Da između kulture i zavičajnosti postoji uska poveznica, poznata je stvar. A zavičajnost, odnosno zavičajna nastava itekako je dobro poznata u Istri, gdje se provodi u cijeloj školskoj vertikali, od predškolskih do visokoškolskih ustanova. Marijana Valić, knjižničarka iz Osnovne škole Vladimira Nazora Krnica realizirala je sa svojim učenicima zanimljivu izložbu naziv "Korat", koja je postavljena u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre.

(Snimio Loris Zupanc)

- Izložba je plod, rezultat istraživanja običaja, tradicije i kulturne baštine našega kraja, preciznije Krnice i Raklja gdje je korat, odnosno dvorište polazna točka. Učenici su uz pomoć svojih roditelja sakupili memorije, tradiciju, običaje, folklor i druge elemente svoga kraja, onih koji se prenose s generacije na generaciju, osobnih momenata unutar toga prostora, ali i ponešto o zavičaju općenito, a pri tome smo koristili vizualne, digitalne i muzeološke metode - fotografiju, kratke opise, izložbe, mikronaracije. Na taj smo način reinterpretirali tradiciju te povezali je s današnjim trenutkom gdje je zavičaj, dakako, memorija, pamćenje, ali i mjesto stvaranja i to na način da učenici stvaraju vlastite interpretacije. Tako se rodila poveznica između identiteta, prostora i priče na interdisciplinarni način. Hvala svim učenicima, ravnateljici Heleni Dabo koja je bila velika podrška, ali i prijašnjoj, sada umirovljenoj ravnateljici Romani Percan koja je i, možemo reći, ambasadorica ovoga projekta. Zahvalni smo i Etnografskom muzeju Istre, ravnateljici Ivoni Orlić i djelatnicima muzeja na velikoj pomoći pri obradi ove teme, kazala je Marijana Valić prilikom otvorenja izložbe.

(Snimio Loris Zupanc)

Izložba je rezultat istraživanja provedenog u više etapa, na zanimljiv i interdisciplinaran način, gdje su djeca slušala priče od starijih ljudi, pisala, bilježila, a ostavlja i prostor za daljnja istraživanja jer je to work in progress.

- Korat nije tek fizički omeđen prostor unutar stambenog okruženja, već slojevito mjesto svakodnevice, pamćenja i kulturne prakse. Kao dvorište, on pripada funkcionalnoj organizaciji života; kao pojam, on se upisuje u područje identiteta i simboličkog značenja. U tom prijelaznom prostoru između privatnog i zajedničkog oblikuju se obrasci pripadnosti koji nadilaze prostorne i vremenske okvire. On je intimna arhitektura pamćenja, mjesto gdje se dodiruju generacije i običaji. Svaki njegov sloj nosi priču o tome tko smo bili, kako smo živjeli, što smo sačuvali i što prenosimo dalje. Korat se promatra kao mjesto svakodnevnih praksi, bilježi se kao prostorni i društveni zapis obiteljskih odnosa. U tom procesu, materijalni elementi - kamen, tlo, arhitektonska struktura razmatraju se zajedno s nematerijalnim slojevima - jezikom, ritualima, navikama života. Inspirirana književnim i misaonim nasljeđem Mate Balote, izložba preuzima shvaćanje zavičaja kao temeljne identitetske kategorije, prostora koji nadilazi geografiju. Fotografije, narativi i svjedočanstva otkrivaju međugeneracijske razgovore i običaje koji korat pretvaraju u prostor ispunjen ljudskom prisutnošću, smatra Marijana Valić.

(Snimio Loris Zupanc)

Na samome otvorenju neki od prisutnih su se pitali zašto korat, a ne korta, kako odabrati pravu riječ, pa se moglo čuti da je korat tipičan za krničko-rakljanski kraj, te na taj način i vidjeti sličnosti i razlike među dijalektima i mjesnim govorima.

- Korat, korta, dvorište, okućnica … Stručno interpretirano uz rječnike i enciklopedije korta/korat je ograđeni prostor oko zgrade, odnosno dvorište; ili dvorište je ograđeni prostor oko kuće ili zgrade ili između kuća ili zgrada; dvorište možemo definirati i kao naziv za otvorenu površinu ispred neke kuće ili građevine, ponekad omeđenu zidovima ili drugim građevinama. U slučaju kada je riječ o kući, koristi se i izraz "okućnica". Međutim, bliže našoj željenoj definiciji, a prema etnologinji i dugogodišnjoj ravnateljici Etnografskog muzeja Istre Lidiji Nikočević korta je objašnjena: "Što je naselje bilo manje zbijeno i prostorno skučeno, u većoj se mjeri mogla razviti korta, tj. pridvorje, odnosno zatvoreno dvorište u kojem su se nalazile štale i sve potrebne gospodarske zgrade.

Također saznajemo da je tip zatvorene, visoko ograđene korte u koju se ulazilo kroz monumentalni porton ili portun, naročito poznat na tzv. Vlašiji, tj. onim dijelovima koja su naseljena novim stanovništvom u XVI. i XVII. st., premda se taj tip korte može tumačiti i kao?furlanski?utjecaj. Osobito razvijene korte rasprostranjene su po čitavoj jugozapadnoj Istri, a poznaje ih i Ćićarija te Tršćanski kras. U Ćićariji su dvorišta i polukružna ili kružna oblika, jer su služila kao svojevrsni torovi za ovce. Spojene jedna s drugom, kuće su svojim stražnjim zidovima tvorile svojevrsne ulice."

(Snimio Loris Zupanc)

Također, neki autori smatraju da se u Istri zatvaraju dvorišta pod slavenskom kolonizacijom, cilj je bio cjepkanje naselja u više jezgri, prostranost kuća i takav razmještaj nastambi, glavnih i pomoćnih zgrada, na način da zatvaraju dvorišta koja su većinom nepravilnog oblika.

Moreš u kortu

Kako vele stručnjakinje, kazivačica iz Banki S. V. (rođena 1974.) objašnjava da je korta danas prostor di se parkiraju auti, kad više ni ni traktora ni blaga.

Kazivač podrijetlom iz Brguca D. I. (rođen 1971.) kazat će da je korta prostor van kuće, a da si ipak doma i da je to prostor gdje se djeca igraju. Baba bi mu govorila: "Moreš u kortu, ne u selo".

- Često se naglašava da je dvorište u Istri omeđeno kamenim zidovima. Takvi su visoki zidovi karakteristični u selu Radovani, a primjer širokog dvorišnog ulaza za kolni pristup, odnosno željeznog portuna unutar kojeg se nalaze posebna manja vrata za prohod domaćina, može se vidjeti još uvijek u funkciji u Bankima, selu pored Baderne. U ograđenom dvorišnom prostoru najvažnija mjesto zauzima dvor, staja - prostor za stoku u bogatijim kućama, dok se u siromašnijim kućama, ako su i imali blaga, staja (štala) nalazila u prizemlju kuće. Ponovno ovisno o bogatstvu, vlasnik je posjedovao posebnu staju za krupnu stoku, posebno za prasce i posebno malu štalicu za kozu. "Perad nije bila u posebnoj ogradi nego se kretala po cijelom dvorištu, a kako su je dosta uzgajali, na više mjesta po dvorištu bila su drvena i kamena korita za napajanje i hranjenje", naznačit će etnolog Milićević.

Recimo ponešto i o "izgledu" korta, odnosno korte. Unutar korte bile su posađene i voćke, kako vele autori, većina korti imala je murvu (dud) koja nestaje u trenutku kada se betonizira korta, zbog prljanja prostora. Dok je bila batuda ili zemlja, proces održavanja čistoće bio je puno jednostavniji, također i kokoške su jele plod. Često se na mjestu murve sadila šljiva.

(Snimio Loris Zupanc)

- Korat, korta, dvorište se transformira kroz vrijeme, u ne tako davnoj prošlosti, onu koju mi pamtimo putem suradnika/kazivača, korta je služila i kao prostor druženja, doček gostiju na otvorenom na improviziranom stolu iz razloga što je prostor unutar kuća bio malen. Unutra korte mogla se naći i krušna peć, pokoja voćka, koja je ponekad u nedostatku hrane poslužila i kao objed. Danas se u kortu/ dvorištu kuća za odmor nalazi i ljetna/vanjska kuhinja. Korta je služila i za kolinje, spravljanje črčki/žmariči/čvaraka… Zidovi korte bili su granica privatnog i javnog. Samo bi se rijetki pozivali unutar korte, znalo se i čakulati, ali i donesti bukaletu na zid ako je dovoljno nizak i tu na međi, svaki sa svoje strane, razumijevala se svakodnevica i razvijali su se dobrosusjedski odnosi. I dan-danas prostor korte je dvojak: portun se lako dopre i pušti svit unutra, ali i zapre, navodi Ivona Orlić.

- Korat je važan segment tradicijske arhitekture, koji poprima različita obilježja kroz vrijeme, od prvenstveno komunikacijskog prostora između kuće i gospodarskih objekata, prostora suživota blaga i ljudi, druženja, veselja, objedovanja, primanja u život i svakodnevicu novih ljudi, kao i prostor ispraćaja i mirenja s odlascima, zaključuje.

Etnografska i antropološka čitanja

Korat je simbol jednoga konkretnog prostora i dah prošloga vremena. Korat nosi svoj identitet, a na fotografiji pripada i prolaznosti i vječnosti istovremeno. Nižu se prijelomne godine u životu čovjeka te on označava trenutni i trajni intenzitet života i kao da izmiče i vremenu i prostoru. Jer, fotografija je uhvatila trenutak vječnosti u kortu. U kortu osjećamo silnice koje sjedinjuju i spajaju, silnice koje čvrsto povezuju individualno i društveno. Korat je uronjen u obitelj, u društvenu sredinu, ali i u intimu pojedinca, koji je član te obitelji i, kao takav, korat promiče u srž individualnoga. Osjećamo njihove lance veza koji u pozadini tkaju živote svakoga pojedinca sa svijetom kojemu pripadaju, a nama prenose ključeve davnih uspomena, protjecanja vremena i osjećaja prošlosti. Kao promatrači doživljavamo slike, stvaramo u sebi priče i mi postajemo sudionicima događanja u kortu. I kad tako odjekne korat u nama, ritual iz korta, događaj, razgovor, osmijeh, zagrljaj, slavlje ili žalovanje, povezanost za stolom - bijelom kamenom škrilom kao posebnim i svetim mjestom svakodnevnoga života i simbolom zajedništva u jelu i piću, korat oživljava i prožme duhovno ozračje nas promatrača sa zbivanjima na fotografiji. Lica, osobe, ljudi, čine središte i svaki na svoj način daje vrijednost, boju, osjećaj i zbiljnost trenutku vječnosti. A mi gledamo, tražimo i kroz maglu prepoznajemo tek komadiće davnih korti naših predaka u današnjim našim kortima, dvorištima i okućnicama, navodi Romana Percan.

(Snimio Loris Zupanc)

Organizator izložbe je Osnovna škola Vladimira Nazora u suradnji s Povijesnim i pomorskim muzejom Istre i Etnografskim muzejom Istre, dok je autorica Marijana Valić, koja potpisuje i tekstove uz Romanu Percan i Ivonu Orlić. Valić je izložbu i postavila, a autori fotografija su Tia Škabić, Duje Škabić, Dea Buršić, Frane Buić, Jan Čorak, Anja Cetina, Ivano Braković, Kaja Fornažar, Lucija Gashi, Ema Bolonović, Nikola Andrijević, Ella Vlačić, Ante Škabić, Martina Valić, Martina Červar, Romana Percan te Povijesni i pomorski muzej Istre. Za digitalizaciju fotografija pobrinuo se Povijesni i pomorski muzej Istre, Studio Kadar i Dražen Tomić, a potonji su se pobrinuli i za grafičko oblikovanje izložbe. Prijevod na talijanski potpisuju Tatjana Petrić-Lui i Damir Ritoša, a za glazbu su zaduženi Rocco Vlačić i Nikola Lučić-Jozak.

Zahvale idu, vele organizatori, Gracijanu Kešcu, ravnatelju Povijesnog i pomorskog muzeja Istre, Lani Skuljan Bilić, višoj kustosici Povijesnog i pomorskog muzeja Istre, Ivoni Orlić, ravnateljici Etnografskog muzeja Istre, obitelji Buršić-Matijašić, učenicima Osnovne škole Vladimira Nazora Krnica i njezinoj ravnateljici Heleni Dabo.

- Posebne zahvale Romani Percan na inspiraciji, podršci i predanom vođenju u radu i istraživanju ove izložbe, navodi Valić.

Izložba je realizirana financijskim sredstvima Istarske županije, Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih Republike Hrvatske i Općine Marčana.

Povezane vijesti

• Kad zavičaj postane istraživanje: Priča iz krničke škole koja prelazi granice učionice
• Etnografski muzej Istre pokreće program za obitelji i sve generacije
• Običaji i tradicije Krnice i Raklja u fokusu izložbe u pulskom muzeju