FOTO / FESTIVALSKA ATMOSFERA U GRADU FILMA: Pula ovih dana nije u svom filmu, nego hrvatskom i svjetskom

Baš kao što brojke ovogodišnjeg 69. Pulskog Filmskog festivala nagovještavaju - kako god okreneš ili s koje god strane gledaš, uvijek je isto. Tako je i s festivalom - uvijek je dobro, doduše nekada više ili manje. Kako god bilo, festivalska Pula je najljepša, što god dežurni cinici mislili o tome.

"Kako doživljavate Pulu", pitam Filipa Šovagovića na pulskom Korzu. "Super je. Joj, moram ići na press", ponavlja. Ali… još nešto. "Kako je doživljavate", onako standardno dosadnjikavo novinarski ponavljam "Joooj, stvarno je super, ali stvarno moram ići na press", brzo mi kaže i odjuri na presicu redateljice, glumice i njegove životne partnerice Nine Violić.

Njezin je filmski redateljski prvijenac "Baci se na pod" u srijedu u drugom terminu dobrano napunio Arenu. Šovagović je za taj film prvi put radio glazbu. "Napravio sam neku glazbicu koja prati prvu priču, a i TBF je napravio song", onako će skromno, čak malo sramežljivo, prije odlaska na konferenciju za novinare koje su ove godine krcate, kao i filmske projekcije u Kinu Valli. Tamo je ujutro puno filmaša, a popodne publike.

Pandemija je učinila svoje, zaželjeli su se jedni drugih. Filmaši žele raditi i stvarati, a publika gledati filmove i uživati u celuloidnoj iluziji koje, doduše, u hrvatskom filmu baš i nema. Ali, ljudi su željni filma u pulskoj Areni, bilo domaćeg ili međunarodnog. Na velikom platnu i pod vedrim nebom u amfiteatru loš je film podnošljiv, dobar itekako gledljiv, a odličan maestralan. Moment kada se publika diže na noge jedan je od trenutaka koji se pamti, kako kod publike tako i kod filmaša. A tek scene seksa na koje publika i dalje zviždi, a nekad i plješće. Baš bude slatko. Kao i ugoda gledanja filma na toplim kamenim stepenicama, ili pak sjećanje ili iskustvo poljupca na travi.

Arena je uvijek šarmantna. I ovih je dana svečana. Čekaju se glumci jer publika voli vidjeti svoje junake. Ipak, fali malo onog pravog glamura koji ostavljaju velike filmske zvijezde. Nakon što odrade selfie pred Arenom, hrvatske glumce snimaju i turisti iako ne znaju o kome je riječ, ali je lijepa uspomena. Mogu se pohvaliti jer nikad se ne zna kada će neki hrvatski film završiti u Cannesu poput onog Dalibora Matanića. On ove godine nema film, ali će se u petak pulskoj publici predstaviti kao DJ na after partyju koji je svaku večer na terasi Circola.

Komentira se kako tko izgleda, je li ljepši uživo ili na filmu. A film ne možeš izbjeći - Arena, Kaštel, Ambrela pa čak i Brijuni imaju svoje filmske projekcije. Jedno je sigurno, Pula je ovih dana u svom filmu, kako hrvatskom tako i međunarodnom. Svjetskom. Srednjoškolci, mahom ljubitelji filma, volontiraju u Areni i oko nje.

Na Korzu zanimljive razgovore s filmašima vodi novinarka Radio Pule Jadranka Nišević. U utorak su to, primjerice, bili Puljani koji više ne žive u Puli, poput montažera Ivora Ivezića i mlade nagrađivane glumice Nike Ivančić.

U butiku glumice kupuju odjeću. Možda baš ta haljina osvane navečer na bini nakon projekcije? Glamoura ipak nekako nema, atmosfera je decentna, postpandemijska i predrecesijska, bez prevelike pompe, kiča i skandala koji prate neke festivale. I možda je baš u tome draž Pula film festivala. Možda glumac Goran Bogdan, koji je dvije večeri za redom bio na crvenom tepihu, ima odgovor.

"A dobro je to. Borimo se sa čime imamo. Može to bolje i treba to bolje, ali Bože moj, što je tu je".

Prisutan je s dva filma pa se šalimo da glumi u jednoj petini čitave ovogodišnje filmske produkcije.

"Hrvatski film se bori i kao cijela hrvatska kultura je na aparatima, a to pokrivamo našim entuzijazmom. Dokle, ne znam. Nije to lako. Ali, što bi bilo da to ne radimo? Ne bi bilo hrvatskog filma", iskreno će.

Na upit kakav je osjećaj kada se film prikazuje u Areni odgovara:

"Pa nije stvar samo u osjećaju, nije to bitno. Ne može se festival graditi samo na filmu i velikom platnu. Svaki put isto pitanje. Oduševi vas prvi put, ali ne može vas svaki put oduševiti", priznao je ujutro oko 12 sati.

Bio je cool. Odgovor je to nakon što pogledaš dvije projekcije i odeš na party u Circolo. Drugi si dan umoran. Drama. Prava. Zapravo, jedino što ovih dana fali u Puli je kolektivni godišnji odmor da bi se moglo pogledati sve filmove.