Roberta Razzi uvijek dobro raspoložena (Snimio Branko Biočić)

Roberta Razzi osebujna je i svestrana osoba, pjesnikinja na labinskoj cakavici, piše, slika i radi dekoracije, ona je osoba A, kako bi rekla gđa Huljić, "žena, majka, kraljica". Živi u Rapcu a radi posvuda. O sebi kaže: "Radim na baušteli, posebno dobro mjesto za kraljice, ali bi moderne mlade Hrvatice koje stave plavu vazu na crni stol, završe mini tečaj i nazivaju se dizajnerima interijera nazvale ovo šta ja radim baš tim imenom. Da bi se to zvalo tim imenom, čovjek prije svega treba imati neku pađelu iza koje stoje godine školovanja, projektiranja i sve šta uz to ide, pa svakako taj naziv za mene ne stoji bez obzira šta je u opisu mog radnog djelovanja.

Osim svega toga, čovjek bi trebao imati minimum svjesnosti o samom sebi i mjesto pod suncem koje mu pripada, što automatski uvjetuje i respekt prema struci. Za svakoga od nas ima mjesta, ali je nužno nazivati stvari pravim imenom. S obzirom da sam rano shvatila da od pjesama, knjiga i slika ne moren napunit frižider, bauštela je bila najbliže ulici koja mi se sviđa i najbliže mom kreativnom karakteru. I važno je naglasiti da obožavam to šta radim, da gren kada ću, da priden kada ću, da niman gospodora i da sam u poziciji da biram s kim ću i šta ću. Za jedan život dosta i koliko ćeš."

- Kada si počela pisati dijalektalnu poeziju? I zašto na labinjonskoj cakavici, a ne na hrvatskom standardu?

- Pisati sam počela u ranim 30-ima zahvaljujući Valentu Vihteliću Zdravčiju, Ružici Stojić i Borisu Viliću Ježu. To su prapočeci mog cabareta, a tema o kojoj pišem i jedino šta me interesira je LJUBAV u svim svojim oblicima i svoj svojoj raskoši, čovjek kao kompleksna pojava i međuljudski odnosi kao rezultat svega toga. Cakavica je nešto što me određuje kao i područje na kojem živim i gdje sam rođena. Nikad nisam sanjala tuđe i daleke zemlje ni velike gradove. Naprosto mislim da sam imala sreće, da sam rođena na parceli od Boga koju slobodno možemo nazvati "Komadić raja". Dosad su mi objavljene tri knjige: Štrigi, sanji i mirakul (2002.), Lakoma Beti (2008.) i Kalendaj (2008.) Bilo je tu divnih suradnji i pravih prijateljstava.

Zahvaljujući Borisu Biletiću, koji je i urednik knjige Lakoma Beti, primljena sam u Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika. On je bio moj sjajan vjetar u leđa tih godina. Moju prvu knjigu Štrigi, sanji i mirakul pamtim po izuzetnoj suradnji sa Zoranom Milevojem kao urednikom i legendarnim Sandrom Gobom. Promocije tih knjiga za mene su nezaboravna sjećanja koja dijelim s ljudima poput Tamare Obrovac, Daria Marušića, Morin Kudić Hukić i cijelom plejadom sličnih prijatelja.

- Radiš li još nešto u kulturi, glumiš, slikaš, pjevaš?

- Samo je nebo granica. Samo glup čovjek stoji na mjestu. Svi koji su u drugoj skupini imaju potrebu da pomiču svoje granice, da ne zaborave budni sanjati, da ne zaborave biti djeca, da se nikada preozbiljno ne shvate - jer svet će se vrtet i bez nas, i da uvijek ozbiljno i odgovorno stvaraju.

- Gdje si sve nastupala? Publika te voli.

- Ustvari svuda. Možda je za mene kao jednog dijalektalca, s hermetički zatvorenim dijalektom poput cakavice, velika stvar što sam nastupala na evropskim sajmovima knjiga poput Interlibera, Leiptziga i u sklopu našeg Sa(n)jam knjige i zahvaljujući angažmanu Magdalene Vodopije; na projektu Jadran Polis Evropa pa sve do Ulcinja, kao i gostovanja i regionalna predstavljanja s Istarskom županijom poput nedavnog gostovanja u Novom Sadu na otvorenju EPK 2022. Nagrađivana sam nagradama publike, a to mi je posebno drago jer je jedino u čemu sam vješta prenošenje emocija. Tu nema laži i nema prevare, a publika uvijek prepozna kad pustiš srce na pijatu.

- Što misliš o sredini u kojoj živiš i stvaraš, o Labinu i Rapcu, Istri?

- Moj vječiti Eldorado i nepresušan izvor inspiracije. Dovoljno je reći da je komadić zemlje kao što je Istra proizveo ljude poput Edija Maružina, mog velikog prijatelja koji mi je definitivno obilježio življenje, Danijela Načinovića od kojeg je sve počelo, Milana Rakovca zbog kojeg razumijem riječi "putujući šarm", ili nezaboravnog, najposebnijeg od svih posebnih, pokojnog Dragu Orlića. Počašćena sam što su se našli na mom životnom putu.

- Što je za tebe posebno lijepo i dobro, pozitivno, a što bi moglo i trebalo biti bolje?

- Ma, za mene je lijepo i dobro uvijek samo biti čovjek jer je to prapočetak svake priče. Samim time trebali bismo biti svjesni odgovornosti te titule i jedino šta bi trebalo biti bolje, a referirat ću se na misao koju sam upravo rekla - svi bismo trebali biti bolji ljudi.

- Što je za tebe ljubav?

- Kad čovjek pročita knjigu Davora Rostuhara, Ljubav oko svijeta, u kojoj je u intervjuima odgovor na to pitanje dalo more ljudi iz čitavoga svijeta, na 30 svjetskih jezika, uključujući i vodeće svjetske znanstvenike i antropologe, onda sa sigurnošću možemo reći da na to pitanje nema univerzalnog odgovora. Naravno da postoje sjajna ženska pera u književnosti zbog čijih knjiga meni idu sline kao dobermanu na odrezak, naravno da imamo i fantastičnu Vedranu Rudan koju sjajni dušebrižnici i moralni čistunci prozivaju zbog prljave jezičine kad piše o svim vrstama ljubavi i odnosa. Zbog nje često u ovom bezveznom i dosadnom svijetu poželim da sam gej i da mi ona bude žena. Jedna Rupi Kaur me obara s nogu svojom poezijom koja je ravna molotovljevom koktelu. Kažu Indexi "Da sam ja netko…", a ja kažem, da sam ja one..., ali nisam.

Ja nisam one. Ne mogu sve i da hoću tako pametno i konstruktivno dotaknuti srž. Ja sam to što jesam. Sebe mogu deklarirati kao nepopravljivu romantičarku i slinavog, odanog psa. Na cakavici, a ca ćeš da ti ja recen?! Ako je za mene Amy Winehouse sa svojim životom i glasom vrh, a njezina izjava "Bez tebe sam ništa" svom isto tako problematičnom partneru, izjava u kojoj se pronalazim sto posto, onda vidiš da ni pomoći. Ja son naprosto odzoda s horti i sve svoje žetone u životnom ruletu sam stavila na polje srca. O sebi mogu sa sigurnošću i odgovornošću reći da malo toga znam, ali jedno što znam je sigurno. Znam voljeti. Ljubav je za mene smisao života. Ona je velika frajerica. Dođe kad je čovjek za nju spreman. Zaljubljenost ti daje privid da nikada nećeš doći do provalije, a ljubav bi trebala biti most kojim ćete zajedno preći na drugu stranu. Ja sam u dvoje došla do provalije i od onda visim na konope i se limban i klatim. Nikad neću prestat vjerovat u mostove. A reka bi Dalmatinac, valja u životu imati i malo sriće. Pa ću ti umjesto odgovora dat pjesmu pisanu na dalmatinskom, iz nove neobjavljene knjige s tekstovima predviđenim za glazbu, pisanim u muškom licu. I da je pokojni Oliver živ, onako jedinstven i neponovljiv kakav je bio i da on to otpjeva uz klavir, svi bi razumjeli što je za mene ljubav:

Godinama pustin

Šijen si srce

Konac je fin

Igla je tanka

Probijan kožu

Bolan vez kroz meso

Kad srce se cidi

Da ne teče vanka

Godinama pustin

Stalno san se nada

Ako dobro stisnen

Zacilit će rana

Al se jubav ne da

Ka nožen konac cipa

Nemoćan je čovik

Bog, gej i ratovi

- Jesi li vjernica?

- Da.

- Šta je za tebe Bog?

- Uvijek znam da sam zamjenjiva, da sam slaba, da mogu bit bolja, da nalazim ljepotu u davanju i da sam malena ispod zvijezda, a Boh je veli, sve vidi i sve zna. Ne moreš uć i ne se skriješ. I on ima plan.

- Što je za tebe naturizam? Znamo da si naturist?

- Sloboda. Dok son gola spoda sunca, son najbliža Bogu.

- Što misliš o gejevima?

- To je isto k'o da me pitaš što mislim o tome da crnci smrde, što mislim o ženama koje nose hidžab, da su zarukane, što mislim o ženama kao glupačama koje imaju volan u rukama… Sve njih određuje jedno, oni su ljudi koji su ovakvim pitanjima definirani. Mislim da crnci ne smrde, nego im koža ima drugačiji miris od kože bijelaca. Ako je akcent na mirisu, onda jedni drugima smrdimo. O ženama koje nose hidžab ne mislim da su zarukane, nego mislim da su muslimanske vjeroispovijesti koja diktira oblačenje takve odjeće, a ispod te odjeće je žena koja može biti otvorenog i zatvorenog uma, znanstvenica i čistačica i sve drugo što već čovjek može biti. O ženama kao glupačama za volanom mislim da nije važno što su žene ili muškarci, već je važno što loše voze. Gej nije specijalna endemska vrsta. To su samo ljudi s drugačijom spolnom orijentacijom. Znamo od prapovijesti do danas da je biti drugačiji bolno, da je stršati u grupi neugodno, a u društvu izaziva strah od nepoznatog. Za društvo, svijet i sisteme u kojima živimo važno je samo uklopiti se. Ako se ne uklapaš, a gej si, bit će ti oprošteno samo ako si Elton John ili dobri stari Freddie. Da li je neko gej ili hetero, on je u nekakvom odnosu, a odnosi u našim životima otvaraju pustopoljine i zamršenosti kojima su skloni svi ljudi.

- Što misliš o ratu u Ukrajini i krizi koja će nas zahvatiti i već nas je načela putem korona virusa, inflacije, cijena hrane i goriva, okoliša. Gdje to sve vodi? U kojem svijetu živimo i u kojem će živjeti nove generacije?

- Ratova je uvijek bilo otkad postoji ljudski rod. Uvijek je u nekom trenutku, otkad nas ima, na nekom dijelu kugle zemaljske rat. Fotografija ili TV prilog dječaka koji hoda jecajući i noseći u ruci svog plišanog medvjedića je zastrašujuća, ali smo je, nažalost, vidjeli i imali prilike svjedočiti i na našem tlu, u nekim minulim vremenima. Ratovi su savršena igrališta za obijesne dječake koji u svojim prstima imaju moć da pritisnu crveno dugme. Majke koje imaju sreće da zakopaju svoje sinove ostaju trajno izmijenjene, a one koje nemaju sreće da pronađu ostatke svoje djece, još uvijek, u Vukovaru, Siriji, Iraku, Africi, Ukrajini, Bosni, traže i mole Boga da nađu dostojno mjesto gdje će zapaliti svijeću.

Bol i gubitak na svim dijelovima planeta ima istu težinu. Mladi muškarci koji se vraćaju živi iz ratova više nikada neće biti isti ljudi. Demoni koje su pohranili duboko u sebi vraćaju se na površinu poput bumeranga, razaraju njih i njihove obitelji. Silovane žene više nikad neće biti žene, silovanje smrdi na beznađe i ne ostavlja prostora za dalje, za živjeti. Jedna od najstrašnijih činjenica dok sve ovo pričam je saznanje da ljudski rod a ma baš ništa nije naučio. Korona virus je u jednom trenutku učinio da se cijeli svijet zaustavi. Imali smo priliku postati bolji ljudi i ostaviti novim generacijama jedan sasvim drukčiji svijet. Nismo položili taj ispit.

- Koji su ti planovi, želje?

- Planiran se hitit s mosta kad mi mat umre. Želja mi je da buden sita i pjana, debela i sretna. I da obavezno spasimo kitove. I hvala svim palim borcima po putu; mojoj Violici, mojoj Snježani, hvala Miski, mome sinu Argonu i Dinu Razziu. Idemo u zadnje poluvrijeme. Navijajte za mene!

- Neki stihovi koje bi podijelila s nama?

- Ja sam ustvari orkestar za vjenčanja i sprovode i izvučem najbolje stihove kada su namjenski. Ovo su mi posebno dragi stihovi. Novi su, a nisu ni za vjenčanja ni sprovode, nego za kreaciju, Dubrovu i moju Teu Bičić:

Va grote

San škarpelon uklesa tvoje ime

Da ga sneh pokrije kada pride z jugon

Va doba od zime

Da ga sunce praži

I dažlji opero

Saki bat va žilo

Ze je srca mero

Cekala je grota

Da nji načmen dušu

Da me proh pokrije

Da mi prospe plamik