Romby su spakirali svoje stvari, otputovali i ostavili prazninu dugačku godinu dana. Ipak nije zavladala potpuna suša rock'n'rolla. Nadomjestak živim svirkama bila su druženja uz ploče i pokoja eskapada. Tek krajem kolovoza 1964. godine zvuci rocka ponovo su odjekivali s pozornice. Mjesto događaja postaje Dom Uljanik smješten na obroncima Monte Zara u skutima nekadašnjeg Velikog rimskog kazališta. Čelnici tamošnje omladinske organizacije odlučili su u tom višenamjenskom prostoru učiniti korjenite promjene. Ona krucijalnija odnosila se na potpuno novi pristup zabavi mladih.

Radojka Šverko, Arinka Šegando i Lidija Percan

Prvi su se na pozornicu Doma Uljanika, u sam smiraj ljetnih radosti i pred početak školske godine popeli Sateliti. Logaritmi su svoj izlazak na binu legendarnog kluba morali malo pričekati. Priča o Satelitima ima više nego zanimljiv uvod koji se zbio u Raši. U sklopu tamošnjeg RKUD-a Rudar osnovan je sastav ZORO. Iza kratice krije se "Zabavni orkestar raške omladine". Početkom 1961. godine gitarist grupe Zdenko Jardas otputovao je u Zagreb i od svog školskog kolege Drage Mlinarca kupio dvije električne gitare ručne izrade, kojima su tepali pršuti, i jedno pojačalo snage (snage?) pet vati. Tako je u zbilji nastao prvi istarski bend s električnim gitarama. Nastupali su i u Puli i bili toliko dobro primljeni da su nakon što su odsvirali svih sedam uvježbanih stvari morali krenuti ispočetka.

Po reguliranju vojne obveze Zdenko se zbog posla preselio u Pulu i upoznao s Emilom Hornom. Njih dvojica gitarista upotpunjeni ritam sekcijom koju su činili Aldo Brljafa, bubnjevi i Ladislav Bubori Laci, bas gitara prozvali su se Sateliti. Zdenko se prisjeća da su počeli s modernim pjesmama, ne odveć kompliciranima, koje su bili kadri odsvirati. Jedna od atrakcija njihovih nastupa bila je "vlak" ili "zmija" plesača koji su na melodiju poput "Il ballo del qua qua" izlazili s terase i nakon putovanja do kazališta i natrag ponovo zauzimali plesački podij. Prometa gotovo da i nije bilo tako da se muzika čula, a opasnost je bila zanemariva.

Česte su im gošće bile mlade pjevačice Radojka Šverko i Arinka Šegando, nešto iskusnija Lidija Percan te buduća pulska pjevačka ikona Branko Unković. Uz Satelite je vezana i prva tragedija pulskoga rocka. Laci je, prema službenoj verziji događaja, vozeći "posuđenu" vespu izgubio kontrolu i glavom udario u zid terase Uljanika na kojoj je svirao. Otišao je na rukama svojih kolega. Bila je srijeda 28. listopada, dan na koji se nije sviralo.

Fantomi - ime samo za jednu svirku u Lindaru

Naime plesnjak se održavao od 19 do 23 sata. Ljeti: utorkom, četvrtkom, subotom i nedjeljom, a zimi vikendom. Za dužih dana sunce se utvaralo da je light show. Lacija je zamijenio Franko Franci Blašković sa svojim "pravim" violin basom. U ljeto 1965. godine Sateliti prihvaćaju angažman na Zlatnim stijenama te odlaskom turista prelaze u Circolo jer su im Uljanik zauzeli Logaritmi.

Dominik Dinko Bijažić vratio se sa studija u Zagrebu s namjerom da se ozbiljno posveti glazbi. Prve korake učinio je u društvu Ivice Karasija. Njih dvojica, ponekad praćeni Ivicom Stupancom, znali su nastupati na prigodnim takmičenjima talenata u Circolu i Narodnom kazalištu. "Tour de force" bila im je "Mule Skinner Blues" Jimmiea Rodgersa iz 1930. godine. Dinka su ubrzo potražili poletarci Bruno Langer i Saša Dadić. Prvi je dobio ručno rađenu bas gitaru od milja nazvanu veslo, dok je drugi postao prateći gitarist. Solo gitara je tako ostala Dinku. Angelo Miletić sjeo je za bubnjeve, a Mario Lorencin se naknadno priključio kao pjevač. Povremeno je to činio i Branko Unković. Prvi su nastup imali u Lindaru. Samo za tu zgodu zvali su se Fantomi.

S Logaritmima nisam imao problema. Sa Sašom i Brunom redovito se susrećem. Ostatak te matematičke družine na žalost nisam imao prilike upoznati, osim što sam Dinka gledao na jednoj obljetničkoj svirci. Lociranje putanje Satelita bilo je dugačko i zakučasto. Samo Franci živi u Puli no jedina komunikacija s javnošću su mu albumi koje učestalo izdaje. Aldo i Emil su nedostupni. Jedina mi je nada bio Zdenko. Nazvao sam neke informirane znance s Labinštine koji su me spojili s drugima, a ovi pak s trećima. Na koncu sam traženu informaciju dobio od supruga moje bivše profesorice matematike. Jednadžba s odveć nepoznanica riješena za samo dva tjedna. A Zdenko, njega sam našao u Andaluziji što je ustvari jako blizu. Mogao je primjerice biti u Ognjenoj zemlji. Zdenko je svjetski putnik. Nakon nekoliko mjeseci usklađivanja obveza konačno je stigao u Pulu. U Uljaniku dočekali su ga Bruno i Saša pedeset i koju godinu nakon …

(Nastavak o Satelitima i Logaritmima te finale s Beat Stonesima slijedi idućeg petka).  

(Damir BURIĆ)

Povezane vijesti

• O Lilihipu ili kako je mašta postala stvarnost
• Kako je počela priča o pulskom punku i novom valu
• Mi se nikada nismo raspali, uvijek ćemo biti prijatelji