općenito izgledu, muškarci su nekako svi jedan nalik na drugoga. Sjajni crni brkovi u Kurdistanu su dakle, apsolutni „must have“. I ovdje valjda vrijedi- Što je muškarac bez brkova?

Glamur filmskog festivala

Internacionalni festival filma u gradu Slemani koji svojim glamurom podsjeća na dodjelu Oscara, otvorio je pjesmom Dyari Qeredaxi- kurdistanski Frank Sinatra a duljinu ceremonije premašila je samo duljina crvenog tepiha sa nekoliko zavoja i postaja sa špalirom medijskih kuća za koje niti ne znamo da postoje a sve ih redom zanima što imamo za reći. Ceremoniju vodi prelijepa Lina Raza direktorica festivalskog programa koja na prozornici izgleda kao filmska diva. Glavni festivalski vizual međutim, komunicira nešto sasvim suprotno - upečatljivi lik starice - majke čije naborano lice povezuje crna marama a koji daje naslutiti važnost ženskog pitanja ne samo na ovom festivalu već i općenito ovim prostorima. „Ona“ je subjekt zlostavljanja režima i pripadnica kurdskog naroda koji je doživio jednu od najgorih sudbina u povijesti a koji i danas prolaze ugnjetavanja sa raznih strana. Mislima mi odjekuje slogan koji Lina ističe kao svojevrsni lightmotiv ovih prostora a koji kaže „nema slobodnog društva bez slobode za žene“ jer uostalom i sloboda Kurdistana mjeri se razinom emancipacije žena. Razumljivo stoga film koji otvara festival jest upravo „Les filles du soleil“ francuska drama Eve Husson o zapovjednici ženskog odreda kurdistanskih borkinja u herojskoj borbi s ISIL-ovcima. Na specijalnom partyju u hotelu poslije se pleše uobičajeno kolo, no naša mitteleuropska sramežljivost, ostavlja nas pri pjesmi i priči pristojno sjedeći za stolom. Kurdi su iznimno opušten narod, ne piju alkohol ali plešu i pjevaju i ne mare previše za točnost odnosno vrijeme i formalnosti nego sve ide nekako svojim tokom. Jedini koji se stalno nešto motamo okolo, zurimo u program i brinemo što je sljedeće po protokolu i na rasporedu te koje su nam obaveze, smo jasno- mi i kolege Amerikanci.

Trn su u oku svima

Stvarnost veselih raspjevanih, rasplesanih i nasmiješenih Kurda i atmosfera glamura crvenog tepiha Slemani film festivala ima i drugo lice - ono neizmjerne ljudske patnje i boli koja je duboko upisana u njihov identitet. Naime, Kurdi su četvrta najveća etnička grupa na Bliskom istoku i najveća na svijetu bez svoje države. Iako se smatra da 75 posto kurdske populacije čine muslimani suniti dok su njih 10-15 posto šijiti, ostatak čine kršćani i židovi te pripadnici raznih sekti koje se baziraju na staroj iranskoj religiji poput zoroasterskog dualističkog koncepta dobra i zla. Mada se razlikuju po jeziku odnosno govore nekoliko dijalekata koji su svi dijelom iranske grane indoeuropskih jezika i nepovezani su s turskim i arapskim, dugi niz godina bilo im je zabranjeno služiti se svojim jezikom u državama u kojima žive a upravo je kurdsko pitanje jedno od onih po kojem se sve susjedne države - Iran i Sirija i Turska, koje su inače suparnice, po tom se pitanju, slažu. Nitko ne želi nezavisni Kurdistan kao niti da nezavisni Kurdistan nastane od ostataka Iraka. Trn su u oku svima.

Pretpostavlja se da ih ima između 25 i 35 milijuna, no ne postoji podatak o točnom broju kurdske populacije zbog spomenute heterogenosti vjerskih, jezičnih i zemljopisnih značajki. Osim toga, države unutar kojih Kurdi žive godinama su negirale samo postojanje Kurda, a danas umanjuju njihov broj, dok ga Kurdi povećavaju kako bi ojačali svoj kredibilitet. Mazin Sherbajani, kurdski redatelj s londonskom adresom s kojim se družimo i koji nam iznosi Kurdsku problematiku u kratkim crtama, ističe pak cifru od čak 50 milijuna Kurda. Velika nepoznanica je i sama povijest Kurda i Kurdistana zbog čega su mnoga pitanja o kurdskom podrijetlu i njihovoj prapovijesti do danas ostala neodgovorena. Postoji mnogo teorija, no budući da su većinu povijesti pisali hegemoni, ništa ne možemo uzeti s potpunom sigurnošću. Ono što je, kažu, znanstveno dokazano jest da su Kurdi Indoeuropljani koji su nastanili područje Zagros u 2. tisućljeću pr. Kr. a kako su oduvijek marginalizirani u državama u kojima žive, njihova verzija ili uloga u povijesti slabo je istraživana.

Da se ne zaboravi

Ipak, u doba režima Sadama Husseina bilo im je, ističu, najgore. Pri posjetu muzeja „Amnasuraka (red security)- not to be forgotten“ nekadašnjeg zloglasnog Sadamovog zatvora, dok hodamo tamnicama i mučionicama a onda pored popisa imena gotovo deset tisuća žrtava genocida Anfala 1988. a potom i recentnih ISIL-ovskih pohoda prolazi nas sličan osjećaj kao pri posjeti logorima smrti Auschwitz i Birkenau. Iako je tog dana u Slemaniju bilo sasvim sigurno + 35*C prolazi nas jeza. Sličan osjećaj obuzima nas i nakon gledanja sjajnog dokumentarca “Facing death with wirecutter” izvrsnog mladog redatelja Sarwara Abdullaha o timu vojnih inženjera koji gotovo goloruki, oboružani tek običnim kliještima i majstorskim priborom danas obilaze područja po Kurdistanu i deaktiviraju mine i bombe ISIL-ovaca čisteći prostor civilima koji na njemu žive. Ima neka neobjašnjiva blagost u tim herojima dok govore o tome što rade kao bilo koji drugi častan posao (dvoje ih je poginulo za vrijeme snimanja!) ali rečenica koju izgovara jedan od njih dok deaktivira bombe sakrivene u dječjim igračkama mislim da sumira sve- “Oni (Isil-ovci) neće nikada moći posijati toliko mržnje i smrti koliko mi možemo voljeti život i nastaviti se boriti i živjeti”. Ostajemo bez riječi.

Čaj uvijek i u svakoj prilici

Jednu od večeri provodimo u šetnji poznatim „Parkom pjesnika“ u kojem se nalaze biste slavnih pjesnika, mislioca i filozofa ove regije. Među njima je i markantno poprsje Sharafa Khana Bidlisija srednjovjekovnog kurdskog emira kojeg je više zanimala poezija nego vlast. Bildisi je pisao na perzijskom a štuje ga se kao autora glasovite „Sharafname“ prvog i najpoznatijeg srednjovjekovnog povijesnog teksta o Kurdima. Kako pada večer tako se glavna ulica puni brojnim stolicama koje se slažu pravilno u nekoliko redova kao ispred platna pri kakvoj projekciji. Istodobno se duž cijele glavne avenije pale i vatre na improviziranim kioscima na kojima se u velikim limenim čajnicima kuha čaj oko kojih će se doskora okupiti ljudi. Iako u gradu postoje trgovine s alkoholom, što je dokaz vrlo liberalne sredine, Kurdi uopće ne piju alkohol, ali zato puše uvijek i svugdje pa tako i u hotelu i restoranima. Umjesto alkohola, večernje druženje obično teče uz ispijanje malih čašica jakog crnog čaja uz neku mezu koja se također kupuje usput na cesti. Prema preporuci naših domaćina isprobavamo jedan od najpoznatijih grill restorana u Slemaniju u kojem konačno kušamo toliko hvaljeni roštilj koji u potpunosti opravdava svoju „slavu“ uz cijeli niz meza od nekoliko varijacija humusa do baba ganousha koji nam u potpunosti mijenjaju percepciju dotadašnjih spoznaja o navedenim jelima.

Kada festivalske obaveze dozvoljavaju zovemo uvijek „našeg“ taksistu Dilshata da nas vodi na Old bazar na kojem se prodaju rabljene stvari. Nalik na velike stare sajmove ovdje se prodaje doslovno sve i svašta. Vođeni iskusnim Dilshatom preskačemo stari namještaj i stižemo do dijela s tepisima i antikvitetima. U jednoj od staretinarnica u kojima se prodaje doslovno sve od starih knjiga, fotoaparata, oruđa, glazbala, odjevnih predmeta i nakita sjede dva markantna starija muškarca obučena u njihovu tradicionalnu odjeću s obaveznim maramama na glavi. Ovdje nalazim zanimljive stare vrčeve i čajnike pa kada konačno odabirem ono što me zanima i pitam cijenu, jedan od njih dvojice daje do znanja da prvo popijemo čaj. Iako je sa nama Dilshat, komunikacija je uglavnom neverbalna, pije se čaj, objašnjava se rukama, cijene padaju i svi se smješkamo jedni drugima. To je dio kulture i mi spremno prihvaćamo sugestije. Kupujem nekoliko srebrnih vrčeva i sitnica a naš Dilshat za to od njih dobiva poklon kao zahvalu što nas je doveo. Igor čak ne treba niti pitati dozvolu da fotografira jer to se podrazumijeva. Ono što učimo pri svakoj šetnji, čim vide strance s fotoaparatom ljudi sami prilaze i pitaju da ih slikamo. Kurdi se jako vole fotografirati i spremno poziraju nasmiješeni u svakoj prilici.

Kurdski piknik

Od jutra do mraka smo u pokretu. Poslije projekcija koje gledamo u tri velika kino centra krećemo u pohod po gradu i okolici. Ovog puta umjesto Dilshata stiže taksist koji ne priča ni riječi engleskog ali zato ne prestaje govoriti i zabavljati nas glazbom u svom taksiju. Smijemo se cijelim putem jer je neopisivo zabavan i mada se uopće ne razumijemo, jedino što razumijemo jest da je to što slušamo „music for picnic“. Piknik!- riječ koju moramo upamtiti. Odlazimo u mali etno muzej smješten u tradicionalnoj kurdskoj drvenoj kući u blizini velike džamije u kojoj dominiraju razni lijepi šareni ćilimi i u kojoj sjedam za tkalački stan učeći o detaljima, uzorcima i bojama. Tipično tkanje u Slemaniju i okolici od tepiha, pokrivača do marama i monokromatsko je crno- bijelo i uvijek geometrijskih uzoraka dok u predjelu grada Erbila na sjeveru dominiraju jarke boje i razvedene linije. Ta mi spoznaja donosi respekt lokalnog prodavača kada na predjelu Bazara na kojem se prodaju tepisi raspoznajem razlike. Budući da on zna engleski razgovaramo o tome kada se i u kojoj prilici kupuju i poklanjaju pokrivači i ćilimi pa tako slušamo o narudžbama za vjenčanja ali i o prekrivačima koji se nose na glasovite piknike. Tako saznajemo da Kurdi obožavaju piknike a da je centralna zabava proslava „Newroza“ stare Perzijske nove godine koja pada na prvi dan proljeća u ožujku. Tada se Kurdi oblače svečano, ukrašavaju se cvijećem, okupljaju u prirodi, obično uz obližnje jezero Dukan gdje pale vatre uz koje se rasprostiru prekrivači i gdje se cijeli dan i večer druže uz jelo, pjesmu i ples te obavezno preskakanje vatre koje simbolizira konačan kraj tame i dolazak svjetla- nove godine. Zanimljiva je činjenica da, mada većina Kurda koja danas živi u modernim metropolama kao što je i Slemani te koja nema više veze s nomadskim načinom života, zadržala je običaj da 13 dana po proslavi Newroza, obilazi grobove svojih predaka i obitelji koje dugo nisu vidjeli a ukoliko je ikada postojao nekakav nesporazum ili obiteljsko neslaganje to su dani kada se radi na pomirdbi.

Bella ciao poznata Kurdima

Zadnji dan festivala spremamo svečanu odjeću za još jedan crveni tepih i ceremoniju dodjele nagrada. Sa kolegama žirijevcima nagradu donosim prilično lako i jednoglasno. Pobjednik u našoj kategoriji animiranog filma jest Farshad Mohiti iz Irana s filmom „Her birthday night“. Festivalska zabava je na nivou pa tako tijekom svečane večere osim što imamo glazbu uživo, u jednom trenu imamo i modnu reviju na kojoj odjevene u tradicionalne svečane haljine sa puno zlatnih ukrasa šeću manekenke koje dosta odudaraju od pojma manekenki na koje smo navikli. Riječ je o stasitim ljepoticama izrazito dugih, bujnih crnih kosa, iscrtanih obrvi i prodornih očiju koje ponosno nose svoje veće konfekcijske brojeve a koje poslije, kada se već zabava zahuktava, silaze među nas i pozivaju nas da se pridružimo u njihovo tradicionalno kolo. Sramežljivost konačno savladavamo pa se hrabro s kolegom Chadom McClarnonom iz Nashvilla odvažujem i krećem plesati. Njihovo je veselje zarazno pa tako doskora cijela dvorana s preko 200 festivalskih gostiju ustaje i pleše dok lokalni popularni pjevač pjeva na pozornici.

Negdje gotovo pred jutro kada ostaju samo „najizdržljiviji“ selimo na terasu hotela gdje svatko treba otpjevati ili odsvirati nešto iz svog kraja. Nakon Finkinje koja pjeva tradicionalne finske pjesme, Amerikanaca koji nonšalantno brljaju po klaviru, Brazilca koji odabire Joao Gilberta red je došao i na mene. Moj Bach se nakon američkog debakla na klaviru pokazao kao uzvišena gesta, no jasno je da od njega nema previše zabave. Zato im za promjenu odabirem otpjevati „Bella Ciao“ na što se pred zoru dešava jedan od dirljivih trenutaka „Pobratimstva lica u svemiru“. Nakon što sam im prvo objasnila da ću im pjevati na talijanskom jednu lijepu pjesmu iz mog kraja koja govori o antifašizmu, na prve taktove Bella Ciao oni počinju pjevati samnom potpuno iznenađeni. Prekidaju i pitaju odakle znam pjesmu, a ja uzvraćam - odakle vi znate? Saznajem da je to svojevrsna himna, omiljena pjesma kurdistanskih borkinja koje ginu po frontovima. U iračkom Kurdistanu nekoliko stotina žena čine ženski odredi Pešmergi no, to nije novost tj. praksa otkako postoji opasnost od ISILovaca. Naime, tijekom oružanog otpora protiv režima Saddama Husseina, još 70ih i 80ih godina, brojne su se žene borile uz svoje muževe. Kurdski pokret štoviše ima i posebne ženske gerilske postrojbe koje se već godinama bore zajedno s muškarcima u Iraku, Siriji i Turskoj a od kojih pripadnici Islamske države posebno strepe jer, navodno postoji vjerovanje ukoliko ISILovca ubije žena ne ide u raj. Nastavljamo dalje pjevati zajedno. Ja na talijanskom oni na soraniju ili kurmandjiju kako već tko zna verziju. Iranski redatelj dokumentarist koji to sve snima i pred put nam pokazuje snimku- veselo na rastanku kaže „Bella ciao!“

Inshallah do novog susreta

Završetak festivala i putovanja uvijek dolazi kao pomalo tužan kraj. Umorni smo i neispavani ali srce je puno. Čovjek koji nas kao festivalske goste vozi natrag iz Slemanija na aerodrom u Erbil s još jednim kolegom festivalcem, cijelim putem tiho pjeva potvrđujući ono što smo imali prilike iskusiti pri svakoj vožnji taksijem- da su Kurdi raspjevan narod. Negdje na pola puta (3 sata vožnje), shvaćamo da nas ne vozi tek običan vozač nego Kurdistanski slavuj- rekli bismo zvijezda- isti onaj isti koji nas je zabavljao i podigao na noge u kolo na završnom festivalskom partyju. Njegovo je ime Osman Mirwais i za kraj naše Kurdistanske avanture, dok napuštamo Slemani pjevušimo zajedno s njim. Ovog puta ne čujemo cvrčke i vukove nego krajolik prati glas raspjevanog Kurda koji na rastanku kaže „Inshallah, kada se budemo slijedeći put susreli neka to bude u nezavisnom Kurdistanu!“

Povezane vijesti

• Turski diplomat ubijen u iračkom Kurdistanu
• Kurdski PKK raspušta se i završava oružanu pobunu u Turskoj