RIJEČ STRUČNJAKA

KAKO FUNKCIONIRA NAŠ UM U VRIJEME PANDEMIJE Neće to moći još dugo tako, neće ljudi izdržati

| Autor: Luana POLEIS, mag.psych.psiholog psihoterapeut
(Danijel SOLDO/CROPIX)

Ako nam do nedavno nije bio nikakav problem ostati kući i čuvati sebe i druge, sada sve više ljudi gunđa i nestrpljivo čeka promjenu. Osjećaj da više ne biramo ostati kući nego nam je to silom nametnuto otvara krug ljutnje. Zaželjeli smo se uobičajenog života

Prošlo je mjesec dana otkako su stupile na snagu mjere vezane uz pandemiju Covid-19. Ono što je sigurno i na što istarski poluotok može biti ponosan jest poštivanje mjera, rezultati koje trenutno bilježimo i na solidarnost o kojoj možemo čitati i prepoznati. Međutim, važno je i naglasiti da je upravo zbog tih hvalevrijednih rezultata naša Istra kao u balonu. Iz novina i interenet portala čitamo o brojkama oboljelih i preminulih, o dovoljnom ili nedovoljnom broju respiratora, traumatskim momentima odvajanja od bližnjih koji nikad više nisu imali prilike susresti niti nakon njihove smrti.

Realni, a ne virutalni doticaj je (što je dobro) nas preskočio. Upravo iz tih razloga osjećaji koji se javljaju oko ograničavanja kretanja i produžavanja mjere stvaraju drukčiju reakciju nego u Europi. Primjećujemo među ljudima veliku ljutnju, osjećaj nepravde i sve veći strah za budućnost.

Ako smo se do nedavno postavili na način da nam nije bio nikakav problem ostati kući i čuvati sebe i druge, sada sve više ljudi gunđa i nestrpljivo čeka promjenu. To najčešće komentiraju u svojim obiteljskim, prijateljskim ili poslovnim krugovima. Najčešća rečenica je “neće to moći još dugo tako, neće ljudi to izdržati”. Erich Fromm je davno rekao: Čovjek se može jako savinuti i prilagoditi prije nego što može puknuti.

Što kažu istraživanja

Istraživanje koje sam provela je sukladno rezultatima u manjim mjestima diljem Europe. Rezultati ukazuju da je 75 posto ljudi umorno od trenutne situacije, bilježi pad motivacije za radom i obavezama, primjećuje prve znakove depresije i anksioznosti. To su prve posljedice koji će isplivati tijekom druge faze, a vrlo su slični simptomima koji se razvijaju kod ljudi koji su bili duže vrijeme nezaposleni. Dok je u prvoj fazi bio prisutan osjećaj anksioznosti vezan za strah oko bolesti, sada se ta briga pretvara u strah za budućnost. Preostalih 15 posto koji su zadovoljni situacijom “ostani doma” opisuju se kao introverti i prepoznaju kako im ova situacija daje mogućnosti da se bave aktivnostima za koje obično nemaju dovoljno vremena. Zajednička u 80 posto ispitanika stoji percepcija slobode – koja je ograničena. Osjećaj da više ne biramo ostati kući nego nam je to silom nametnuto otvara krug ljutnje. Zaželjeli smo se uobičajenog života, od malih stvari koje su obilježile našu svakodnevnicu poput ispijanja kave u omiljenom lokalu, šetnja do mora ili obližnjeg parka, vidjeti širu obitelj i prijatelje te s njima uživati, do većih planiranja kao vjenčanja, putovanja, realizacija poslovnih projekata.

Činjenica je da smo bombardirani informacijama o Covidu-19 čak i kada to ne želimo, a sami se možete uvjeriti tako što čitate komentare ispod različitih članaka na tu temu. Postavlja se pitanje: kako to da ljudi i dalje čitaju članak na tu temu? Odgovor je: traže sigurnost. Zbog toga postoje različite teorije stručnjaka iz istih domena (medicina, virologija, ekonomija i druge) o raširenosti virusa, prognozama o sljedećim fazama, o zaštiti, o tome kakva će biti sezona i kakav nas život čeka. U svakoj teoriji će barem jedan čitatelj pronaći svoju oazu sigurnosti i dokaz da ima pravo. Osjećaj te sigurnosti je tek prividan i postoji u nama sve dok ne otkrijemo neki drugi članak koji pobija našu teoriju i u nama stvori sumnju. Nesigurnost raste, a samim time i ljutnja prema sustavu. Sustav nije osoba već neopipljivi entitet koji raspršuje svoju odgovornost na nekoliko ljudi ili organizacija. Zbog toga nemate na koga usmjeriti svoju ljutnju pa meta postaje bilo tko koga pronađemo „na putu“ u onom trenutku.

Ovdje prepoznajete ljutnju od strane američkog predsjednika Donalda Trumpa prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) kao glavnom i odgovornom krivcu, odnosno sustavu, koji nije ispunio svoj zadatak i teritorijalno izolirao virus još u početku njegovog nastajanja na Kinu. Sjećate se dobro poznate poslovice: „Svi smo ispod kože crveni.“ Eto, tako izgleda da svi prolazimo kroz slične osjećaje bez obzira na našu poziciju, moć i želje.

Način na koji postupamo u trenutnoj situaciji je odraz potrebe za moći. Poslušnost prema državi je metaforička potreba za roditeljskom ljubavi. Tu sam teoriju nedavno pročitala u jednom stručnom članku od kolegice psihoanalitičarke i dugo o njoj promišljala. Želimo li svi podsvjesno biti dobra djeca kako bi nas neki autoritet (simbol roditelja) pohvalio? Jesu li onda buntovnici prema sadašnjem stanju voljena djeca kojoj sada ne treba „ljubav“ od strane autoriteta, odnosno države dok ostali nisu bili voljeni pa stoga sada umiljato prate pravila igre? Čini mi se kao ekstremna interpretacija. Mišljenja sam kako je potreba za moći urođena u ljudsku psihu kao i potreba da se osjećamo sigurnima kad nas netko vodi. Samu moć kao takvu proučavali su mnogi psiholozi, sociolozi, znanstvenici pa i religiozni vođe. Diljem književnosti nailazimo na jedan citat kojega smo mnogo puta čuli: „Daj čovjeku moć i vidjet ćeš kakav je“. Pitanje se samo nameće: kad bi vi imali moć, što bi bilo drugačije?

Odgovor na to pitanje prepustit ću individualno svakome od vas koji će uzeti trenutak i o tome razmisliti. Kao i razmisliti o posljedicama samih odluka koje bi ta imaginarna moć donijela.

Nasuprot moći stoji rizik

Rizik je koncept koji najbolje definira našu epohu. „Rizik je dio života,“ koliko puta smo to čuli? Živjeti u društvu koje je rizično ne znači da živimo u svijetu koji postaje sve opasniji, kako to znaju opisati stariji. Već su jednostavno rizik (i strah) sada u centru zbivanja naših života. Rizik nije sama katastrofa koja nam se događa već kada istu katastrofu pokušavamo preduhitriti. To nije osobno anticipiranje događaja već društvena potreba kontrole kako do katastrofe ne bi došlo. Kako bi rizik sa društvene razine došao na osobnu i time poboljšao naš život i u teškim trenucima, moramo poraditi na našoj empatiji i razumijevanju. Poticanjem solidarnosti među nama možemo se bolje povezati, a samim time i širiti mrežu ljudskosti bez obzira na granice, kulturu ili religiju. Rizik je ono što nas zbližava i što ujedinjuje naše potrebe. Iz svih se kriza ljudski rod spasio kroz zajedništvo te će situacija trenutne pandemije ponovno pokazati točnost ovih riječi. Zbog čega? Jer svi želimo biti dobro, svi želimo imati namirene vlastite potrebe i osjećati mir.

Utjecaj na mentalno zdravlje

Utjecaj na naše mentalno zdravlje je pod kontrolom našeg svjesnog uma, ali nesvjesni dio uma šalje znakove koje samo racionalno možemo objasniti. Primjerice, kako funkcionira intuicija? Sigurno ste čuli priču vatrogasaca koji je pozvao kolege da izađu iz kuće u plamenu minutu prije nego je propao cijeli kat. Kad su ga pitali kako je to odlučio, njegov odgovor je bio da je jednostavno postupio po intuiciji. Tijekom znanstvenih istraživanja je dokazano da je intuicija zapravo znak iz našeg nesvjesnog uma kada je nešto drugačije od uobičajenog i potakne reakciju koja štiti naš život. U konkretnom slučaju, prije propadanja kata, vatrogasac je primijetio neuobičajenu tišinu. Tišina je ono što sada možete primijetiti oko sebe. Tko živi u manjim mjestima registrira svaki zvuk jer se granica za svjesno elaboriranje podražaja iz okoline smanjila, filtri su puno niži i to se odrazi na smanjivanje kapaciteta koncentracije. Mala pomoć: koncentraciju (a samim time i motivaciju) možete potaknuti tako da se držite rutine. Mozak voli rutinu, voli znati što ga čeka, pripremiti se za to i posvetiti se toj aktivnosti. Najviše pomaže kada je to u uobičajenom periodu dana. Primjerice čitamo novine svako jutro kad se probudimo, radimo ili učimo u isto vrijeme na istom mjestu. To je facilitator naših kognitivnih procesa. Zbog toga psiholozi cijelo ovo vrijeme upućuju na to da se držimo rutina, navika i obaveza. Kako bi imali osjećaj kontrole nadvremenom i vlastitim životom, a sačuvali mentalno zdravlje u situaciji koja je za naš um neuobičajena.  

Danas imamo osjećaj i vjerujemo da smo pri kraju dugačkog tunela i da ono što vidimo je svijetlo dana, mogućnost povratka u našu svakodnevnicu. Pitanje koje se samo nameće, a pokušavaju na njega odgovoriti mnogobrojni portali: kakva će biti naša svakodnevnica? Pojedinci prognoziraju da će se fizička distanca još dugo održavati, da se nećemo družiti kako smo navikli i da razdoblje koje je pred nama donosi borbu za preživljavanje. Moram biti iskrena i priznati da teško razumijem senzacionalističke i dramatične naslove i članke. Ako se i dogodi taj scenarij, a svi smo svjesni da nam u sljedećem razdoblju neće biti lako, čemu stvarati osjećaj pritiska i beznađe? Ono što već sada možete primijetiti je da ljudi neće znati prići ili će prilaziti sa strahom jedni drugima. Jedan dio iz straha da se ne zarazimo ili da zarazimo nekog, a drugi dio jer se bojimo tuđih očekivanja i želimo izbjeći nelagodne situacije. None i nonići će se teško nositi s time da ih unuci ne mogu zagrliti ili poljubiti, iz razloga prevencije starije dobi i morat će tražiti drugačije načine potvrde za ljubavlju. Promijenit će se bliskost u mnogim odnosima, a samim time i udvaranje i stvaranje povezanosti mladih parova.

Emocionalni svijet je već sada prilično digitaliziran i virtualan, što je smanjilo distancu među nama, a dobro je tražiti načine kako odnose njegovati na siguran način kako ne bi završili kao u romanu Georga Orwella 1984. u kojemu totalitaristički sustav regulira apsolutnu slobodu nad svime, uključujući i mislima građana. Tražimo rješenje i razgovarajmo o tome da možemo pokazati poštovanje, ljubav i brigu na različite načine. Kako smo se prilagodili u ekstremnoj situaciji oduzimanja slobode kretanja zbog višeg cilja, tako ćemo se znati prilagoditi i ponovno funkcionirati kao društvo i kao pojedinci u budućim izazovima dok ne vratimo našu uobičajenu svakodnevnicu. Čovjek je prilagodljivo biće koje želi preživjeti i živjeti dobro. U povijesti imamo mnogo dokaza u kojima smo već uspjeli u sličnim situacijama, primjerice španjolska gripa početkom prošlog stoljeća. Stoga, ono što sada možemo je umjesto se pitati „kad će sve ovo završiti?“, zapitati se „što mogu učiniti da ova situacija što prije prođe na što bolji način, za svih nas? Biti strpljivi i ljubazni jedni prema drugima, u svim situacijama je sigurna ključ uspjeha. Ljubaznost otvara sva vrata, omekša najtvrđa i najhladnija srca. Naša nervoza i ljutnja utječe na naše ukućane, a time nitko ne može biti bolje. Stanite na trenutak i pitajte se kako svojim ponašanjem i raspoloženjem utječete na druge. Radite i pričajte tako da uvijek širite broj mogućnosti, da potičete resurse i vidite ono dobro u svemu. Ne radi se ovdje o lažnom optimizmu već o što objektivnijem sagledavanju situacije usmjere ka cilju i rješenju. Budite empatični i razumi, manje ili uopće ne sudite. Ono što sada radimo, govorimo i osjećamo je kamen temeljac za budućnost koja nam dolazi. Kako se ponašamo danas prema sebi i prema drugima je ono što će nas sutra „hraniti“: poslovno i emotivno. Neka to bude konstruktivno i zdravo.


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater