PSIHOLOŠKA OTPORNOST VJEŠTINA KOJA SE RAZVIJA

RODITELJ NE TREBA UKLANJATI SVE PREPREKE NA KOJE DIJETE MOŽE NAIĆI: Pustite dijete da proživi i neugodna iskustva, jer tako razvija otpornost

| Autor: mr. Katija Križman, prof.psih., Dječji vrtić Rapčići Žminj
Ilustracija (Arhiva)

Ilustracija (Arhiva)


Doticaj s neugodnim životnim događajima djeci pomaže razviti otpornost! Podrška roditelja koju dijete dobiva dok je izloženo negativnom događaju i primjerenost te podrške ustvari gradi djetetovu otpornost. Dijete ukoliko ima podršku važnih odraslih osoba može uvijek naučiti biti otporno

Danas u literaturi postoji izraz "lawnmower parents", a odnosi se na roditelje koji poput kosilice (lawnmower) uklanjaju efikasno sve prepreke na koje bi njihovo dijete moglo naići. Možda to nekome zvuči čudno, ali u osnovi je vrlo prirodno da roditelj u svom zaštitničkom porivu želi djetetu uskratiti iskustvo boli. No, nažalost, kad dijete lišimo neugodne strane realnosti djetetu uskraćujemo šansu da samo sagradi alate za suočavanje s neugodnim dijelom života. Bilo bi to kao da dijete pokušavamo sačuvati od virusa i bakterija štiteći ga nekom sterilnom sredinom. Jedino što tada dobivamo je neizgrađeni imunitet. Vrlo je slično i s ljudskom psihom. Alati za borbu i suočavanje sa životom se mogu dobiti samo prolaskom djeteta kroz ta iskustva.

Učenje samokontrole

Svatko se sigurno sjeća kako ga nekad nisu primili u igru kad je bio dijete, kako se njegove ideje što bi se mogli igrati nisu slijedile ili kako je to izgubiti u Čovječe, ne ljuti se. To su neke uobičajene neugodnosti kroz koje je gotovo svatko od nas prošao i kroz što smo naučili da se više potrudimo da nas prime u igru i da možemo i odstupiti od svoje ideje i poslušati možda čak i bolju ideju i da nekad u igri izgubiš, nekad pobijediš i da postoji nešto što se zove sreća. A jako nam je dobro došlo da smo naučili kontrolirati impuls da porušimo cijelu igraču ploču. Također smo prolazili i kroz veće životne oluje i ono što djetetu tada treba je roditelj koji je uz njega i koji ima povjerenja da će se dijete moći nositi s tom olujom i da će ju prebroditi. Kada postanemo kapetan broda u oluji i dijete skrijemo u potpalublje tada dijete uči da je svijet vrlo zastrašujući i da je on posve nemoćan da se nosi s takvim svijetom. Tako dijete činimo ranjivim za ono što psiholozi zovu anksioznost i depresivnost.

Otpornost djeteta je vještina nošenja djeteta s teškim životnim situacijama. Ona dijelom ovisi o genetici djeteta, ali se velikim dijelom na nju može utjecati, i sudeći po istraživanjima moguće je uvijek poboljšati vlastitu psihološku otpornost. Otpornost nije nešto što se ili ima ili nema, otpornost je vještina koja se razvija i uvijek se može još više poboljšati. To je dobra strana ove priče!

Različita djeca različito doživljavaju negativne životne događaje. Uzevši u obzir da se rađamo različito osjetljivi, dijete koje je dobro povezano sa svojim roditeljima i širom obitelji neće toliko teško primiti primjerice smrt djeda u usporedbi s djetetom kojem je djed bio jedina odrasla osoba s kojom je dijete bilo blisko povezano. Negativni životni događaji mogu biti raznoliki, od odbacivanja u vršnjačkim odnosima do razvoda roditelja ili smrti nekog bliskog člana obitelji. Neugodna životna iskustva ne moraju nužno biti za dijete traumatična.

Što sve utječe na to kako će se dijete nositi s negativnim životnim iskustvima?

Postoje neke osobine koje su vezane uz dijete npr. kako se inače dijete nosi sa stresom, kakve ima mehanizme da sebe umiri, koliko dobro može upravljati svojom ljutnjom ili kakve su mu društvene vještine. S druge strane postoje utjecaji vezani uz obitelj. Primjerice kakva je kvaliteta roditeljstva, koliko je obitelj međusobno povezana i opet postoje neki faktori vezani uz širu okolinu. Primjerice kakve su realne mogućnosti djeteta da se druži s vršnjacima, kakve su kulturološke vrijednosti u okolini u koju je dijete uronjeno, je li društvo otvoreno prema različitoj djeci, postoje li dodatni sadržaji za djecu i slično.

Trebaju li djeca iskusiti neugodna iskustva da bi izgradila otpornost? Pokazalo se da doticaj s negativnim i neugodnim životnim događajima djeci pomaže razviti otpornost! Podrška koju dijete dobiva dok je izloženo negativnom događaju i primjerenost te podrške ustvari gradi djetetovu otpornost. Dijete ukoliko ima podršku važnih odraslih osoba može uvijek naučiti biti otporno.

Dobar odnos s odraslima

Kada bi gradnja djetetove otpornosti bila nalik izgradnji kuće tada bi temelj gradnje - cigla, bili dobri, kvalitetni i povezujući odnosi s drugim ljudima. Potrebno je da dijete izgradi barem jedan stabilan, trajan, povezujući i smislen odnos s odraslom osobom te da ima mogućnost isprobavanja novih iskustava, samostalnog istraživanja i doživljavanja pozitivnih iskustava kako bi izgradilo otpornost.

Također je korisno davati djeci životne primjere: ljude koji se dobro nose sa životnim teškoćama, vlastite životne priče; ohrabrivati djecu da traže podršku i oslonac u bliskim osobama, biti realan u prikazu životnih izazova na način da se djeci ne nudi uljepšana slika stvarnosti. Svi mi ponekad zaboravimo da nam baš životni izazovi pomažu rasti i razvijati se.

Što roditelji mogu učiniti kroz četiri koraka u izgradnji otpornosti:

1. Sagradite i ojačajte podržavajuće odnose

Ono što ima najveći utjecaj na zdravi razvoj je, sudeći prema istraživanjima, upravo prisutnost podržavajuće, senzitivne, dosljedne i zaštićujuće osobe koja brine o djetetu. I upravo takav odnos najviše doprinosi otpornosti djeteta na životne nedaće. Imajući to u vidu, u Hrvatskoj se u vrtićima široko primjenjuje program podrške roditeljima "Rastimo zajedno". Ovaj program usmjeren je da podrži roditelje u obavljanju njihove uloge koja često nije ni laka ni jednostavna.

To je program koji je namijenjen poboljšanju roditeljskih vještina. Svaki roditelj može nešto korisno i novo naučiti iz radionica ovog programa, a ponajviše može dobiti podršku od drugih roditelja i od stručnjaka. Roditelj koji je tako podržan može lakše dati podršku svom djetetu. Svaki korak u većem povezivanju roditelja s djetetom je dobar korak za dijete i ulog u njegovu budućnost. Najviše povezivanja djetetu treba u trenucima kad mu je najteže. Čak i kad se dijete ponaša agresivno i ima ponašanja koja nam smetaju i udaljavaju nas, čak i tada je povezivanje s djetetom jedna od najučinkovitijih intervencija. Roditelj može svjesno raditi na većem povezivanju tako što pronađe vrijeme u danu da se posveti svakom svojem djetetu u jedan na jedan situaciji, da odu samo njih dvoje u kupovinu ili se odu igrati zajedno ili se samo prošetati zajedno. Takve aktivnosti mogu biti kratke, možda pola sata, ali je važno da je roditelj tada posvećen djetetu. Kod mlađe djece je zajednička igra djeteta i roditelja odličan način povezivanja.

2. Fokusirajte se na autonomiju i odgovornost djeteta

S jedne strane djetetu su potrebna iskustva kroz koja može postati samostalno i odgovorno, a s druge strane mu treba i poduka i iskustvo u rješavanju problema. Tako roditelji mogu primjerice razgovarati s djetetom što ono može uraditi kada se vršnjaci s njim ne žele igrati ili što primjerice školsko dijete može uraditi sa strahom od ispitivanja. Roditelji ili učitelji mogu s djetetom izrađivati plan upravljanja učenjem, organizacijom učenja. S djetetom od 7 godina se može razgovarati što da uradi ukoliko zaboravi zadaću ili se nađe pred teškim zadacima na pismenom ispitu. To su mjesta gdje roditeljima pomaže vlastito iskustvo i znanje i gdje mogu biti mentori svom djetetu. Jako je važno dati djetetu prostora da samo riješi svoj problem, a ne se uplesti i riješiti ga za dijete. Također je korisno omogućiti djetetu da se dosađuje i da samo osmisli načine kako da sebe zabavi. To su mjesta gdje je poželjno da se roditelj izmakne i dopusti djetetu da sebe izgradi, svoju sposobnost nošenja s izazovima.

Zatim se mogu djeci davati određene odgovornosti primjerice da sama odluče o uređenju svoje sobe ili pak dijete predškolske dobi može imati svoja zaduženja kojima doprinosi svojoj obitelji.

3. Usmjerite se na to kako dijete upravlja svojim osjećajima

Otporna djeca nisu djeca koja ne doživljavaju neugodne emocije. Nije bit u tome da se djeca poštede neugode, tuge i boli već da naučimo djecu kako da upravljaju tim osjećajima, a da ih primjerice strah ne preplavi u tolikoj mjeri da ih paralizira. Ovo je područje gdje su pored roditelja uključeni i odgojitelji i učitelji i stručni suradnici što je dobro jer je ovo područje emocionalne pismenosti složeno i važno i potrebno je puno učenja. Osnovni korak u emocionalnom opismenjavanju naše djece je da imenujemo djetetu ono što vidimo na njegovom licu npr. "Izgledaš mi kao da te ovo ljuti." Tako dijete uči povezivati određeno stanje u tijelu s imenom tog osjećaja i postupno uči okidače tih osjećaja. Daljnji korak je učiti dijete što može uraditi kada je primjerice u strahu, a to je pažljivo i nježno suočavanje sa strahom kada se dijete osjeti spremnim. Ovdje jako pomaže da je roditelj empatičan, da razumije dijete i može mu pružiti dovoljno podrške, oslonca i ohrabrenja da dijete malo pomalo ovlada tim strahom.

Kada je u pitanju ljutnja roditelj može učiti dijete da prvo nauči pauzirati i disanjem se umiriti kroz jednostavno brojanje u sebi ili kratke šetnje/trčanja dok ne osjeti da je malo mirniji i "razumniji" da može razmisliti što ga je tako uznemirilo i kako može savladati prepreku. Često roditelji sklanjaju ispred djeteta sve što ga može uznemiriti i onda dijete ostane bez mogućnosti da nauči samo savladavati prepreke. Ili pak roditelji dijete prepuste samo sebi kada je ljuto jer se tako dijete "najbolje smiri". Pokazalo se da djetetu treba iskustvo povezivanja i dok je ljuto i da ga povezanost umiruje. Iznenađujuće je da roditelji rijetko kada uče dijete kako da se opusti, kako da diše iz trbuha da se umiri, kako da zamišlja ugodne slike dok se opušta.

Mogu se raditi planovi s djetetom za neki događaj koji brine dijete npr. nastup u školi ili za neku opasnu situaciju npr. što da dijete od šest godina napravi ako se izgubi u gužvi, gdje će biti mjesto na kojem će se čekati, zapamtiti roditeljev broj mobitela i sl.

4. Omogućite djetetu da iskusi svakodnevne sitnije neugodnosti

Bitno je izlagati dijete onim izazovima kojima je dijete doraslo i koji ga neće preplaviti. Potrebno je da roditelj poznaje što njegovo dijete može, gdje su mu ograničenja i da ga ne forsira previše iznad njegovih mogućnosti. Postoji tzv. zona proksimalnog razvoja koja nam govori o tome da se razvoj događa kada izazov nije prelagan ni pretežak nego tek malo iznad onoga što dijete može i što je savladalo.

Uloga roditelja je mentorska. Ili trenerska, kako vam drago. Trener vam pokaže, uvježbava vas i vjeruje u vas, ali na terenu dijete je samo i mora se moći osloniti na svoje snage. Otporno dijete ima roditelje koji su dobri emocionalni i životni treneri i koji iznad svega vjeruju da dijete može pobijediti ili barem pošteno dobro odigrati utakmicu!

UČINKOVITA STRATEGIJA ODGOJA

Neki primjeri učinkovitih strategija na razini obitelji, vrtića i škole su: graditi pozitivne odnose s vršnjacima; graditi pozitivne odnose s učiteljima; poboljšati roditeljske vještine; ojačati obiteljsku povezanost; ojačati obiteljske odnose; unaprijediti društvene vještine kod djeteta; pomoći djetetu da stvori zdrave obrasce razmišljanja o sebi (da dijete ima osjećaj da može, da je sposobno riješiti teškoće i probleme, da razumije sebe); unaprijediti upravljanje emocijama kod djeteta; povećati empatiju kod djeteta; povećati samostalnost djeteta; povećati osjećaj pripadanja obitelji.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater