ZAGREB
U HNK-u Zagreb održavana svjetska praizvedba predstave "Povijest pčela"
(Hina/EPA)
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu premijerno je u petak izvelo predstavu "Povijest pčela", svjetsku praizvedbu dramatizacije nagrađivanog romana norveške spisateljice Maje Lunde u režiji Norvežanina Erika Ulfsbyja.
Ekološki književni triptih o opasnostima klimatskih promjena, "Povijest pčela" (2015.) prvi je dio autoričina planiranog četverodijelnog ciklusa o temeljnim egzistencijalnim temama s kojima se suočava suvremeni svijet. Kroz tri priče u kojima se susreću prošlost, sadašnjost i budućnost, ovaj roman spaja povijesnu fikciju, suvremenost i mračnu distopiju u poetični hommage prirodi i pčelama, upozoravajući na čovjekovim djelovanjem posredovano ubrzano izgaranje samih temelja opstanka ljudske civilizacije.
Knjigu, koja je autorici donijela prestižnu nagradu Norveški Bookseler, za pozornicu je prilagodila Ingrid Weme Nilsen prema Ulfsbyjevoj dramatizaciji, temeljenoj na hrvatskom prijevodu Anje Majnarić (knjigu je u nas objavila Naklada Ljevak, koja je objavila još dvije Lundine knjige iz istoga ciklusa). Predstava je nastala kao dio suradnje između kazališta Det Norske Teatret u Oslu i HNK-a Zagreb, gdje je Ulfsby već otprije viđeno lice – zagrebačka publika s tim se norveškim redateljem imala prilike upoznati 2018., kada je u HNK-u režirao klasik norveške dramske književnosti, Ibsenova "Peera Gynta", u inscenaciji koja je pozornicu koristila kao platformu za istraživanje zvuka kroz pokret.
Za svoju drugu režiju u zagrebačkom HNK-u Ulfsby je ponovo odabrao norveški predložak, ali se ovaj puta odlučio za dramatizaciju suvremenog književnog djela koje je već steklo titulu jednog od najčitanijih romana 21. stoljeća.
Kompleksna epska saga kojoj je u središtu upozoravajuća ekološka poruka, "Povijest pčela" na jednoj je razini priča o tome kako čovjekova interakcija i s najmanjim bićima može presudno utjecati na to hoćemo li kao vrsta opstati ili ne, na drugoj propituje čovjekov odnos prema religiji i znanosti, dok na trećoj razini Lunde u romanu ukazuje na raspad tradicionalne obitelji, ispisujući tri snažne, intimne priče o roditeljima i djeci.
Kao tri referentne točke uzima Englesku sredinom 19. stoljeća, Sjedinjene Američke Države početkom 21. stoljeća, dok se treća priča odvija u budućnosti u Kini.
Ova tri međaša nisu odabrana slučajno: devetnaesto stoljeće u Engleskoj doba je velikog napretka znanosti ali ograničeno strogim, konzervativnim vjerskim i društvenim normama; SAD sa svojim ekološkim politikama predstavlja jednu od najvećih suvremenih globalnih prijetnji klimatskoj ravnoteži, a Kina, koja se nametnula kao veliki gospodarski globalni igrač, sa svojim jednopartijskim režimom, idealan je poligon za testiranje distopijskih apokaliptičnih vizija posljedica prijeteće sadašnjosti, gdje u godini u kojoj Lunde smješta treću priču, 2098., vladaju sveopća glad i totalitarizam lišen ljudskosti.
HNK-ova predstava, kao i knjiga, počinje upravo od Kine, nudeći od prvoga trenutka nedvosmislenu prognozu mračne budućnosti kakva će nas sve snaći ukoliko ne prestanemo nemilice trošiti svoje resurse i počnemo razmišljati o posljedicama uobrazilje da je čovjek najvažnije biće na planetu.
Na velikoj otvorenoj sceni omeđenoj crnim zidovima koji će se tijekom predstave pomicati i preslagivati oko pojedinačnih prizora, dodajući tempu događanja na pozornici pozadinsku dinamiku, publiku dočekuje veliki koncertni klavir za koji ubrzo sjeda glumac Ivan Colarić. On će i kasnije tijekom predstave iz dubine scene laganim prebiranjem po tipkama davati glazbenu kulisu dramskoj radnji, pod golemim okom žareće žutoga sunca, simbola života, ali i nositelja smrti.
Za scenografiju, kostime i scensku rasvjetu zaslužni su Even Børsum, Ingrid Nylander i Torkel Skjærven.
Dok Alma Prica u ulozi kineske 'majke nacije' – simbolične matice svoje košnice – opisuje sumrak civilizacije izazvan kolapsom pčelinjih zajednica, oko nje se okupljaju svi junaci ove drame: Kineskinja Tao (Zrinka Cvitešić) sa suprugom Kuanom (Igor Kovač) i trogodišnjim sinom Wei-Wenom (Viktor Zlatović); američki pčelar George (Siniša Popović), koji sa suprugom Emmom (Ksenija Marinković) i sinom studentom Tomom (Silvio Vovk) nastoji u Ohiju 2007. godine opstati držeći se tradicionalnog pristupa držanja pčela, te engleski znanstvenik William Savage (Luka Dragić), koji sa suprugom Tildom (Dora Lipovčan) te njihovih sedmero kćeri i sinom Edmundom (Franko Pavičić/Marin Stević) živi 1852. godine u Hertfordshireu i sanja o novoj i naprednoj košnici koja bi zamijenila staru pletaru te omogućila prikupljanje meda a da se pritom ne moraju ubiti sve pčele.
U predstavi još glume Vlasta Ramljak, Luca Anić, Kristijan Potočki, Slavko Juraga i Tesa Litvan, dok dječji glumački ansambl zaokružuju Miša Kekin, Lucija Milojčić, Anja Rakić i Laura Pehar, kao kćeri obitelji Savage.
Ubrzo doznajemo da je Kina jedina preživjela nastanjiva enklava na Zemlji, i to ponajprije zahvaljujući svojoj politici koja je ljude svela na oprašivače: kako više nema pčela, junakinja ovoga dijela priče Tao, kao i cijelo njeno selo, radi na mukotrpnom poslu ručnog oprašivanja stabala. Ulfsby se u ovoj dramatizaciji ne zamara detaljima priče, već ih simbolično naznačuje – dvije voćke koje čuva vojska i kratki isječci konverzacija sve govore o tome u kakvom svijetu Tao živi.
Prošlost nas vodi k Williamu, ne osobito snalažljivom znanstveniku koji je obećavajuću karijeru odbacio dopustivši si nesmotrenost da uđe u brak i stvori obitelj. Njegovi će dani biti prožeti neuspjelim pokušajima da se ozbiljno pozabavi znanstvenim radom, propalim nadama u jedinoga sina koji suprotno očekivanjima ne ispada osobito radišan momak, i dubokom depresijom koja obitelj dovodi do ruba gladi.
U vremenskom prostoru koji razdvaja prošlost od budućnosti živi George, naš suvremenik, tipični stanovnik američkog Srednjeg zapada, jednostavan čovjek, vlasnik farme pčela koji se odbija modernizirati i ne razumije svijet koji se oko njega ubrzano mijenja. Jednoga dana Georgeove pčele netragom nestaju, što je fenomen poznat kao 'poremećaj raspada pčelinjih kolonija'.
U središtu svih triju priča je roditeljstvo, kao emotivna i motivacijska pokretačka poluga radnje. Kada Wei-Wena država praktički otima od roditelja i odvozi u nepoznato, Tao će krenuti u potragu koja će je odvesti sve do postapokaliptičnoga Pekinga. Williama će iz malodušnosti podići rad na knjizi o pčelama ali mu društvene uskogrudnosti njegova doba neće dopustiti da uvidi da je njegova kći Charlotte, a ne sin Edmund, pravi intelektualni biser u kojega bi se trebao pouzdati u radu na svojoj košnici. George će pak odbiti prihvatiti da njegov sin Tom ne želi preuzeti farmu pčela jer želi postati – pisac.
Ove tri naizgled odvojene ali međusobno vrlo domišljato povezane priče Ulfsby je uobličio u dramsku ansambl predstavu u kojoj se komorna, prijeteća atmosfera prepliće s proplamsajima šarenila i topline, pri čemu se njezine tri odvojene radnje čitavo vrijeme odvijaju istodobno na pozornici, s pažljivo isprepletenim dijalozima, kretanjima glumaca, scenografskim preklapanjima i minuciozno uvezenim prostorno-vremenskim sekvencama.
Elegičnoj emotivnosti i psihološkoj beživotnosti Williamove priče kontrapunktirani su srčani Amerikanac George i njegova obitelj – koji u interpretacijama glumačkog trojca Popović-Marinković-Vovk čine optimističnu dušu ovoga komada – da bi sve zaokružila stroga ozbiljnost uznemirujuće distopijske zbilje treće priče. Na taj način iz ovog u mnogočemu mračnog predloška, inherentno sporog, razvučenog tempa, nastaje predstava kojoj ne nedostaje dinamičnosti.
Glumci često imaju identične replike koje se trostruko isprepliću, što je simboličan podsjetnik da su, iako su "razdvojeni vremenom i prostorom", svi oni "svejedno zajedno – jer što se događa jednome, događa se svima", što je i ključna poruka ovoga komada.
Premda se sve odvija paralelno, nema preklapanja, oni su jedni drugima jeka i zrcalni odraz. Njihove se priče upliću u istu povijesnu pletenicu, i mada čitavo vrijeme jedni drugima ulaze u prostor – pa će se primjerice lik jedne priče ušetati u drugu i uzeti čašu sa stola za kojim ruča obitelj iz druge priče - niti u jednom se trenutku ne zasjenjuju niti nadglašavaju. Radnja i dijalozi precizno su tempirani a rečenice pažljivo raščlanjene pa publika istodobno čuje sve, a opet se uspijeva izbjeći stvaranje dojma da glumci jedni drugima upadaju u riječ.
Takav pristup zahtijeva maksimalnu uigranost i koncentraciju glumaca kako bi uspjeli u stvaranju ove zajedničke teatarske simfonije – svojevrsne umjetničke ode prirodi, čija se tri rukavca polako stapaju, s vrhuncem u završnoj sceni, simbolično pokazujući da je sve u prirodi – i u povijesti – povezano. Prošlost određuje budućnost.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
