Uz obljetnicu smrti

NAŠ NOVINAR SVJEDOČIO JE DRAMATIČNIM TRENUCIMA U JUGOSLAVENSKOJ POVIJESTI Tito je postao isključivo zločinac i diktator, kao što je to prišiveno i Franji Tuđmanu i mnogim hrvatskim velikanima

| Autor: Jurica Körbler

Stipe Šuvar mi je rekao da Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo nisu imali šanse jer je međunarodna zajednica željela da Jugoslavija opstane. Tako je Tito u Karađorđevu oštro napao hrvatski nacionalizam, da bi koju godinu kasnije progurao promjenu Ustava i time omogućio veću samostalnost republika

 

Titove proslave Nove godine uvijek su bile spektakularne. Predsjednik u elegantnom odijelu s leptir kravatom i kartonskom kapicom na glavi, okružen najbližim suradnicima, jedanput u Bijeloj vili, zatim u Miločeru, jednom uz komičarku Nelu Eržišnik, drugi put uz Arsena Dedića i Terezu Kesoviju. Ponekad bi kartonsku kapicu zamijenio kaubojskim šeširom, a fotografije iz tog doba pokazuju da je atmosfera bila vesela.

Kada sam još kao gimnazijalac počeo nešto piskarati za omladinski tisak, jedan od urednika dosjetio se da bi na doček u zagrebački hotel Esplanade mogao poslati "posebnog izvjestitelja", koji, naravno neće moći ući unutra, ali će i s ulice moći donijeti dobru robu. Izbor je te 1969. godine pao na mene. Iskreno se ne sjećam ni imena omladinskog lista, samo znam da je izlazio mjesečno na novinskom papiru. Jedino što mi je ostalo u pamćenju je posve ležerni režim na ulicama, policija je samo za trenutak zaustavila promet da kolona stigne do hotela, za razliku od prijašnjih godina kada se zbog dolaska Tita blokirao cijeli grad, vadili šahtovi, a promet bio satima obustavljen. Iz udaljenosti sam vidio kako Tito i Jovanka izlaze iz automobila i ulaze u hotel. I to je bilo sve. 

Novi vjetrovi

Bilo je to vrijeme kada se Hrvatska polako počela buditi. Već sljedeće godine doček Nove godine bio je mnogo dramatičniji. Tog prohladnog siječnja bio sam kao učitelj skijanja koji je tek položio ispit za licencu u odmaralištu za djecu u Skradu. Bilo je to stari objekt, s velikim salonom u kojem je bio kamin. Zapravo, dosta romantično, ali nimalo luksuzno. Jednog popodneva rekli su nam da ispraznimo salon i ne ulazimo u njega. Ispred hotela je došao policijski auto i crni Mercedes iz kojeg je izašla Savka Dabčević-Kučar, koja je došla u posjet svom nećaku, bar mi je tako ostalo u sjećanju. Iz daljine smo vidjeli karizmatsku Savku, koja se zadržala oko pola sata. Čekale su je obaveze uoči proljeća koje će promijeniti i Hrvatsku i tadašnju Jugoslaviju.

U siječnju je počela Deseta sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, na kojoj je uslijedio obračun sa Milošem Žankom i jugo-unitarizmom. Danas te floskule ništa ne znače, pa je jednostavnije reći da je Žanko napadao hrvatsko vodstvo zbog nacionalizma, a spominjalo se i famozno ustaštvo. Žanko je pao, a novi vjetrovi su zapuhali prema Beogradu, jer su i partijski kadrovi predvođeni Mikom Tripalom i Savkom, te mnogi hrvatski intelektualci, među kojima su bili Franjo Tuđman, braća Veselica i mnogi drugi, tražili ekonomsku i političku ravnopravnost Hrvatske unutar Jugoslavije. Tito je amenovao pad Žanka, pa su mnogi u Hrvatskoj vjerovali da će podržati i Miku i Savku, koji su iz dana u dan postojali sve veći i omiljeniji lideri. Hrvatsko proljeće više nitko nije mogao zaustaviti.

Bio sam na prvoj godini sociologije kada je sve počelo. Da bih nešto zaradio, javio sam se na natječaj za novinara u zagrebačkoj redakciji "Borbe", koju je tada vodio Antun Zibar, izuzetno pametan i korektan čovjek, kasnije hrvatski diplomat u Švedskoj. Slao me na razne zadatke, pa tako i na skupove koji su se tada održavali u Zagrebu. Svi su čekali da vide kakva će biti reakcija Tita, jer se znalo da će on presuditi i u ovako delikatnim vremenima. "On jest na početku podržavao hrvatsko vodstvo, a Savka i Miko željeli su se osloniti na Tita i iskoristiti to za svoje potrebe, što se Nikeziću i meni nije baš svidjelo, jer smo smatrali da Tita, bez obzira na to što smo i mi bili svjesni da je on neprikosnoven, ne treba toliko koristiti i toliko se na njega oslanjati", napisala je kasnije Latinka Perović. 

Serija hapšenja

U to vrijeme u hrvatskom medijskom prostoru neprikosnoven je bio "Vjesnik", "Borba" i njena izdanja su bila malo hrvatska, malo jugoslavenska, tu je bio i Tanjug te Televizija Zagreb. Sve je bilo strogo kontrolirano, a kako su događaji išli dalje, Tito je sve više slao signale Savki i Miki da ih neće podržati. U Karađorđevu je nakon 1971. slijedio pad hrvatskog vodstva, a onda i serija hapšenja mnogih koji su očito prerano htjeli promjene koje će tek doći dvadesetak godina kasnije. Tito je presudio.

Mnogo kasnije znao sam razgovarati sa Stipom Šuvarom o tim vremenima. Detaljno mi je ispričao pozadinu nekih događaja, sarkastičan kao obično, ali lucidan u zaključivanju. Govorio je da hrvatska ruža, Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo nisu imali šanse jer je međunarodna zajednica željela da Jugoslavija opstane. Tako je Tito u Karađorđevu oštro napao hrvatski nacionalizam, da bi koju godinu kasnije progurao promjenu Ustava i time omogućio veću samostalnost republika.

Godine koje su slijedile donijele su mnoge novosti, prve ogromne afere s pronevjerom novca, Titove poruke o stezanju remena, predsjednikova druženja s nesvrstanim prijateljima. U međuvremenu sam napisao knjigu "Istina u Buchenwaldu", zajedno s bivšim logorašem Tomislavom Novakom, o do tada nikad ispričanoj priči kako su se politički logoraši u tom zloglasnom logoru pokušali sami osloboditi, uz nevjerojatne žrtve koje su podnijeli. Hrvatski zatočenici Buchenwalda bili su posebno aktivni u pripremanju oružanog otpora. Nakon toga mi je njemački magazin Stern ponudio suradnju, a jedna od prvih narudžbi za tekstove, koje su u to vrijeme za naše pojmove plaćali astronomski, bio je tekst o Josipu Brozu Titu. U Jugoslaviji se u to vrijeme već moglo dosta kritički pisati o raznim anomalijama, pa čak i kritizirati niže partijsko vodstvo, ali Tita se nije smjelo dirati. Naravno, visokotiražni njemački tjednik zanimala je dobra priča, pa je uskoro slijedila i narudžba da napišem tekst o sve češćim govorkanjima da Tito i Jovanka ne žive zajedno. O tome se govorilo i kod nas, ali se nitko nije usudio pisati, pa narudžba iz Njemačke svakako nije bila ugodna ni za mene.

Broz uvijek pali

Moj dugogodišnji dobri prijatelj Veljko Bulajić snimio je dokumentarni serijal o Titu, prikupivši fantastičan materijal koji još uvijek nije sav publiciran. Pričao mi je o detaljima snimanja, Titovim opaskama, raspoloženjima. U tom serijalu Tito je progovorio o mladosti, pokazao da je duhovit čovjek, a Veljko je uvijek isticao da je mnogo lakše komunicirao s njim direktno, nego preko njegovih suradnika koji su htjeli sve pomalo umotati u celofan. Bilo je tako i kod snimanja "Bitke na Neretvi" kada je Bulajić Titu namijenio malu ulogu, što je izazvalo bijes njegovih suradnika. "Bulajiću, snimaj tako kako si zamislio", presjekao je Broz.

O Titu sam jedanput razgovarao s Ivicom Račanom, sjajnim čovjekom, eruditom, poštenjačinom, koji je vrlo razumno procjenjivao značajnu povijesnu ulogu Josipa Broza na ovim prostorima, ali i shvatio greške koje su počinjene i koje će Tita zauvijek smjestiti među diktatore. "Ali, treba razumjeti to vrijeme prije nego što se donose zaključci."

Sjećam se još jednog detalja gdje je Bulajić bio također u glavnoj ulozi. Bili smo dio velikog izaslanstva grada Zagreba u posjeti Sankt Peterburgu, a Veljko je trebao održati govor ruskim vojnicima u jednoj kasarni. Naguralo ih se jako puno u usku dvoranu, a Veljko je govorio na ruskom ili bar nekoj hrvatsko-ruskoj kombinaciji. Često su ga prekidali aplauzom, a kada je rekao da je Tito bio jedan od najvećih ljudi svog vremena, vojnici su ustali, uhvatili ga za ruke i noge i oduševljeno bacali u zrak. "Bogami promašio si profesiju, trebao si biti političar", rekao sam mu kasnije.

Kao urednik zagrebačkog "Vjesnika" često sam poslije 2000. godine putovao u Kinu. Običaj je prije jela održati zdravicu, pa je izbor u raznim kombinacijama novinarskih izaslanstava često pao na mene. Domaćini su s odobravanjem prihvatili riječi o kinesko-hrvatskom prijateljstvu, a jednom sam se prisjetio Veljkove ruske avanture i na sva usta ishvalio Tita. Opet je upalilo, doslovno svi članovi kineskog izaslanstva koji su dočekali novinare htjeli su se nakon toga slikati sa mnom, uz razdragani smijeh što sam hvalio Tita. Uz Šukera, samo su još za njega znali.

Prvorazredni spektakl

Tog 4. svibnja kada je u Ljubljani umro Tito vraćao sam se s produženog vikenda iz vikendice u Petrčanima. Svakoga sam dana pratio redovne izvještaje liječničkog konzilija i bilo je posve jasno da se bliži kraj. U nekoliko sam navrata bio u Ljubljani, ali se nije moglo saznati ništa više od onoga što je bilo objavljivano u službenim priopćenjima. Surađivao sam i s jednom njemačkom novinskom agencijom koja je preko diplomata imala više informacija nego što se moglo saznati na licu mjesta. Pravo izvještavanje slijedilo je kada je Titovo tijelo vlakom prevezeno iz Ljubljane preko Zagreba do Beograda. A onda se Titov sprovod pretvorio u prvorazredni spektakl, gotovo nikada prije toga viđen, s gotovo svom političkom kremom iz cijeloga svijeta.

Svake godine kada posjetim svoje prijatelje iz Ulyssesa na Brijunima odem u muzej. Svake godine ista slika - brojni stranci koji s poštovanjem govore o Titu i razgledavaju eksponate. A mi, kao mi. Odričemo se svakoga, pa je Tito tako postao samo i isključivo zločinac i diktator, kao što je to prišiveno i Franji Tuđmanu i mnogim drugim hrvatskim velikanima iz povijesti. Titovo vrijeme danas više nije moguće i nikada se neće vratiti, niti treba, a o Titu treba suditi povijest i povjesničari, a ne ulica.


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of