Šetajući svog psa ove zime, razmišljala sam kako bi bilo dobro da se zapuštenom prostoru udahne novi život. Zimi je pusto, posla u trgovini nema, a ja nisam osoba koja voli besposličariti. Volim raditi, volim kada se nešto događa, kada je živo. Žalostila me činjenica da mi u Selu nemamo gdje otići na ručak ili pizzu. Nisam se zamarala puno eventualnim neuspjehom. Treba vjerovati u svoje snove

Mihaela Pernat ime je koje stoji iza, barem nama u Rovinju i okolici, svima dobro znane Midee. Trgovina je to u kojoj si je većina nas kupila neku lijepu sitnicu za dom ili pak čije prozore krase zastori i tende iz njezine radionice. No, ono što me zaintrigiralo i zbog čega sam baš k njoj otišla na čašicu razgovora, je što je odnedavno Midea postala i naziv za novootvorenu tavernu u Rovinjskom Selu.

Provjerila sam što ju je to nagnalo da se, osim već dobro uhodanog posla u svojoj trgovini, otisne i u ugostiteljske vode, kojima zasada prilično uspješno plovi.

Kako je nastala Midea?

Priča s Mideom počela je prije 18 godina kada sam odlučila otvoriti trgovinu. Prije toga radila sam u Italiji, ali mi je želja bila vratiti se u Rovinj. Naravno, svaki početak je težak i ja nisam bila iznimka. Uz tek rođenu kćer Matteu bilo je zahtjevno balansirati između posla i obaveza koje majčinstvo nosi. U tome mi je moja mama bila velika podrška i bez nje ne bih sigurno uspjela. Posvetila sam se radu u trgovini i malo po malo uz sav uloženi trud došli su i rezultati.

- Kako ste došli na ideju da unajmite ovaj prostor i pokrenete priču s tavernom, pogotovo znajući da je prije vas bilo neuspješnih pokušaja?

- Za sve je kriva dosadna zima, možda zvuči smiješno, ali je tako. Šetajući svog psa ove zime, razmišljala sam kako bi bilo dobro da se ovaj prostor preuredi i da mu se udahne novi život. Bez obzira na stanje u kojem se prostor nalazio ja sam imala viziju kako bih ga uredila i tako je sve počelo. Svi mi znamo kako je zimi pusto, posla u trgovini baš i nema, a ja nisam osoba koja voli besposličariti. Volim raditi, volim kada se uvijek nešto događa, kada je živo. A i žalostila me činjenica da mi u Selu nemamo gdje otići na ručak ili pizzu. Nisam se zamarala puno eventualnim neuspjehom, moj je moto da je samo jedan život i da treba vjerovati u svoje snove.

- I onda se dogodila korona?

- Tako je, taman kad smo sve preuredili i pripremili se za otvorenje došla je odluka o zatvaranju. Već sam se pomirila da je ova godina izgubljena, ali na kraju je sve ispalo dobro. Naravno da sam preispitivala svoju odluku i bila potištena zbog situacije koja nas je svih zadesila, ali mi je suprug bio moralna podrška. Kada sada razmislim korona mi je možda malo i pomogla, bilo je manje posla u taverni, ali barem smo se stigli svi uhodati, što uz apartmane, trgovinu i sve obiteljske obaveze nije nimalo jednostavno.

Lipo, dopire se oštarija

Primarna zamisao nam nije bila da budemo otvoreni rano ujutro, ali desilo se to spontano. Jedno jutro dok sam čistila terasu jedan mi je mještanin doviknuo: “Aj ke lipo, se dopire oštarija, sada ću tu popiti kafe”. Jednostavno nisam imala srca odbiti ga i reći mu da otvaramo kasnije. Skuhala sam mu kavu i tako je sve počelo.

- Vaš je dan zasigurno ispunjen kad uspijete sve to balansirati?

- Puno je obaveza koje kroz dan obavim, tako da započinjem u ranim jutarnjim satima i završavam iza ponoći. Ali to me veseli, to me ispunjava, djeca su sada velika, a ja osjećam da još mogu sebe dati. Onih pola sata ujutro koje si ukradem dok djeca spavaju za kavu i doručak, napune mi baterije za cijeli dan.

- Jeste li oduvijek bili tako poduzetni i neumorni?

- Odmalena sam stekla radne navike i trudim se to isto prenijeti svojoj djeci. Doduše, oni se ponekad začude mojim ambicioznim poslovnim potezima, ali ja im onda odgovorim da će tako biti sve dok ne postanem nona. Onda ću uzeti pauzu od posla i posvetiti se unucima. Veseli me što smo u svemu tome zajedno kao obitelj. Imam potporu roditelja i supruga Davida, sina Danijela i kćerke Mattee. Oni svi pomažu u obiteljskim poslovima. U tome i je ključ uspjeha.

- Mislite da je danas teško pronaći dobrog radnika i da je stoga lakše kad je sve u krugu obitelji?

- Teško je pronaći dobre radnike zato što želim da se međusobno slažemo. Mi ipak provodimo veći dio dana zajedno i ako su odnosi napeti to ne može biti dobro. Teško je biti privatnik, uz sva davanja i obaveze koje imamo prema državi tu je i taj ljudski faktor koji igra veliku ulogu.

- Gdje se vidite u bližoj budućnosti?

- Želim da ova priča s tavernom uspije. Naravno da se pribojavam zime jer je neizvjesna, ali osjećam se ispunjeno, ovo mi je bila želja. Profit je naravno bitan, ali je meni osobno sporedan. Sporedan je zato što su mi najveći poklon moji prijatelji koji ovdje rado dođu kao i moji stalni gosti. Njihova je podrška u ovoj priči ipak najviše vrijedna.

Povezane vijesti

• Autori iz raznih krajeva Istre
• Knjiga opet stanuje u Rovinjskom Selu
• Obnavlja se cesta od Rovinjskog Sela do Brajkovići i Kurili