Dvije mlade domaće glumice i autorice, Tonka Mršić i Gala Nikolić, osmislile su predstavu "Zemlja vukova" koja je preksinoć gostovala na Velikom Brijunu u sklopu sezone Kazališta Ulysses. Dok je Nikolić potpisana kao redateljica, Mršić sama na pozornici i kroz više likova priča ženske priče smještene u Liku.

Antiutopija

Ta Lika nije obećana zemlja, štoviše čini se kao da je nekakva antiutopija za žene, no umjesto da sebe i publiku bace u bunar mraka i depresije, Mršić i Nikolić priču drže iznad ponora crnim humorom.

Ponekad se u "Zemlji vukova" teško smijati onome o čemu glumica priča, ali je istovremeno teško odoljeti da se na licima promatrača ne pojavi osmijeh, makar kiseo, zbog načina na koji to Mršić radi. Tu su od likova pogrbljena baba koja živi sama i pita se što joj se dogodilo sa sinom, pokorna trudna supruga koja će učiniti sve što treba da zadrži muža iako je on totalni kreten i još je vara s prijateljicom, pa cura koju je otac lancima vezao nakon što je izgubila nevinost te joj sprema svadbu, a ona je još pritom i "krive" nacionalnosti...

Kada se vidi kamo sve ovo ide, nema puno razloga za optimizam, ali ipak iz tog mraka i sivila u daljini se vidi more, a sve one crne kostime zamijenit će na kraju jedan bijeli. "Zemlja vukova" nije samosažaljevajuće drobljenje nad gorkom sudbinom, nego putokaz kako bi se iz tog začaranog kruga moglo izaći. Likovi u predstavi jesu pritisnuti i izmrcvareni okolnostima, ali nisu do kraja slomljeni.

Osobna priča

Na kraju postaje jasno i da ovo nije priča o samo jednoj regiji ili određenim sudbinama, nego i jedna vrlo osobna priča o slobodi. "Zemlja vukova" nemilice udara po predrasudama i stereotipima, tradicijama i društvenim pravilima te svim zatucanostima koje iz njih proizlaze, a prestrojavanje u traku moraliziranja izbjegava vodeći se sarkazmom, pritom Mršić pokazuje kako u takvim trenucima i obično guljenje krumpira može djelovati opako.

Možda je na nekim mjestima trebalo dodati pokoju rečenicu da se pojasni što se tu događa, pogotovo u zadnjem dijelu, a na drugima malo smanjiti doživljaj jer ne treba niti pretjerivati s preglumljenim pojašnjavanjem onog što je već jasno, no u cjelini predstava je prilično uravnotežena. Komična teatralnost ima svoj raison d'etre i povremeni odlazak u glumačke krajnosti održava predstavu živahnom.

Jasno je iz toga koliko su Nikolić i Mršić ušle u ovaj projekt sa srcem i žarkom željom da naprave nešto će ostaviti dojam na publiku, a njihov entuzijazam nije nakon dosadašnjih izvedbi nimalo okopnio niti u presparnoj kolovoškoj večeri dok se čekala najavljena promjena vremena. Sudeći po reakcijama publike, upravo je ta predstava ispala kao dobrodošlo osvježenje.

"Zemlja vukova" nije predstava zarobljena u vlastitoj čahuri, tj. nije rađena tako da ju šira publika ne razumije. Poruka odnosno poruke ovdje su jasne jer ova predstava želi nešto reći, želi nekome ispričati priču, a Mršić na pozornici i Nikolić kao redateljica su jako željne da ta poruka dospije do cilja bez puno smetnji na vezama.

Ima u ovoj ličkoj teatarskoj šumi dovoljno stabala i grmova iza kojih se krije nešto o čemu je moguće naknadno razmišljati, no otpočetka je jasno kamo vodi ovaj put, sada je pitanje na koji način će se on prohodati. Hoće li to biti kao u bajci ili kao u hororcu?

Na tom imaginarnom putu od pomoći kao svojevrsni putokazi bit će i party glazba, jedna cinična reklama za Liku u kojoj se moguće baciti s jednog od mosta (i pritom se ne misli na bungee jumping) te Nikola Tesla, koji stoji na velikom platnu poput nekakvog sveca na ikoni.

Na kraju, bilo bi zanimljivo vidjeti da netko uzme ovu priču i prilagodi je istarskom okruženju. Tko zna što bi ispalo od toga? Bi li to, za razliku od nekih spoznaja iznesenih u ovoj predstavi, bila bajka?

Povezane vijesti

• Ralph Fiennes i Vanessa Redgrave na Brijunima
• Započela nova sezona Kazališta Ulysses
• Slavko Štimac u predstavi Mate Parlov na Brijunima