Ismijavalo se samoupravljanje, govorilo se, pa neće čistačica donositi odluke, a ispalo je da su čistačice bolje vodile firmu nego što to rade veliki menadžeri koji su nam nametnuti. Puli barem to ne treba govoriti, sa svime što se sada događa s Uljanikom. To razočarenje meni se pretočilo u stihove. Kad se već osjećaš nemoćnim da baciš bombu gdje bi trebalo, barem nam ostaje riječ koja se zapiše, kao svjedok vremena

O kakvoj je energiji riječ govori činjenica da je između dviju proba, u dva različita zagrebačka kazališta, razgovarao telefonski s nama, a nakon te druge probe, u kasnim popodnevnim satima odmah autom krenuo put Pule, da bi stigao pred publiku u Klubu & knjižari Giardini 2, gdje je promovirao svoju novu pjesničku zbirku "Metamorfoze iliti pretvorbe", a nakon toga odmah nazad za Zagreb.

Mario Kovač (1975.), diplomirani kazališni redatelj, još je i filmski redatelj, glumac, glazbenik, DJ, kvizaš. Ali i pjesnik. Ima iznimno blizak odnos s Pulom i mnogim pulskim prijateljima, jer je ovdje kao mladi punker redovito dolazio na Monteparadiso festival i na Art & Music festival. Pulu je upoznao i zimi, jer je, boraveći u našem gradu kontinuirano par mjeseci, radio predstave u INK-u, poput "Čorbe od kanarinca", čija je premijera bila u veljači 2012. godine, kada je kao audio materijal korišten i snimljen plač njegove tada netom rođene kćerke Ene.

- U Puli promovirate svoju novu pjesničku zbirku "Metamorfoze iliti pretvorbe", 12 godina nakon prve "Jesmo li se za to borili?". Što se otad promijenilo u vašem životu?

- Najviše sam se ja promijenio. Metamorfoze se više odnose na moju osobnu promjenu, a pretvorbe na društvo koje i nisu toliko pozitivne. U međuvremenu sam se oženio, iako to nije službeni brak. Dakle, monogaman život, pojavila su se djeca, njih dvoje koji su također opjevani u ovoj zbirci. Najčešće pišem misaonu poeziju o tome što se meni i oko meni događa. Sada sam čovjek koji više voli biti doma s djecom, s ta dva potpuno nova, mala univerzuma koja rastu. Promijenio sam se, no i dalje ne poštujem autoritete koji to ne zaslužuju. Nije mi dovoljno da mi netko kaže: "Ovo je zastava kojoj se moraš klanjati". Poštovat ću onog koji moje poštovanje zasluži, kvalitetom ili nečim drugim, vrijednim.

- Što se promijenilo u našem društvu u tih 12 godina?

- Prva moja zbirka poezije pisana je u ratnom i postratnom razdoblju. Puno toga tada nismo znali. Odlaskom Sanadera postalo je jasno (iako se to dalo naslutiti i prije) da se oko nas događala jedna velika pljačka, pored svog zanosa koji su ljudi imali oko nove države, novog sustava, prema kojem su mnogi od nas bili skeptični i ranije. Ismijavalo se samoupravljanje. Govorilo se, pa neće čistačica donositi odluke, a ispalo je da su čistačice bolje vodile firmu nego što to rade veliki menadžeri koji su nam nametnuti. Puli barem to ne treba govoriti, sa svime što se sada događa s Uljanikom. To razočarenje meni se pretočilo u stihove. Kad se već osjećaš nemoćnim da baciš bombu gdje bi trebalo, iako i to spominjem u pjesmi, kao nešto što ti prolazi glavom, barem nam ostaje riječ koja se zapiše, kao svjedok vremena, da se neki ljudi nisu s time slagali.

- Zbirku "Za što smo se borili" zaključili ste obradom pjesme Lawrencea Ferlinghettija "Pozdrav". Koje pjesnike volite čitati?

- Kad sam bio klinac i počinjao čitati poeziju, bili su to Edgar Allan Poe, Charles Baudelaire, romantici i mračnjaci. Odrastajući, shvatio sam da sam najbliži Ferlinghettiju, Ginsbergu i beat-pjesnicima, tom svjetonazoru. Tako da je i moja poezija dosta slobodnog stiha, iako ponekad koristim formu poput soneta.

- Kazalište vam je ipak poziv?

- Kazalište je broj jedan. Kod kazališta mi se sviđa ta neposrednost, direktnost. Tu je glumac, tu je gledatelj, kemija je neminovna.

- Hit predstava vam je bila Muškarci.hr.

- Da, ta predstava ide ko' mutava, napravili smo dobar zanatski posao, sa sjajnim glumcima, dobrom produkcijom i marketingom. I sad traže novu hit-komediju; traži se samo ono što se prodaje. Jako rijetko ćeš dobiti prostor koji, evo, pruža poezija, prostor intimističkog izražavanja.

- Redatelj Jiri Menzel tijekom rada na svojoj predstavi u Hrvatskoj, kazao da su Hrvati neerotičan, neduhovit i izrazito političan narod. Nije li nepravedna ta kritika s obzirom na "Malo misto", "Velo misto", "Gruntovčane", "Prosjake i sinove", "Tko pjeva zlo ne misli".

- Naravno, ne postoji narod koji nije duhovit. Mi imamo potencijala za humor. Naravno da se i u našim filmovima, serijama, knjigama može se naći duhovitih autora. Nažalost, malo smo tržište, mali jezik pa se uspijeva, primjerice, napraviti maksimalno šest ili sedam filmova, a unutar tog broja naći će se dvije-tri komedije. Koje su šanse da te dvije-tri komedije poluče ekstra uspjeh? Prije ćeš reći da tu ima dobrih fora i ideja, ali da je, eto, malo zapelo.

- Meni je sjajna bila Menzelova kritika Hrvatima da prečesto rade preozbiljne filmove. Napravio je tada razliku između smiješnog i ozbiljnog filma, kazavši: "Ono što je smiješno, uvijek će ostati smiješno, dok će ono ozbiljno vrlo brzo postati smiješno".

- Točno. S druge strane, kod nas se dešavaju takve anomalije u društvu da ih naša mašta ne može smisliti. Bizarne se stvari događaju i prolaze. Imaš predsjednicu koja čita "Pipi Dugu Čarapu". Da to stavim u film ili roman, rekli bi da pretjerujem. No, nas demantira stvarnost, iako ne znam je li to za smijeh ili suze.

Nama se, u biti, dogodilo da smo uzeli najgore od socijalizma i kapitalizma. Umjesto da smo od socijalizma u kojem smo živjeli do 1990. uzeli ono što je bilo dobro - socijalnu pravdu, jednakost, solidarnost, mi smo zapravo preuzeli samo karijerizam, birokraciju, aparatčike. A umjesto da smo od kapitalizma uzeli zdravo tržišno natjecanje, to da najbolji i najuspješniji dolaze na pozicije, mi smo preuzeli gramzivost, onaj najgori dio. I ta kombinacija birokratizma, uštogljenosti   i gramzivosti koja gazi preko leševa doveli su nas do ovog gdje smo sada.

- Ne pobjeđuju najbolji nego najgladniji.

- Baš to, i glođu… glođu do kosti!

- Živite li još u Vugrovcu okruženi, kako kažete u pjesmi, zelenim morem?

- Ne, nisam tamo već dvije godine. Tu sam pjesmu napisao kad sam se opraštao od Vugrovca Donjeg, od te oaze mira i tišine, gdje sam mogao biti Marko Aurelije, svoj vlastiti car filozof. Deset godina sam proživio na selu, u miru, usred šume, bez susjeda. Vratili smo se u Zagreb gdje sam i rođen, ponajviše zbog djece, kojoj ne mogu nametnuti svoj stil života.

Kvizaš

- Kao veliki ljubitelj kvizova izjavili ste da je naša najjača kvizašica Dorijana Širola, Riječanka koja živi i radi u Engleskoj, dodavši da ona spada u one ljude koji vjeruju u znanje. Je li kviz znanje golo, naštrebano enciklopedijsko znanje, a ne pravo kontekstualno, znanje, s poznavanjem uzroka i posljedica?

- I među kvizašima ima različitih ljudi. Ima štrebera, no takvi ne mogu imati vrhunske kvizaške rezultate. Neki od njih motat će se oko vrha, ali neće doći na sam vrh. Mi imamo tendenciju dosta negativno govoriti o Hrvatskoj i Hrvatima, ali moram reći da smo u ovom kontekstu jedan od naroda koji voli znanje. Jesmo li se to kao djeca zarazili Kviskotekom, ne znam, ali u regiji i šire predstavljamo, zapravo, kviznu velesilu koju dosta cijene u svijetu.j