(D. ŠTIFANIĆ)
Tri telca - tri himne, za PUF, za našega Branka Sušca, legendu, i jedan od telaca zvat će se Branko, po njemu. Nadljudske napore smo uložili da bismo u grad dovezli telce, da se prošeću malo ispred Gradske palače i ispred Foruma, jer tu je simbol moći. Ne referiramo se na lokalnu moć nego na svaku moć, rekao je Darko Pekica iz Šikuti Machinea uz preformans "Krasna zemlja" * Pino Ivančić svoj je preformans naslovio "Bay, Bay-ka"
Zbunjena telad ispred pulske Gradske palače u četvrtak navečer bila su znak da je krenula još jedna večer 25. PUF-a - Međunarodnog kazališnog festivala koji je sinoć završen u Puli. Bio je to dio performansa "Krasna zemljo" iza kojeg stoji ekipa Šikuti Machinea. Performans je zvučno popraćen emitiranjem triju himni – istarske "Krasna zemljo", hrvatske "Lijepa naša domovino" i himne Europske unije, a to je "Oda radosti".
Konteksti
- Tri telca - tri himne, za PUF, za našega Branka Sušca, legendu i jedan od telaca zvat će se Branko, po njemu. Nadljudske napore smo uložili da bismo u grad dovezli telce, da se prošeću malo ispred Gradske palače i ispred Foruma, jer tu je simbol moći. Ne referiramo se na lokalnu moć nego na svaku moć, rekao je Darko Pekica iz Šikuti Machinea.
- To nije samo politički kontekst nego je i ekološki i ekonomski i gdje smo mi Istrani u Europi, nadovezao se njegov kolega Elvis Lenić. Na naše pitanje o tome "Gdje smo? nije nam znao dati odgovor, objasnivši da na ovaj način samo postavljaju pitanja. On podsjeća da je ovaj performans u varijacijama već izvođen u Rijeci i Savičenti, različiti su bili jedino zvuk i glazbena podloga zavisno od konteksta gdje je izveden. Kada se pak radi o simbolici, kada se za nekog kaže da je telac to baš nije kompliment, no kako kaže Lenić i to ovisi o kontekstu.
Druga predstava 25. PUF-a u četvrtak navečer održala se u predvorju Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula gdje se kratkim performansom predstavio Pino Ivančić, a naslovio ga je „Bay, Bay-ka“.
- Ovo i nije klasično neklasična bajka... I ne priča se uz ognjišće... Ovdje nema ni kraljeva ni kraljevni i nije začarano carstvo... već očaravajuće plavetnilo... svi su prinčevi i princeze... prosto je nezačarana borova šuma i čarobne stijene na sunčevu svijetlu kraj očaravajućeg modroplavog jezerca s pokojim..., započinje ova bajka koja to nije, dok pripovijeda Ivana Nataša Turković, a uz Ivančića u performansu sudjeluje Dragan Šarapa Dragoon.
Nije nam sasvim jasno odnosi li se naziv na zaljev (engl. bay) ili možda ipak na oproštajni pozdrav (engl. bye, čita se baj), ali jedno i drugo može funkcionirati. Naravno, tu je i priča ili bajka o jednom zaljevu koji se proteže uz samu pulsku rivu i koja je i dalje vrlo aktualna daleko izvan kazališnih kulisa.
Gosti iz Češke i Kolumbije
Mora ima i u predstavi "Ptice u kući" u produkciji VHV Petrovec i Nex Picturea iz Praga, redatelja, pisca i producenta Petera Sergea Butka koji je nastupio uz Jana Sklenara. Tek smo pri kraju shvatili da su na pozornici samo dva izvođača, iako ima puno više likova, i za razliku od nekih vizualno minimalističkih pristupa koje smo vidjeli proteklih dana, ovo je iskustvo za oči i uši uz filmove i fotografije koje se prikazuju na velikom platnu, hipnotičku i često vrlo sjetnu glazbu koja sugerira da kraj neće biti baš najsretniji te lutke koje utjelovljuju likove.
Ptice su u pravilu su simbol slobode, nesputanosti i želje da se prijeđu granice i nadlete zidovi. "Ptice u kući" upravo su jedna takva priča koja se bavi putovanjem u potrazi za samim sobom. Sve to djeluje magično, a režirano je tako da se gledatelj može osjetiti potresen iako mu nije sasvim jasno zašto. Da bi se razumjela priča "Ptica u kući" treba se staviti u poziciju osobe koja je zatvorena, ograničena i sputana sve dok ne otkrije taj osjećaj slobode, nakon kojeg više ništa nije isto. I to je, zapravo, jako dobro.
Zadnja izvedba četvrtog dana održala se u sjedištu Kazališta Dr. Inat gdje se predstavom "Disekcija" predstavio kolumbijski
C.A.R.N.Experimento u izvedbi Jennifer Caro. Tema su opet život i smrt, tijelo, duša i um.