LAMPA U PROZORU
U ROJCU NASTUPIO ENES KIŠEVIĆ Poezija može doprijeti do ljudi, samo treba znati kako
Da Kiševićev pjesnički duh i dalje ne miruje, pokazao je pročitavši na početku pjesmu koju je napisao to jutro u hotelu. Kišević zna kako doprijeti do publike, što je za mnoge pjesnike siva zona. Jasno, nisu svi pjesnici rođeni interpretatori, ali dojma smo da je nekima to izgovor da se ne trude
Kada Enes Kišević održi pjesničku večer, to nije večer kao druge. Prvo, za razliku od praznih stolica koje u pravilu zjape na ovakvim događajima, a i ako su popunjene, na njima sjede najbliži prijatelji i rodbina, no u petak navečer auditorij kazališta Dr. Inat u Rojcu bio je pretijesan za one koji su htjeli uživati u večeri nazvanoj "Lampa u prozoru". Na stolicama i maloj tribini sjede pripadnici svih generacija i uživaju u onom što Kišević radi, a ovaj pjesnik i glumac niže stihove i anegdote takvom nevjerojatnom lakoćom i uvjerljivošću da bi trebao poslužiti kao primjer drugim pjesnicima i pjesnikinjama. Ovako se to radi, prirodno, a ne ukočeno ili s druge strane ekstremno teatralno.
Kišević svoje i tuđe pjesme koje govori stavlja u kontekst i tako stvara uvjete da one u njegovoj interpretaciji zažive. On, na koncu, živi te pjesme, bilo da se radi o stihovima Mevlane Rumija ili Dobriše Cesarića. Uglavnom su to ljubavne pjesme ili pjesme koje govore o raznim vrstama ljubavi, no tema ima raznih, no sve ih povezuje taj neki osjećaj dobrote i optimizma. Kišević, očito, želi da se oni koji dođu na njegov nastup osjećaju dobro i otiđu odatle osjećajući se još bolje. Ako se netko pita ima li poezija uopće smisla, ovakav pristup daje jasan odgovor koji je dakako pozitivan. Ovako interpretirana poezija lako dopire do svačijeg srca.
- Najveći izvor ljubavi je srce, ono jednako kuca i u papi, i u kralju i u ubojici. Srce je uvijek na strani života, rekao je Kišević koji je publici ponudio svoje životne mudrosti. Citirao je on Homera, spominjao Nikolu Teslu i pričao o druženjima sa Zoranom Radmilovićem koji je htio umrijeti na filmu, nije mogao ne obratiti se svom prijatelju Branku Sušcu i pričati o njegovoj mami, a jednu od zadnjih pjesama posvetio je Branku Fučiću. Puno je toga Kišević doživio i doznao i poezija koju on interpretira, bila njegova ili nekog drugog autora, odraz je svih tih iskustava. Zato je Kišević toliko uvjerljiv, a pritom uspijeva ne biti napadan sa svojim životnim lekcijama. Ne znamo točno kako mu to uspijeva, no djelomično je sigurno zbog humora kojim svako malo začini svoje interpretacije.
Još jedan razlog zbog kojeg Kiševićev nastup nije ni u jednom trenu izgubio na snazi je i Lea Šprajc, mlada talentirana kantautorica koju odlikuje samouvjeren nastup. Ona se uglavnom oslonila na izvedbe međimurskih pjesama, ubacivši u repertoar i nešto svoje, autorsko, no cijelo vrijeme ona i Kišević se nadopunjuju. U jednom trenutku je on glavni da bi potom prepustio riječ Lei i njenoj gitari. Neke od pjesama koje ona izvodi poticaj su Kiševiću da krene s novim stihovima, a u jednom trenutku oboje, doduše jedan po jedan, izvode "Baladu iz predgrađa", tako da je sve povezano i savršeno tečno. Na kraju je Šprajc izvela jedan "međimurski evergrin" za koji je znala da će ga publika odmah prepoznati. Što bi to moglo biti? "Klinček stoji pod oblokom", joj kako dugo ovo nismo čuli uživo.
Da Kiševićev pjesnički duh i dalje ne miruje pokazao je pročitavši na početku pjesmu koju je napisao to jutro u hotelu. Kišević zna kako doprijeti do publike, što je za mnoge pjesnike siva zona. Jasno, nisu svi pjesnici rođeni interpretatori, ali dojma smo da je nekima to izgovor da se ne trude. Kod Kiševića nema izgovora jer to je to, on daje maksimum i to publika osjeća. Poezija, znači, može doprijeti do ljudi, samo treba znati kako.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
