Posvećena senzibiliziranju društva s LGBTIQ+ zajednicom, a noseći breme svoje drugosti, Butorac kroz medij fotografije i ready-madea prikazuje suočavanje s obiteljskom tradicijom i svoj odmak od njemu pripisane rodne uloge
S početkom u 20 sati večeras u Galeriji Makina otvara se izložba Denisa Butorca "Poslanica", organizirana u sklopu programa Proces, posvećenog osvješćivanju društva te njegovom senzibiliziranju s LGBTIQ+ zajednicom, nastala u produkciji Organa Vida.
Denis Butorac magistrirao je fotografiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti te je, između ostalog, nagrađen s dvije rektorove nagrade, dekanovom nagradom i nagradom Marina Viculin upravo za izložbu "Poslanica".
Zašto Proces? Zato što je riječ o dugoročnoj i dubinskoj promjeni načina na koji naša zajednica funkcionira i kojoj je potrebno određeno vrijeme da bi u svom tempu prošla tu preobrazbu. Pravo na slobodu odabira i na drugačiji pogled na svijet pravo je svakog građanina ovoga svijeta.
Nastala od latinske riječi 'epistola' ili 'epistula' (poruka, pismo), poslanica se asocijativno i primarno povezuje s tekstom religioznog sadržaja. Ipak, u svojoj definiciji tumači se i kao javno, otvoreno pismo upućeno jednoj osobi.
- Medij fotografije, osim kao sredstvo umjetničkog izražavanja, u ovom radu koristim kako bih dokumentirao performativne procese kojima rekonstruiram proživljena iskustva, pritom stvarajući nova. Koristim fragmente iz vlastite prošlosti, obiteljski arhivski materijal, sjećanja i situacije koje su značajno utjecale na oblikovanje mog identiteta, a zbog kojih sam često bivao opterećen osjećajem nepripadnosti. Pomoću njih gradim vizualni narativ kojim se, poput nikada napisanog pisma, obraćam svom ocu, pojašnjava autor.
Odrastanje u konzervativnoj sredini svojevrstan je teret koji svaka individua, koja se nalazi van granica društveno prihvatljivih konvencija, mora naučiti nositi kroz život. Noseći breme svoje drugosti, Denis Butorac izložbom "Poslanica" kroz medij fotografije i ready-madea prikazuje suočavanje s obiteljskom tradicijom i svoj odmak od njemu pripisane rodne uloge.
Butorčeva diplomska izložba dokumentacija je i rekonstrukcija njegovog života u kojoj svaka izložena fotografija ili predmet iz njegovog djetinjstva reprezentiraju fragment sjećanja. Odrastajući u pretežito muškoj obitelji koja i dalje čuva ratne relikvije iz 1990-ih, Butorac iz obiteljskog arhiva preuzima ratne motive koji su ga pratili tijekom odrastanja i stavlja ih u kontekst osobnog razvitka kao samostalne osobe koja se ne može povezati s tim dijelom obiteljske povijesti.