Poremećaj pažnje i hiperaktivnost (engl. attention–deficit/hyperactivity disorder = ADHD) je sindrom nepažnje, hiperaktivnosti i impulzivnosti, prema definiciji medicinskog portala HeMed.

Neki stručnjaci su ranije smatrali ADHD poremećajem ponašanja, vjerojatno zato što djeca obično pokazuju nepažljivo, impulzivno i pretjerano aktivno ponašanje, i zato što često kao komorbidne poremećaje ima poremećaj s prkošenjem i protivljenjem i poremećaj ponašanja. Međutim, ADHD ima dobro utvrđenu neurološku podlogu i nije samo "loše ponašanje".

Prema američkom Nacionalnom Institutu za mentalno zdravlje, ADHD je jedan od najčešće dijagnosticiranih poremećaja kod djece, a simptomi počinju u djetinjstvu i obično se nastavljaju u tinejdžerskim godinama i odrasloj dobi.

Često se javlja s drugim poremećajima i stanjima, kao što su problemi u ponašanju, poremećaji učenja, problemi sa spavanjem, anksioznost ili depresija, što može otežati dijagnosticiranje i liječenje tih stanja.

(Pre)živjeti neurorazličitost

Upravo o tome razgovarali smo s riječkom logopedinjom i integrativnom psihoterapeutkinjom s višegodišnjim iskustvom u radu s djecom i odraslima, Leom Ivančić Žic. Posljednjih se godina specijalizirala za rad s neurorazličitim odraslim osobama, osobama s ADHD-om, autizmom i srodnim neurološkim obrascima.

Ivančić Žic vodi vlastiti psihoterapijski kabinet "Logoria", edukacije i podršku za stručnjake i klijente, a nedavno je objavila i knjigu "Stani, diši, pusti, pleši – Kako (pre)živjeti neurorazličitost" koju je stvarala i pisala gotovo dvije godine uz podršku i mentorstvo.

(Snimila Tea Čizmek Mesarić)

Što vas je potaknulo da napišete ovu knjigu baš sada, u ovom trenutku?

– Knjiga je nastajala iz osobne i profesionalne potrebe. Kao osoba koja je kasno došla do vlastite dijagnoze ADHD-a u tridesetoj, i kao psihoterapeutkinja koja svakodnevno radi s odraslim osobama koje traže smisao u svojim iskustvima, osjećala sam odgovornost, ali i unutarnji poziv, da napišem nešto što bih i sama voljela da sam pročitala ranije u životu.

Sada je vrijeme u kojem se svijest o neurodivergentnosti u odrasloj dobi napokon širi, i osjećala sam da je pravi trenutak da se toj priči pridruži i glas iznutra.

Koji je glavni cilj koji ste željeli postići ovom knjigom?

– Glavni cilj bio je osigurati da se neurodivergentni čitatelji osjete prepoznato i podržano.

Htjela sam napisati knjigu koja ne donosi samo informacije, već i emocionalnu validaciju koja će pomoći ljudima da razumiju sebe dublje, da prestanu kriviti sebe za stvari koje nisu mogli promijeniti, i da pronađu konkretne alate za kvalitetniji svakodnevni život.

Namijenjena je i bliskim ljudima i stručnjacima koji žele bolje razumjeti neurodivergentnost iznutra i iskustveno, a ne samo kroz teoriju.

Kažete da je knjiga "brutalno iskrena". Što je za vas bilo najteže podijeliti s čitateljima?

– Najizazovniji su bili dijelovi koji su uključivali osobne gubitke, zlostavljanje, izazove s mentalnim zdravljem i poremećajem prehrane, osjećaj srama i faze duboke iscrpljenosti.

Posebno je teško bilo pisati o razdobljima u kojima sam se osjećala potpuno izgubljeno, a pritom i nevidljivo.

Ipak, vjerujem da upravo ti trenuci ranjivosti stvaraju prostor u kojem se i drugi mogu osjetiti sigurno da počnu razotkrivati vlastite priče i rastvarati sram zbog kojeg još nisu bile ispričane.

Glas osobnog iskustva

Zašto smatrate važnim da glas o neurorazličitosti dolazi upravo od onih koji je proživljavaju iznutra?

– Neurorazličitost nije samo skup simptoma, to je duboko utkan način doživljavanja svijeta, odnosa, vremena i vlastitog identiteta. Zbog toga je važno da o tim iskustvima govore ljudi koji ih i sami žive. Samo takav glas može prenijeti nijanse koje se ne mogu iščitati iz stručnih definicija.

Što mislite, koji je najveći mit ili nerazumijevanje o ADHD-u i autizmu kod odraslih osoba?

– Najveći mit je da su to poremećaji koji se "vide u djetinjstvu" i koji nestaju s odrastanjem. Kod odraslih osoba, posebno žena i onih koji su dugo maskirali svoje teškoće, simptomi često ostaju prepoznati tek kada dođe do burnouta ili ozbiljnih kriza identiteta.

I dalje postoji i pogrešna pretpostavka da ADHD znači samo "manjak pažnje", a autizam "manjak empatije", što su oba netočna i štetna pojednostavljenja.

Također, visoko inteligentni i sposobni pojedinci nerijetko prođu ispod radara kao "daroviti" u najbolju ruku, ali bez adekvatne podrške u odrasloj dobi, koja je unutar zdravstvenog sustava nakon punoljetnosti gotovo nepostojeća.

Knjiga spominje i osjećaj srama, tuge i traume. Zašto su ti osjećaji toliko česti kod kasno dijagnosticiranih osoba?

– Zato što ljudi godinama internaliziraju poruke da su lijeni, neodgovorni, preosjetljivi, čudni. Bez objašnjenja, ti se obrasci ukorjenjuju kao sram i sumnja u vlastitu vrijednost. Kad dijagnoza dođe, ona ne donosi samo olakšanje, nego i tugu za svim onim godinama samoprijekora i propuštene podrške.

Taj proces emocionalne obrade izuzetno je važan, ali često zapostavljen. Prepušteni su sami sebi da potraže psihoterapijsku podršku privatno, kao i coaching u vidu podrške u svakodnevnom funkcioniranju i organizaciji.

Koliko je vaše osobno iskustvo s ADHD-om oblikovalo ovu knjigu?

– Potpuno. Knjiga nije napisana "o ADHD-u i autizmu", već iz ADHD-a i suživota s autizmom. Moj način razmišljanja, strukture, stil pisanja, sve to nosi trag mog neurološkog neurorazličitog okvira.

To iskustvo je bila osnova, ali i pokretač, jer sam znala da se u tim istim obrascima prepoznaje velik broj ljudi koji traže vlastiti jezik za ono što žive iz dana u dan.

Jeste li se tijekom pisanja vraćali na vlastite krize i prekretnice, i kako ste se nosili s tim emocijama?

– Pisanje je bilo i terapijski i zahtjevan proces. Vraćala sam se na razvod, na trenutke iscrpljenosti i emocionalne dezorijentacije, na izolaciju i zlostavljanje od strane vršnjaka, na gubitak mog psa Boreja koji je bio važan dio mog emocionalnog sustava podrške.

Nosila sam se s tim emocijama kroz pauze, kroz rituale, kroz razgovore s bliskim osobama i kroz podršku terapeuta, ali i kroz samu strukturu pisanja, koja mi je pomogla dati smisao onome što sam proživjela.

Strategije za život

U knjizi nudite konkretne strategije za svakodnevni život. Možete li izdvojiti one koje su vam se pokazale najkorisnijima?

– Za mene su najvažnije strategije koje uzimaju u obzir oscilacije energije i pažnje. To uključuje planiranje prema kapacitetima, ne samo obvezama, stvaranje rutinskih sidrišta tijekom dana, korištenje vanjskih podsjetnika, dopuštanje odmora i vrijeme za regulaciju.

Naučila sam da produktivnost ne dolazi iz strogosti, već iz prilagodbe. To su mikropauze za desetominutne vježbe, šetnje, disanje, planiranje u skladu s fazama menstrualnog ciklusa, podjela stavki s liste zadataka na "hitno i bitno". Više ih dijelim na samom kraju knjige kao praktični dodatak.

Knjiga je strukturirana oko motiva "Stani, diši, pusti, pleši". Zašto baš te riječi i što one simboliziraju za vas?

– Zanimljivo je da su te riječi nastale kao tetovaža na mojoj lijevoj podlaktici puno prije nego se rodila ideja knjige. Te su riječi (p)ostale moj osobni kompas u trenucima preopterećenja.

"Stani" je poziv na prekid autopilota, pretjeranog razmišljanja i impulzivnog traganja za dopaminom. "Diši" vraća tijelo u sadašnji trenutak i podsjeća me na alate samoregulacije.

"Pusti" na ono što nije moje za nositi i na oslobađanje od (samo)nametnutih očekivanja od sebe i drugih. "Pleši" je poziv na radost, fluidnost i vraćanje sebi. U tom redu riječi nalazi se cijeli proces moje neurodivergentne samoregulacije i proces kroz koji uspješno vodim i svoje klijente.

Postoji li poglavlje koje smatrate ključnim za čitatelje koji su tek u procesu prihvaćanja svoje dijagnoze?

– Poglavlje o tugovanju nakon dijagnoze i integraciji identiteta. U njemu se govori o tome kako je dijagnoza tek početak puta, i da je potpuno prirodno osjećati tugu, ljutnju, pa čak i zbunjenost.

Taj proces ne traje tjednima, nego često godinama, i važno je imati suputnik(e) na tom putu, bilo kroz knjige, druge neurodivergentne osobe koje dijele svoje iskustvo, psihoterapiju, neurodivergentnu zajednicu.

Kad organizam kaže “dosta”

Zašto mnoge odrasle osobe dobiju dijagnozu ADHD-a ili autizma tek nakon burnouta ili velikih životnih kriza?

– Zato što sustavi u kojima živimo nagrađuju maskiranje i funkcionalnost, a ne dobrobit. Mnoge osobe nauče preživljavati kroz perfekcionizam, pretjeranu odgovornost ili neprekidno prilagođavanje, sve dok organizam ne kaže "dosta".

Tada se počinje tražiti uzrok, i često se dijagnoza pojavi kao odgovor na dugo potisnuta pitanja.

Osim toga, prethodno se za simptome kronične preopterećenosti i iscrpljenosti daju pogrešne i površne dijagnoze anksioznosti, depresije i poremećaja ličnosti koje, iako se mogu pojaviti kao komorbiditet, nerijetko prikrivaju stvarni uzrok simptoma u pozadini.

Kako mislite da društvo i zdravstveni sustav mogu bolje podržati neurorazličite osobe?

– Prije svega, ranijom i osjetljivijom dijagnostikom. Potrebna je edukacija stručnjaka o specifičnostima neurorazličitosti kod odraslih, pogotovo žena i maskiranih profila, posebice onih s visokim stupnjem inteligencije i manjim pridruženim odstupanjima koji nerijetko prođu ispod radara.

Sustavi trebaju prestati kažnjavati "neuklapanje" i umjesto toga omogućiti fleksibilnost, razumijevanje i pristup psihosocijalnoj podršci. To podrazumijeva kontinuiranu podršku coachinga, radne terapije i psihoterapije, ne samo par tretmana akutno.

Osim toga, potrebna je multidisciplinarna suradnja kako psihologa i psihijatara, tako i edukacijsko-rehabilitacijskog profila koji se nerijetko zaboravlja nakon dječje dobi kao suradnik u dijagnostici.

Što biste poručili nekome tko je upravo dobio dijagnozu i osjeća se izgubljeno i preplavljeno emocijama?

– Dijagnoza nije kraj, već početak.

Dopušteno je osjećati sve, od olakšanja do tuge. Dajte si vremena. Niste sami. I nije prekasno da počnete graditi život koji je u skladu s vašim stvarnim, a ne nametnutim kapacitetima. I imate pravo tražiti podršku u tome.

Životinje ključni emocionalni resurs

U knjizi pišete i o ulozi Boreja i Azzurra. Možete li podijeliti kako su vam životinje pomogle?

– Životinje su mi bile i ostale ključni emocionalni resurs. Borej, moj pas, bio je uz mene u svim životnim promjenama, i profesionalno i privatno. Njegova prisutnost bila je stabilizator, često i koregulator kad bih se emocionalno raspadala.

Danas bi se njegova uloga nazvala "pas za emocionalnu podršku". Nakon njegove smrti, moj mačak Azzurro unio je novu vrstu bliskosti i podrške.

Njihova prisutnost mi je pomogla u regulaciji, predvidljivosti, osjećaju sigurnosti i svakodnevnom funkcioniranju, što je za mnoge neurorazličite osobe ključno. One dane kada sam bila u shutdownu, oni su nerijetko bili povod da se pokrenem i napunim baterije.

“Ne raditi” može biti važna praksa

Ivančić Žic u trenucima odmora voli prirodu, planinarenje, pjevanje u zboru, slikanje i duge šetnje sa svojim partnerom i kućnim ljubimcima. Iako priznaje da joj mozak rijetko "miruje", trenutačno uči kako i "ne raditi" može biti važna praksa.

Životinje, glazba i bliski odnosi njezini su osnovni resursi za regeneraciju. A priznaje, i koja dobra Netflix serija ili film i uvijek omiljeni resurs – knjiga.

Povezane vijesti

• ŠEST MINUTA VJEŽBANJA DNEVNO kao prevencija osteoporoznih prijeloma
• Revizija u zdravstvenim ustanovama: Državna revizija utvrdila nepravilnosti u rashodima za zaposlene
• Društvene mreže i ADHD: Trend ili ozbiljan problem?