Zatvorenih očiju, stisnutih šaka, glava lagano podignutih prema nebu, neprestano kontrolirajući glas da ne eksplodira pod silinom emocija, braća Teofilović iznose pred publiku svoje srce koje kuca u ritmovima i stihovima narodne glazbe s ovih prostora.

Njihov pristup etno muzici nije virtuozan u modernim improvizacijama, za to je bio zadužen veliki Miroslav Tadić koji ih je pratio na gitari. Braća su tu da stihovi narodnih pjesama budu apsolutne zvijezde večeri, da stvore atmosferu gotovo sakralne tišine i poniznosti, poštovanja i ljubavi, da podignu postepeno plimu emocija, ali da ju drže neprestano na rubu lukobrana. Svi su proteklog tjedna na Malom Brijunu željeli doživjeti taj krešendo, da se to veliko srce konačno ispuše, da konačno duboko izdahnu ili zapjevaju s njima u glas. No, to nam nisu dozvolili, a publika se morala prikloniti toj poniznosti. Proveli su nas Teofilovići bogatim poetskim naslijeđem Makedonije, Srbije, ali i Dalmacije, na dosad neviđeni način, a kada su susprežući glas zapjevali "Zaspalo je siroče", krenule su suze u publici, onako tiho, toplo i nezaustavljivo. Publika je ipak dobila priliku da malo predahne i opet se počne smješkati u intervalima kada su glavnu ulogu na pozornici preuzimale samo maestralne igre također poznatih narodnih pjesama u izvedbi Tadićeve gitare i violine gošće iz Kalifornije Yvette Holzwarth. Toliko je bila divna ova večer da se publika nije dala tako lako maknuti sa svojih sjedala, a onda su nas u bisu Teofilovići nokautirali pjesmom "Zajdi, zajdi". Za kraj koncerta na scenu je stupio i Rade Šerbedžija i otpjevao jednu pjesmu na tekst Miljenka Jergovića koji je tu večer također bio u publici. Teatar Ulysses ni ovaj nas put nije razočarao. (PIŠE Patricija SOFTIĆ)

Povezane vijesti

• Glazba dopire tamo gdje riječi ne mogu
• Privatizacija donijela nove investicije
• Brijune vole izletnici, jahtaši i domaći gosti