Gustafi su u ovom trenutku što se mene tiče, kad pričamo o kreativno-autorskom radu, komponiranju i snimanju novog materijala - završena priča. Naravno to ne znači da nikad više nećemo svirati, jer hoćemo, to i radimo i radit ćemo, ali ja u ovom trenutku kreativno i stvaralački želim misliti isključivo Edi East Trance Blues, barem u ovom periodu i točka

Kad bismo periodni sustav elemenata komparirali s glazbenom scenom, njezin nezaobilazni element bio bi svakako - Edi Maružin. Riječ je o muzičaru, multiinstrumentalistu i posebno intrigantnom tekstopiscu koji će uskoro zabilježiti četiri aktivna desetljeća na glazbenoj sceni - prva postava u kojoj je radio bilo je vodnjanski bend Gustaph Y Njegovi Dobri Duhovi formalno-pravno nastao 1980. godine. E sad, ima nemalo onih koji Maružina prate od kad je glazbeno prohodao tako da im je poznat i zvuk prvobitnih Gustapha, uistinu fantastične postave - Edi i Vlado Maružin, Čedomir Mošnja, Igor Arih i Livio Morosin - dok oni koji to ne znaju mogu slobodno preslušati njihov nastupni album V iz 1985. godine. Nakon toga kod Edija Maružina, zanimljivog elementa iz periodnog sustava hrvatske rock scene, kao da dolazi do nekog neobičnog prosvjetljenja, kao da je "strila u nj hitila", te se okreće sasvim drugačijem glazbenom izričaju. Istina, trebalo mu je skoro puno desetljeće do prvog novog, Tutofato, albuma, ali krenuo je bez namjere da tako skoro stane. Oko sebe okuplja mega bend, povećava njegovu brojnost i iznad deset svirača i pjevača, ali zato skraćuje naziv samo u Gustafi. I kreće tsunami fantastičnih albuma koji su donosili hitove ali i znatno hermetičnije pjesme, mada ima i onih koje ma koliko bile intimno zatvorene postižu veliku prihvaćenost. Ali Edi, taj ponekad i jako "teški tip" ili kako bi o njemu njegovi najbliži znali reći - zajeban lik, stalno mijenja smjerove kretanja. Najnoviji se zove Edi East Trance Blues.

- Ne mijenjam ja nikakve smjerove kretanja. Ja samo sviram ono što osjećam. Sad sam istina ako je o muzičkom dijelu riječ, na bluesu. Ali, ako mi dozvolite - blues je bio prvi glazbeni izričaj od kojeg mi se koža naježila. I to kad?! Kad si u najosjetljivijim godinama, tamo negdje 1972. Potpuno me obuzela ne verzija Delta bluesa nego njegova još oporija North Mississippi Hill Country Blues opcija. Sada sam s jednom od grana Gustafa, EETB-om na bluesu, a tu je i album s deset pjesama - "Sumpor", pojašnjava nam Maružin zadovoljan što i s jedinim takvim izričajem svoje poezije nailazi na dobre kritike.

Zadovoljan je s još jednom činjenicom. Siguran da se hrvatska rock scena nalazi u jako teškom stanju, da je opća komercijalizacija zahvatila sve njezine pore, pa i medije koji ju prate, prvotno je Sumporu namijenio skoro pa "demo" status. Osnovao je Edi East Trance Blues te se u cijelosti vratio svojim prvim glazbenim ljubavima. Bez ambicija, rezigniran što je danas skoro nemoguće komercijalno pokriti kvalitetu. Mislio je "Sumpor" podijeliti putem društvenih mreža i njezinih kanala. A onda se dogodilo - iznenađenje. Koje graniči s čudom.

- Dogodilo se ono o čemu nisam ni sanjao. Najprije sam dobio posredne upute da bi nam bilo pametno javiti se u Croatia Records. Jer kao kod njih sada vlada klima koja pogoduje objavi albuma poput našeg, da su velike šanse za objavljivanje tog albuma. Kad sam to čuo zapao sam u neko čudno razmišljanje. Croatia koja je oduvijek slovila za najkonzervativnijeg izdavača, želi objaviti "Sumpor"?! Mislio sam da se netko jako dobro sprda s nama, ali - nazvao sam. I s njihovom kreativnom direktoricom Nikolinom Mazalin u pet minuta riješio sve. Nakon propasti diskografske industrije neki njezini dijelovi izgleda ipak postoje, očigledno nalaze i neku računicu objavljivanja albuma poput ovog EETB-a, čudi se Maružin.

Pa i s pravom, jer teško je s njime ne povezivati Gustafe i nisku hitova i "štala" koje su izazivali. A Sumpor nije "štala". Koji k tome uz glazbenu isključivost, blues podlogu, i dalje ima dobrom dijelu Hrvatske nerazumljivi Maružinov dijalekt.

- Gustafi su u ovom trenutku što se mene tiče, kad pričamo o kreativno-autorskom radu, komponiranju i snimanju novog materijala - završena priča. Ne, naravno da to ne znači kako nikad više nećemo svirati. Jer hoćemo, to i radimo, i radit ćemo, ali ja u ovom trenutku kreativno i stvaralački želim misliti isključivo EETB. Barem u ovom periodu. I točka, rezolutan je Maružin.

U istom zanosu nastavlja i najavljuje novu herezu!

- Ako bi napravio nešto novo s Gustafima, imam par varijanti kamo bi se mogli razvijati, a jedna od mogućnosti je i album na književnom standardu! Zašto ne, svirat ću blues i pjevati da me svi razumiju!

Na trenutak smo zastali. Prenijeti takvu izjavu u novinarstvu znači imati precizni tonski zapis. A mi ga dok s Maružinom razgovaramo - nemamo. Pišemo i pamtimo. Njega se mora slušati, upijati. Ponekad začuđeno i samo gledati. Nemoguće ga je pratiti ako niste više od sto posto unutra, u temi.

- Ako bi napravio nešto novo s Gustafima, imam par varijanti kamo bi se mogli razvijati, a jedna od mogućnosti je i album na književnom standardu! Zašto ne, svirat ću blues i pjevati da me svi razumiju!

Na trenutak smo zastali. Prenijeti takvu izjavu u novinarstvu znači imati precizni tonski zapis. A mi ga dok s Maružinom razgovaramo - nemamo. Pišemo i pamtimo. Njega se mora slušati, upijati. Ponekad začuđeno i samo gledati. Nemoguće ga je pratiti ako niste više od sto posto unutra, u temi.

- Da, da, čemu čuđenje? Pa ja sam dobar dio života stvarao na standardnom hrvatskom, ne na ovom mojem istarskom dijalektu. Kad sam bio mali, a oduvijek su mi išle pjesmice, pisao sam na književnom jeziku. Nikad neću zaboraviti, klub Istarski borac u Puli. Književni klub je to bio, ne borilačkih sportova, kako bi to ime možda sugeriralo. IBOR je bio moja prekretnica. Pa kasnije s Dobrim duhovima, opet književni. Zapravo sam se na dijalekt prebacio puno kasnije, s nastavkom karijere, s Gustafima. Prve sam pjesme ponovo počeo pisati "po našu" negdje "89., "90. Debeli misec je bila ta prva. I jasno mi je da su nam hitovi punili dvorane i radijske programe, znam da su me obilježile "Katarina" i "Brkica", ali ja tako više ne želim. Ne želim hitovima iskorištavati publiku. Želim raditi - ono što mi dođe, ono što želim, isključiv je Maružin.

A EETB i "Sumpor" mu pokazuju da je opet na pravom putu. Od želje za tek nekim od nastupa - mini turneja.

- Ma nije to nikakva turneja, ali nastupili smo pet puta u seriji koja se nastavlja. Naš "istrijanski bili blues" nailazi na prijem. Nisu to neke ispunjene dvorane, ma ne, to su mali prostori s malo publike. Ali, dok sviramo osjećamo zajedničku emociju, kako među nama, tako i kod publike. Moram se ipak još vratiti Gustafima, do kraja pojasniti svoj pogled na taj dio mog života. Gustafi su oduvijek bili miks čitavog niza žanrova. Je, zvali su nas tex-mex, dobro, neka su, ali tu je uvijek bilo i punka, bluesa, ma svega od po nekih desetak posto. Sada s EETB-om... da na neki način i to su Gustafi, ali u tih nekih desetak posto, koliko je blues bio zastupljen u njihovom izričaju.

A kad idem još korak dalje, postalo mi je jasno da je muzički dio priče u današnjem stvaralaštvu u cijelosti definiran. Ne može se tu smisliti baš ništa novo. Kad govorimo o muzičkom dijelu mojih pjesama, ma zapravo svih pjesama koje se u najširem smislu mogu svrstati na rock scenu, sve je već rečeno, sve je poznato. Postoje samo riječ, postoji samo tekst, postoji samo poezija. Ona se uvrštava na glazbenu podlogu koja ti se sviđa, koja je idealna za neku tvoju poeziju i to onda zajedno funkcionira kao skladna cjelina. Ništa drugo, ističe Maružin, dok se mi polako iz "Sumpora" izvlačimo na - svjetsku glazbenu pozornicu.

U pripremi je nastup ne EETB-a nego Gustafa s ekipom južnoameričkih uličnih svirača koji godinama djeluju u Barceloni. Riječ je o bendu Che Sudaka s kojima će bazna verzija Gustafa uskoro nastupiti u Rijeci.

- Kad sam malo prije isticao kako su Gustafi završena priča, mislio sam to u smislu skladanja novih pjesama i albuma. No, Gustafi će naravno i dalje, u doziranom broju koncerata izlaziti na binu. Uostalom i do sada smo imali velike Gustafe, maksimalističku verziju s brass sekcijom kad nas je na pozornici znalo biti i 11. Ali imali smo i Bandite, Veterinare te meni jednu dragu minimalističku, strogo akustičku verziju Los Doidos koja je izvodila takvom stilu prilagođene standarde Gustafa. Pa je došao i EETB, a doći će i još toga. Zato da, Gustafi opet nastupaju u Rijeci i to s Che Sudakom, bendom Južnoamerikanaca iz Barcelone čiji mi je rad poznat pa barem jedno desetak godina, ističe Maružin.

Mada, to nas i ne čudi s obzirom da Gustafi surađuju s World music festivalom pa su tako znali oduševiti i malenu republiku Cesarie Evore, Zelenortsko otočje.

- Da, nastupali smo i na Capo Verde, ali imali smo mi nastupe i u Brazilu. Mislio sam da će to bit jedna mala slatka brazilska turneja, malo svirke, puno uživanja, kad ono - zemlja veća od Europe, stalno smo bili u avionu. Ali da se vratimo na Che Sudaku. Nisam ja do njihove glazbe došao sam već to imam zahvaliti mojem Čedi Mošnji. S obzirom da je on glazbeni urednik i totalni fanatik kad je preslušavanje svih mogućih i nemogućih glazbenih žanrova u pitanju, uvijek mi dostavlja onu muziku koja bi mene mogla zanimati. Tako smo došli i do Sudake. No da ne mistificiramo, oni su naprosto dio priče koju nam uspješno priča Manu Chao. Svi koji vole njega, dopast će im se i svirka Che Sudake.

Maružinu je istodobno granica usko oko njegove kuće u Maružinima i - nigdje. Klasični građanin svijeta. Gdje god dođe kao da je baš tamo - doma. Čovjek koji prezire granice. Pa smo stoga skoro sigurni da će se i s Che Sudakom "spandžati" i napraviti neki neobični amalgam.

- Kad smo razgovarali o bluesu, nisam iz dijela svijeta gdje izvorno nastaje blues. Ali ga itekako osjećam. Ja sam naprosto napravio svoj "bili blues", moj, istrijanski blues. A tako je i sa svim drugim glazbenim utjecajima, sa svom tom "world music" scenom. Uzmeš ono što osjetiš i prilagodiš svojem senzibilitetu, ma i osjećaju koji za muziku ima tvoja publika, dodaje Maružin.

E sad migranti....

Opora priča. Zadnji susret te vrste imali smo s Kurdima. Bez daljnjeg zanimljiv narod koji iako trenutno nastanjuje četiri države - Tursku, Irak, Iran i Siriju zapravo želi samo - jednu. S Kurdima smo se susretali i na prostoru Turske gdje su u većini "sezonska" radna snaga, ali i na njihovim "proputovanjima" Hrvatskom. I ma što god mislili o njima, mnogo imaju sličnosti s Hrvatima. Žele biti svoj na svome, svijet im to ne da. Istina, kad bi se malo dublje zagledali u nas možda bi im san o državnosti mogao počet i kopniti s obzirom da mi kad smo izborili državu više nismo znali - što s njom.

Koliko nam dakle Kurdi djelovali čudno, strano i daleko, istina je zapravo da oni svojim današnjim migracijama potvrđuju samo jedno - da smo svi mi u nekom našem koljenu - migranti. Da smo svi na neki povijesno-civilizacijski način - Kurdi. A to se jako dobro može prepoznati i u zvuku, u "kemijskim spojevima" koje kroz vrijeme odašilju Maružinovi stihovi i njihovo uglazbljenje.

- Da, Istra definitivno kroz svoju povijest stalno nešto spaja. Ja sam siguran da osim poznatih utjecaja, povijesno utemeljenih, a oni idu od Ilira pa sve do austrougarskih i jugoslavenskih vremena, zašto ne i Turaka koji formalno nisu bili u Istri kao vladari, ali njihovi su utjecaji morali dolaziti i do nas. Iako, Istra je i svojevrsno "slijepo crijevo". Kad jednom u nju dođeš više nemaš kamo. Zatvorena je planinskim masivom, mala vrata u Istru su preko Muggie ili Plomina. Učka i Ćićarija su bili teško prohodni, a na male se prolaze masovnije teško prodire. Pa i broj stanovnika Istre je stalno nekako jednak. Ali, oni koji su ušli i ostali - ostavljali su traga. Pa te tako to miješanje kultura vidi u mnogim vidovima života, svakako i na glazbenoj sceni. Ma uz gastronomiju, na njoj najviše. O današnjem statusu migranata i migracija imam sasvim definirano razmišljanje, ističe Maružin.

- Migracije obilježavaju cijelu povijest čovječanstva. Stalno od nekud dolazimo i odlazimo. Dozirane migracije su uvijek dobrodošle jer "popravljaju krv" što se u muzici jako dobro može čuti. Uostalom, na ciljanim migracijama izgrađeno je i današnje zapadnoeuropsko društvo. No, pretjerane migracije mogu se pretvoriti u svojevrsnu okupaciju. Kada su migracije izazvane ratovima, nekakvim nasiljem, dolazi do nekontroliranosti što je sve samo ne dobro. Ni za one koji dolaze, ni za one koji ih dočekuju. Danas je takva, pomalo kaotična situacija, a nju treba, na maksimalno humani način dovesti u red. Jer uvijek moramo imati samo jedno na umu da smo svi, kakvi godi bili samo jedno - ljudi, zaključio je Maružin naš višesatni razgovor. Od bluesa do migranata. Od Gustafa do njihovog mirovanja. I najviše - o stalnoj želji da neprestano stvara baš onakvu muziku kakva ga najviše veseli. A kako je s glazbenom "podlogom" sve već rečeno, ostaju nam samo riječi i emocije. Koje su kod Maružina uvijek moćne, sugestivne. Bilo da se pjeva o Katarini ili Puž bluesu. (Edi PRODAN)