Kod izgovaranja i osjećaja tapije riječ je, rekao bih, o očekivanju, ali i čekanju, primjerice, ljeta, festivala, koncerata i ostalih društveno-kulturnih zbivanja koji utječu na osjećaj uključenosti. Time se otvara pitanje različitog intenziteta i osjećaja kvalitete života u zimskim i ljetnim mjesecima, a čemu, riječju sugovornika u istraživanju, doprinosi snažno i gotovo isključivo insistiranje na razvoju turizma. Zima u tom smislu, ponajviše za nešto mlađe sugovornike, postaje trenutak čekanja sagledljive budućnosti

Valjda i zbog suočavanja sa zrcalom koje priziva tema pulske tapije, priličnu je pažnju publike na pulskom sajmu knjige privukla promocija knjige etnologa i antropologa dr. sc. Andree Matoševića "Doći u Pulu, dospjeti u tapiju. Etno-filozofska studija lokalnog fenomena", u izdanju Durieuxa i Instituta za etnologiju i folkloristiku. Ovaj profesor Fakulteta za interdisciplinarne, talijanske i kulturološke studije te suosnivač Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli na toj je promociji rekao da tapija nije sevdah, da to nije saudade.

- To je ponajviše usmeni fenomen. Prenosi se usmeno. Izgovara se, ali se ne ispisuje. Za mlađe generacije je tapija žešća dosada, no to nije socijalno-egzistencijalna patnja, to nije depresija, to je svojevrsni limb, nešto između. Tapija je za neke i nemogućnost djelovanja, nekom metafora za problem, a mnogima predstavlja cijelu zimu u Puli, kada je ritam života u gradu sporiji u odnosu na živo turističko ljeto, kazao je. Najbolji primjer da svaki pa i taj fenomen ima i svoj vremenski i društveni kontekst ilustrirala je izjava recenzenta Matoševićeve knjige, profesora emeritusa Miroslava Bertoše, koji kaže da on generacijski ne živi u ovoj knjizi. Naime, Puljanin on postaje 1947. godine.

"Za mene doći u Pulu nije predstavljalo tapiju. Za mene je Pula bila atraktivan, ali i poluprazan grad. Doći u Pulu značilo je doći na more. Značilo je vitalnost, svježi zrak, značilo je zaposlenje u Uljaniku, cementari, tvornici stakla. Moja generacija je bila generacija koja se vodila onom - uvijek nešto raditi, uvijek u pokretu, s krpenjačom ili kakogod već. Tapija nije moj pogled na svijet", kaže Bertoša. Ovim kontrastom otvaramo razgovor s Matoševićem. 

Ni žive žabe

- Tapija je, kako ističete, višeznačni pojam koji različite pulske generacije koriste od 50-ih do danas. Bila to benigna dosada koju ćemo lako nekim zajedničkom angažmanom nadići ili trajnije i složenije stanje pulskog uma, s duhovitim ili serioznim, očajnim primjesama - sve do famoznog fenomena "stroge" pulske publike na koncertima, meni je vaša knjiga širi, ne znam da li nesvjestan, pokušaj definiranja pulskog mentaliteta. Kako ga uhvatiti osim na tragu s jedne strane provincijskog okvira, a s druge, posljedično, oholog auto-superiornog momenta tipa - Pula alternativni grad?

- Možda bi bilo zanimljivije pa i plodonosnije o njoj razmišljati u terminima uvjeta u kojima nastaje, odnosno, kako dobro primjećujete, uvjeta u kojima se transgeneracijski s različitim značenjima kroz vrijeme reproducira, nego o pukom pulskom mentalitetnom sklopu koji ipak implicira određeni stupanj nepromjenjivost i statičnosti. Jer ono što nazivamo mentalitetom u mnogočemu ovisi upravo o uvjetima u kojima se generira. Promijenimo li rakurs gledanja na problem, tapiju, u tom smjeru dolazimo do zaključka da su starije generacije pod tim terminom podrazumijevale kritiku pa i distancu, dok mlađe generacije tim pojmom dominantno označavaju dosadu ili, kako kažu, tešku dosadu. Dakako, dio sugovornika s kojima sam razgovarao pri istraživanju također tvrdi da se tapijom u vokabularu služe kao istoznačnicom za problem ili nepromjenjivost situacije u kojoj se nalaze. Izazovno mi je bilo pokušati dati odgovore oko razloga te jezične mutacije - što se u Puli promijenilo da je riječ ipak opstala, dapače, prometnula se za pojedince u neku vrstu metafore grada, ali uz mijenjanje značenja kroz vrijeme. Uvjeti socijalizacije, druženja, onog fizičkog ili on-line, zasigurno su presudni u toj promjeni. Stoga fenomen pulske publike koji spominjete, a čija objašnjenja počivaju na isticanju osjetne superiornosti publike nad autorima koji izvode, jest kritika, ali za koju je potrebna fizička prisutnost u javnom prostoru. Sasvim suprotan je slučaj s "pulskom dosadom", odnosno "pulskom zimom" kada vlada tapija koju spominju mlađe generacije - tada u javnom prostoru centra grada, a koji se ponajviše vezuje uz siječanj i veljaču, nema ni žive žabe. Dakle, tapija jest generacijski pojam, ali implicira i različito korištenje, razumijevanje i artikulaciju prostora.

- U crtici o autoru u vašoj knjizi "Pod zemljom" piše da ste studij etnologije i talijanske književnosti upisali greškom. Kako je došlo do greške i kad je greška postala životni poziv?

- Sad znam da ima smisla pisati nešto osobnije crtice o autoru na kraju knjige. Vi ste prvi koji me za to pita! Kako je upis na talijanska sveučilišta još krajem 90-ih išao preko konzulata u Rijeci, puno prije početka nastave u listopadu morali smo dostaviti podatke o željenim studijima, ako se dobro sjećam, već u travnju ili svibnju, a moj prvi odabir bile su hispanistika i anglistika. Čini se da su papiri za upis putovali dugo i vrlo krivudavo i završili na fakultetu koji nisam namjeravao upisivati. No, kad sam uvidio da se tamo mogu studirati etnologija/antropologija uz talijansku književnost, tu priliku nisam mogao propustiti. Birokracija je učinila grešku, ali ta je greška meni bila usluga koja je prerasla u, dobro kažete, poziv i to vrlo vjerojatno u trenutku objave prvoga rada 2004. na temu hrvatskog ratnog stripa.

 Duh vremena

- Ukazujete da Pula kroz cijelo 20. stoljeće hoda ruku pod ruku s dosadom, još od pisma Jamesa Joycea koji je Pulu nazvao pomorskim Sibirom, i da je još prije te pulske Joyceove 1904. na 1905., dosadu Pule ispisao slovenski književnik Ivan Cankar, dok 60-ih godina i pjesnik, pisac i filmski redatelj Pier Paolo Pasolini u knjizi "Il Caos" piše o ispražnjenoj, dosadnoj Puli. U knjizi s pravom ističete da citiranje ondašnjih kritika Pule, posebno Joyceovih, ne uzima u obzir kontekst vremena u kojem su izrečene, kontekst koji bi, kao i današnji, mogao obuhvaćati puno gradova osim Pule (ne samo hrvatskih), pa i država. Zar ne? Vi, recimo, navodite sudar mladog modernističkog Joycea s austrougarskom vojnom lukom. Pojedini Puljani čak ukazuju, kad smo već kod Sibira, da je te zime izmjerena najniža temperatura od, čini mi se, minus devet Celzijevih stupnjeva.

- Tako je, Pula i osjećaj dosade kroz 20., ali očito i kroz 21. stoljeće hodaju zagrljeni ili - kao što sam na promociji spomenuo - ruku pod ruku. Ivan Cankar je, koliko znam, za svojeg boravka u gradu 1898. prvi najavio ono što će niz stranih pisaca, a među kojima je vrlo vjerojatno najpoznatiji James Joyce, također istaknuti. No, Joyceovu se dosadu mora kontekstualizirati s jedne strane u duh onoga vremena, a s druge u rastući modernitet kroz koji je Pula u ono vrijeme prolazila, a koji je irskog pisca podario komoditetom - plaćom od 6,6 funti mjesečno, više vremena rezerviranim za pisanje, popravkom zuba i naočalama za čitanje koje si u Irskoj nije mogao priuštiti. Dakle, njegov status, kao i status mnogih onodobnih putnika i pisaca, raste emigracijom na jug i istok. No, viši se status, znamo, gradi uvijek u odnosu na one koji se doživljavaju inferiornima, odnosno one koji nam dosađuju. Dakle, taj isti modernitet je kod pisca mogao izazivati osjećaj predvidljivosti, ali mu je ujedno i podario osjećaj superiornosti u odnosu na "pomorski Sibir" i "nenaobražene Slavene koji nose male crvene kape i goleme hlače", kako je pisao. Bilo bi zanimljivo produbiti tu priču i razmotriti jesu li i kome Irska i Irci krajem 19. i početkom 20. stoljeća djelovali "nenaobraženo" i kao "Sibir", što je također bila karakterizacija Zadra i Dalmacije u austrougarskoj vojsci o čemu, recimo, piše Božidar Jezernik. Dakako, odgovor možemo naslutiti. No, što se vrlo niske temperature s 1904. na 1905. godinu tiče - taj argument spada u meteopatsku teoriju o vjerojatno najpoznatijem pismu o Puli. Onodoban "Il Giornaletto di Pola" piše da se na Staru godinu predviđa temperatura od maksimalnih 7,2 do minimalnih 0,3 stupnja Celzija. Dakle, nipošto nije bilo toliko hladno kao što meteopatski argument - pun ironijskog potencijala kao i zanimljivog razumijevanja prirode u Puli - zagovara. Sibir u tom kontekstu ipak ostaje kulturološka metafora, a ne meteorološki podatak. 

Arogancija i ispraznost

- Profesor Bertoša tvrdi da tapija ne spada u velike fenomene kao što su 'saudade' ili grčka bol za prošlošću. Tapija je za njega nešto osobno, što nastaje u konfliktu između društva i individue. Na tom tragu sviđala mi se vaša kratka definicija da je tapija saplitanje o očekivanje. Možete li tu definiciju malo više pojasniti?

- Da, rekao bih, kad bih morao dati čim kraću definiciju tapije, da je to stanje u kojem se saplićemo o vlastita očekivanja, ali bez da padnemo ili tresnemo o pod. Ona se kao izgovorena kritika, zauzeta distanca ili pak kao dosada koju se osjeća rađa iz iznevjerenih očekivanja. Dakle, nešto starijom etno-antropološkom terminologijom, možemo reći da je tapija stvorena u prostoru između idealnog i aktualnog odnosno zamišljenoga i ostvarenoga reda te stoga ima snažan kritički potencijal, vezan uz očekivanja i želje. No, istovremeno ona, barem se u mojem istraživanju ispostavilo tako, ne upućuje na težu afektivnu patnju ili izraženu socijalnu deprivilegiranost, poput primjerice potpune rezignacije, socijalne isključenosti ili, pak, marginalizacije. Kod izgovaranja i osjećaja tapije riječ je, rekao bih, o očekivanju, ali i čekanju, primjerice, ljeta, festivala, koncerata i ostalih društveno-kulturnih zbivanja koji utječu na osjećaj uključenosti. Time se otvara pitanje različitog intenziteta i osjećaja kvalitete života u zimskim i ljetnim mjesecima, a čemu, riječju sugovornika u istraživanju, doprinosi snažno i gotovo isključivo insistiranje na razvoju turizma. Zima u tom smislu, ponajviše za nešto mlađe sugovornike, postaje trenutak čekanja sagledljive budućnosti.

- Nije li u recentno naše doba, zadnjih 20, 30 godina, tapija ne elitistički pojam, već u suštini provincijsko kritizerstvo koje traži jako puno, a samo najčešće ne izlazi iz sjene u javnost, ne trudi se dodatno obrazovati, kreirati i to podijeliti? Meni je to razina adolescencije koju i mnogi srednjih i starijih generacija ne žele nadići cijelog života.

- Prilikom istraživanja naišao sam i na sličan sloj značenja ovom koji predlažete - dio je sugovornika tvrdio da prizivanje ili performiranje tapije zapravo za njih predstavlja aroganciju i ispraznost. Dakle, i ta vrsta lokalne kritičnosti također je podložna kritici i to upravo kao ona koja će rado kritizirati one koji stvaraju, ali sami se neće upustiti u avanturu stvaranja, javnog prezentiranja te, naravno, podložnosti toj istoj kritici kakvu sami rado upućuju. Tu se razlika ocrtava kao ona između pasivnih konzumenata koji očekuju da im zabava bude servirana i onih koji aktivno kreiraju. Ideja da se afekti zapravo transferiraju sa subjekata na objekte ili situacije, a ne obrnuto, prisutna je i u povijesti filozofije i može se kao jako dobro razrađena pronaći kod njemačkog filozofa Martina Heideggera. Mislim da ta ideja donekle funkcionira i kod tapije u kontekstu za koji me pitate.

Film o Uljaniku

- Nezahvalno je uspoređivati grad svog odrastanja, kada je taj grad tek benigni okvir kolora i mašte bezbrižnog djetinjstva i mladosti, s gradom današnjeg življenja, opterećenog egzistencijalnim brigama, prošlošću, očekivanjima od budućnosti. Osim te natopljenosti subjektivnim, usporedba je tim teža jer smo odrastali u drugoj zemlji, drugom političkom ekonomskom i kulturološkom sustavu pa, uz rat, završili u novom koji je potisnuo sve staro kao zabranjeno, počevši od nulte pozicije. Koliko je taj koliko-toliko formirani identitet Pule 60-ih, 70-ih i 80-ih ratom i migracijama iznova satran, iako ne toliko radikalno kao nakon dolaska fašističke vlasti 20-ih ili komunističke 1947. godine?

- Pula je za mene '80-ih bila Monte Zaro, budući da sam 1979. pohađao osnovnu školu II. puljski partizanski odred, pa dobro kažete da su za mene '60-e i '70-e godine priče koje drugi pričaju pročitano ili pak teorijsko znanje. No, postoji jedan zanimljiv dokumentarni film Branka Bauera o brodogradilištu Uljanik iz 1970. "Pulski navozi". Iako, dakako, dokumentarni filmovi ne govore uvijek cjelovitu istinu, ovaj je film interesantan jer govori o brodogradilištu, ali insistira na prikazu i ostalih aspekata života u gradu - gradsku vrevu, gust večernji promet i turizam među ostalim. Daleko od želje za idealizacijom, Pula je pritom bila i vojni grad, ali čini mi se da su ti aspekti života u gradu bili u boljem balansu - turizam se nije gradio nauštrb industrije, ljudi su imali drugačije navike i mogućnosti korištenja javnog prostora, a kultura nije bila u potpunosti festivalizirana. Zaista ne bih volio zapasti u ono što se naziva arkaidizacija prošlosti, ali čini mi se da je grad danas monokromniji nego tih godina za koje me pitate - od privrede koja dominira do vrlo predvidljivog i prema ljetu i ljetnoj turističkoj žetvi snažno okrenutog ritma života. Volio bih moći prošetati centrom grada jedan dan u siječnju ili veljači krajem '60-ih ili početkom '70-ih, tko zna bi li i tada osjećaj bio onaj dugog nedjeljnog popodneva koje traje više mjeseci. 

Gruba, opora - nepristojna

Knjigu o pulskom fenomenu tapije Matošević je, prije svega, napisao na osnovi etnografskog istraživanja koje se najvećim dijelom bazira na 24 dubinska i polustrukturirana intervjua sa stanovnicima Pule. Sugovornici su bili različitih generacija, od onih rođenih početkom 50-ih, do mlađih srednjoškolaca rođenih oko 2000. Prema dogovoru, njihova je kazivanja i dijelove intervjua iz etičkih razloga autor označavao i navodio inicijalima. Evo dijela intervjua s 43-godišnjim B. K.-om.

- Bilo mi je čudno, kada sam imao 15, 16 godina, što su stariji ljudi uvijek voljeli reći, meni i mojoj sestri, da smo fino odgojeni. Užasno, strašno fino odgojeni, a u mojoj obitelji se psuje, kada se svađaju svi psuju, ali ne, "vi ste nevjerojatno fino odgojeni". Znaš, ja još usto sviram i violinicu, s time da radim performanse po cesti i pijem, ono, može me se naći i pijanog, ali ne, "vi ste fini!". Zapravo sam skužio da postoji neka inherentna grubost, jedna greza, jedan modus oporosti komunikacije koji postoji u Puli. Jedna vrsta baš nepristojnosti, ili izbjegavanja pristojnosti. Ti si stvarno čudan ako se zahvališ. To je klasna stvar, a opet je vezana uz ove autoritarne, vojne priče i obitelji. Kolikim je našim prijateljima u Puli otac bio vojno lice - ono, on je major - "kako si to napravio, majku mu jebem!". Znaš, taj princip, njega se mora čuti! On jednostavno na taj način komunicira. Postoji taj neki model grubosti, grezosti, kaže B. K.

U nastavku Andrea Matošević piše: "Bez obzira na ishodišta tog detektiranog pulskog sloja arogancije ili grubosti, koji mogu biti i pitanje klasne pripadnosti i komunikacije, možda bi ih valjalo shvaćati i kao kontrapunkt proklamiranoj, sveopćoj istarskoj 'lagodnosti života', 'jednostavnosti' i, nadirućim turističkim rječnikom rečeno, 'gostoljubivosti'". 

Za pad Uljanika nemamo krivca imenom i prezimenom

- Kako ste doživjeli pad Uljanika? Što je po vama potrebno da se ta praznina popuni smislenim sadržajem? Nitko nije ni kažnjen za pad Uljanika. Kako na nepravdi, tj. nekažnjenom zlu graditi novo?

- Pad Uljanika doživio sam kao točku u kojoj je Hrvatska privreda izašla iz tzv. post-socijalističke tranzicije, odnosno procesa u kojem je jedan sustav, uz sve svoje ogromne probleme i manjkavosti, ali ipak građen na radu, umješnosti, znanju i uspjehu, u potpunosti cinično rastočen, a da za to, kako kažete, nemamo krivca imenom i prezimenom. Postoji veliki paradoks na koji je prvi vrlo pronicljivo ukazao, koliko mi je poznato, kolega Boris Koroman - dok se u obrazovnom sustavu gotovo isključivo privilegira STEM područje (science, technology, engineering i mathematics) u odnosu na ostala polja znanosti i studiranja, istovremeno se jedna od kompleksnijih grana tog područja koju posjedujemo uništava. Samo jedan povijesni primjer do kojega sam došao - Uljanikovi inženjeri Želimir Sladoljev, Mladen Klasić i Milenko Rakin predložili su 1962. godine tehniku spajanja brodskih polovica, krme i pramca, u moru. To je šest godina prije nego li je po prvi puta brod "Melania" od 212 tona nosivosti izgrađen tom inovativnom tehnikom 1968. u Nizozemskoj i osam godina prije nego li će se mamut brodovi početi graditi u Uljaniku, počevši s brodom "Bellary", nakon kojeg će uslijediti puno poznatiji u seriji "Berge Istra", "Berge Adria", "Berge Brioni" i "Berge Vanga". Hoćete tehničku utopiju, inovativnost i STEM i prije nego li su te ključne riječi i akronimi uopće postojali? Izvolite, tu su, u povijesti i naslijeđu brodogradilišta. Dodamo li tome da je moderna Pula u posljednjih 170 godina pripojena Uljaniku, prije nego li je obrnuto, na vaše pitanje o smislenom punjenju te praznine ne mogu odgovoriti doli: trenutno neplodno tlo može ponovno postati plodno isključivo kad na navozima ponovo vidimo brodove ili jednako kompleksne mehanizme.

 Rudnik je hranio, ali i jeo rudare

- Možda banalno zvuči, no meni je vaša knjiga "Pod zemljom; antropologija rudarenja na Labinštini u XX. stoljeću", osvijetlila neke gole okrutne fakte da se, u nas i u svijetu, kopalo na minus 900 metara i da su u počecima radila i djeca od pet godina, kao i žene, da se rađalo planski desetoro i više djece zbog radne snage. Koliko se danas ex rudarski krajevi poput Labina i Raše srame i potiru svoju rudarsku povijest?

- Ugljen je kao energent iznjedrio modernitet 19. i 20. stoljeća, a rudari su bili dominantni akteri u tom procesu budući da su bili na prvoj liniji ekstrakcije onodobnog crnoga zlata. Njihova je figura većim dijelom prošlosti prožeta određenom dvojnošću -istovremenim strahopoštovanjem zbog opasnosti svakodnevnog posla u dubinama zemlje, ali i zazorom budući da se radilo o zajednicama koje su smještene u zabačenim teritorijima i koje su direktno utjecale na razvoj tehnike i društva, ali same često ili uvijek nisu imale prilike sudjelovati u njezinim dominantnim tokovima. Ipak, mislim da to nije u potpunosti slučaj s Rašom i Labinom gdje je rudarstvo bilo generatorom razvoja cijele Labinštine, pa i Istre. Mnogi su, pa i maloljetni iz brojnih siromašnih obitelji koje spominjete, htjeli ići na rad u rudnik gdje je zarada bila bolja od rada na polju, ali su i opasnosti bile brojnije. Spomenimo samo nesreću iz 1940. i onu iz 1948. kada je život u jednoj eksploziji škopije izgubilo 186, odnosno nešto manje od 100 rudara, uz brojne unesrećene. Mnogi su zahvaljujući rudniku jeli, ali je i rudnik itekako jeo rudare. Taj je hazard bio uzrokom vrlo specifičnog odnosa rudara s radnim ambijentom u koji su se spuštali - od oslanjanja na opip, sluh i njuh, detektiranja zvukova u podzemlju, suživota s jamskim štakorima, zabrane rada braće i rudara u bližem srodstvu u istoj smjeni pa sve do međusobnog zaštitničkog odnosa u dubinama zemlje među pojedincima koji na površini nisu morali niti komunicirati. Mislim da se Labinština te težine, rizika i žrtava sjeća i danas pa se kod odnosa prema toj povijesti i naslijeđu ne može govoriti u terminima srama, dapače, već želje da se krene prema drugim i drugačijim privrednim zamašnjacima. Ipak, valja razmisliti kakav potencijal imaju rudarska baština i ugljenokopi za razumijevanje vlastite prošlosti i razvoja. Slogan "upoznaj svoju zemlju" valjalo bi, ako ne već zamijeniti, onda barem nadopuniti inačicom - "upoznaj svoje podzemlje".

 Artikulirane politički lijeve opcije - postoje

- Mnogi ljevičari žale se da već dugo nema prave ljevice, u smislu vjerodostojne i javno artikulirane, formirane političke lijeve opcije. Zašto je tome tako?

- Meni se čini da to nije baš tako. Pogledajte Sloveniju sa uspješnom Združenom levicom, Podemos u Španjolskoj ili pak The Labor Party u Britaniji, dok u Hrvatskoj također imamo mlade stranke poput Možemo!, Radničke fronte ili Nove ljevice. Dakle, formirane pa i artikulirane politički lijeve opcije postoje i mjestimično imaju nezanemarivi uspjeh u političkom životu poput Združene levice koja je podigla minimalnu plaću u Sloveniji ili Klub zastupnika lijevog bloka u skupštini Grada Zagreba. Njihov rad na insistiranju na transparentnosti i proceduralnosti u Zagrebu nezanemariv je i morao bi poslužiti kao primjer ostalim lokalnim sredinama. Dakako, postoji niz problema koji se ocrtavaju pri formiranju lijevih politika ili onoga što dio građana, glasača i medija smatra lijevim opcijama - od činjenice da se stranke centra doživljavaju lijevima pa sve do, kod nas izražene, nevoljkosti da prethodno spomenute lijeve opcije kao blok surađuju i na nacionalnom nivou. Mislim da jedino takvom suradnjom, uz istovremen terenski rad i suradnju sa sindikatima, udrugama, mogu postići značajnije političke rezultate i ciljeve.

Povezane vijesti

• Život je sačinjen od "Kapi radosti"
• Andrea Matošević objavio etno-filozofsku studiju lokalnog fenomena: DOĆI U PULU, DOSPJETI U - TAPIJU
• KNJIGA O HRVATSKIM SLASTICAMA Stranci drukčije koriste makove sjemenke nego što je to kod nas, pa ih i kod kolača s makom treba upozoriti da ih treba samljeti u mlincu za kavu