(Unsplash)
"Samo je na mobitelu", "ništa ih ne zanima", "mi smo u njihovo vrijeme već radili"… rečenice su koje se često čuju za kuhinjskim stolom. Mnogi none i nonići iskreno vole svoje unuke, ali ponekad imaju osjećaj da su između njih – zidovi. Ne zato što nema ljubavi, nego zato što se svijet promijenio brže nego ikad prije.
I to nije ničija krivnja.
Generacije prije znale su kada je kraj dana: kad padne mrak, kad se ugasi televizor, kad se zatvore novine. Današnja djeca i mladi nemaju takvu jasnu granicu. Škola, društvo, poruke, videi, obavijesti – sve traje stalno. To ne znači da su lijeni ili nezainteresirani, nego da im je glava neprestano "uključena".
Zato ponekad djeluju odsutno, iako nisu.
Poruke bez pozdrava, slušalice u ušima, kratki odgovori – to nije nepristojnost kako se često misli, nego drugačiji način komunikacije. Oni su odrasli u svijetu brzine, skraćivanja i multitaskinga. Ne razmišljaju o formi, nego o sadržaju. A i to često u tišini.
Velika je razlika između "u moje vrijeme…" i "kako je tebi danas". Prvo zatvara razgovor, drugo ga otvara. Unuci rijetko žele lekcije. Češće žele da ih se sasluša, bez usporedbi i bez zaključka na kraju.
Ponekad je dovoljno reći: "Razumijem da ti je to važno", čak i ako vam nije sasvim jasno zašto.
Nije problem u tome da nemate što ponuditi, nego u načinu. Umjesto općih savjeta, puno više znače osobne priče. Ne "trebaš ovako", nego "meni se jednom dogodilo ovo". Djeca i mladi itekako slušaju – samo ne vole kad se osjećaju kao da su na predavanju.
Ne morate znati sve aplikacije, izraze ili trendove. Dovoljno je pokazati interes. Pitati. Ponekad i priznati: "Ovo mi je novo, objasni mi." To ne umanjuje autoritet – naprotiv, gradi povjerenje.
Na kraju, unuci možda žive u drukčijem svijetu, ali i dalje trebaju isto što su trebala i djeca prije 50 godina: sigurnost, pažnju i osjećaj da ih netko vidi i prihvaća takve kakvi jesu.
A tu ste vi – i to je važnije nego što mislite.