Na Maloj sceni Istarskog narodnog kazališta održana je u četvrtak navečer premijera predstave "Srića da do večeri zabi ono ča ujutro zna" autorice, dramaturginje i redateljice Marine Petković Liker u produkciji Čakavske scene INK-a.

U predstavi glume Matija Ferlin, Silvia Marchig, Dora Polić Vitez, Dijana Vidušin, Zdenka Šustić i Luka Mihovilović. Scenografiju i kostimografiju potpisuje Ana Paulić, glazba je rad Luke Gamulina, prijevod na istarski napravila je suradnica za jezik Mirjana Doblanović Pekica, oblikovatelj svjetla je Elvis Butković, suradnica za scenski pokret je Silvia Marchig, a asistentica scenografkinje Ivana Radić.

Duh u noći

Prije nekoliko dana na Maloj sceni održana je konferencija za novinare na kojoj se predstavila ekipa predstave, no u pola sata gotovo da nije bilo riječi o radnji ili likovima. Preksinoć je postalo jasno zašto.

(Snimio Milivoj Mijošek)

"Srića da do večeri zabi ono ča ujutro zna" je predstava u kojoj je atmosfera jednako važna, na trenutke i važnija od priče, koja se vrti oko odnosa likova i nesretnih ljubavi u tradicionalnom istarskom okruženju. Ovo nije moderna bajka, ovo je priča o ljubavi, ali ovo nije ljubavna priča. Sve počinje i završava dugom tišinom koja zadaje intonaciju ali i tempo cijele predstave.

Polako, u jednom selu, u vlažnoj večeri, pojavljuju se likovi čije su sudbine više-manje povezane, no glavni se lik kojeg se ne vidi, nema ga, odnosno prisutan je kao duh u noći u kojoj puše vjetar.

Likovi u predstavi malo govore i u pravilu se ispovijedaju publici, dijaloga ima jako malo. Oni su sami, usamljeni, izolirani u svojim životima negdje u nekoj zabiti koja se nalazi u Istri, ali mogla bi se nalaziti i negdje drugdje. Oni su ograničeni pisanim i nepisanim pravilima i zatvoreni u sebe, u nepropusnu tvrđavu svojih osjećaja, zidine koje ne mogu srušiti. Oni imaju unutrašnje monologe za koje bi htjeli da ih netko čuje. Ima tu ženskih likova pritisnutih tradicijom kao i muških likova koji bi htjeli imati potomke.

Svi su u istoj situaciji, no na kraju, život ide dalje, jer što im drugo preostaje. Ljubav i želja za intimom pokreću radnju, ali to ne znači da donose spas. Istra se uvijek ističe kao regija koja je drukčija od ostatka matične zemlje, ali i od ostalih regija koje je okružuju. Možda je to zbilja tako, možda nije. S jedne strane "Srića da do večeri zabi ono ča ujutro zna" doista djeluje kao jedna malo drukčija priča o intimnim svjetovima, govor čini likove posebnima, ali s druge strane te sudbine prolaze kroz kalvariju koja je univerzalna za ove prostore koje omeđuje tradicija.

Ova predstava indirektno podsjeća da Istra nije samo more, masline, vino i turizam i slične stvari.
Mirjana Doblanović Pekica opet je napravila odličan posao i pokazala da istarski nije toliko težak da neku od njegovih varijanti ne mogu dobro naučiti i oni koji se inače njime ne služe. Polovica ansambla nije iz Istre, no spremno su se uhvatili ukoštac s govorom koji likovima daje tu osobnu iskaznicu pripadnosti.

Konstantna napetost

Redateljica Marina Petković Liker pokazala je da zna sigurno voditi i usmjeravati predstavu dok do publike dopiru mirisi iz kuhinje. Atmosfera je jedan od najjačih aduta ovog kazališnog komada, no velike zasluge za to idu i Luki Gamulinu kao autoru nenametljive ali ipak primjetljive glazbe dok zvučni efekti u kombinaciji sa svjetlom i mrakom stvaraju konstantnu napetost. Rekviziti se gomilaju na pozornici, iz prividnog reda se prelazi u očiti nered, poput osjećaja glavnih likova. Ipak, da ne ispada da se pravim pametan, kraj jednostavno nisam razumio, iako me početak jako zaintrigirao.

Povezane vijesti

• Krik za pravdom, ali i krik vlastite krivnje
• U srijedu u INK-u premijera predstave "Blak"
• Ništa od slatke budućnosti