Petnaesto izdanje Festivala "Na Dragom kamenu u Raklju", u korti Grubić donosi u utorak, 4. kolovoza u 21 sat predstavljanje knjige "Rakalj" Antona Percana, što je bio i povod za razgovor s njim.

Teštamenat

Premda ste inženjerske struke, Vaše znanje povijesti, kako one "velike", službene, tako i one "male", svakodnevne, je impresivno. Kako je krenula cijela priča velike ljubavi prema proučavanju, analiziranju, bilježenju?

- Oduvijek me zanimala povijest jer smatram da mi poznavanje onoga što se dogodilo prije mene pomaže da lakše razumijem sebe, ali i ljude oko sebe. Posljednji sam koji je rođen u kući Ive Gašpića u Raklju, jednog od glavnih junaka Balotine "Tijesne zemlje". U okruženju složenih rodbinskih veza i imovinskih zavrzlama, opisanih u Balotinoj "Tijesnoj zemlji", proveo sam rano djetinjstvo. Kao osmogodišnjak, s obitelji sam se nastanio u Puli, u tadašnjoj Ribarskoj ulici u pulskom starom gradu. Iz tih ranih šezdesetih sjećam se prvih posjeta esula koji su petnaestak godina prije napustili svoj rodni grad. Sjećam se kako su uplakani ljubili kamene pragove na portunima svojih bivših domova. Moji razgovori sa starijim susjedima uglavnom su završavali s "ne razumi po rvacki"... Pokušavao sam razumjeti što se događa pa vjerojatno od tada započinje moje zanimanje za povijest okruženja u kojem živim. Poznavanje povijesti koristilo mi je jer sam spoznao svoje korijene, a time sam lakše mogao odrediti tko sam i mjesto koje mi pripada. Koristilo mi je to od djetinjstva provedenog u uskim ulicama pulskog starog grada u kojem nije bilo teško krenuti nekom krivom ulicom, koristilo mi je to i kasnije, a koristi mi i danas... Veći dio svojega radnog vijeka proveo sam u Uljaniku, kao projektant brodskih nastambi. Za arhitekta je to prilično usko područje djelovanja, pa sam često sudjelovao i na projektima vezanima uz graditeljsko nasljeđe. Preduvjet svakoga zahvata na povijesnim i sakralnim građevinama jest dobro poznavanje njihove povijesti, pa je stoga i moj arhitektonski rad usko povezan s povijesnim podacima i istraživanjima.?

(Privatni album)

Vaše najpotpunije i najsloženije djelo je monografija posvećena Raklju. Što Vas je motiviralo da krenete u tako složen, detaljan i zahtjevan projekt?

- Želio sam na jednom mjestu skupiti sve ono što sam od 2001. o povijesti Raklja objavljivao u godišnjacima "Istarska Danica" i "Jurina i Franina" te ono o čemu sam zadnjih desetak godina govorio na Festivalu "Na dragom kamenu". Ne samo u šali, znam reći da je to moja ostavština, mi Rakljani bismo rekli teštamenat, jer sve ono što znam o Raklju i što sam godina sakupljao, nalazi se u knjizi. Ostavštinu ovozemaljskih, materijalnih bogatstava riješio sam u nekoliko minuta, za knjigu mi je trebao gotovo cijeli život.

Mislim da će knjiga pomoći da se od zaborava sačuva dio Raklja kakav je nekad bio. Naime, mnogo toga što je stoljećima oblikovalo stanovnike ovog područja, u ovim našim vremenima polako i nepovratno nestaje. Zato je svaka sačuvana riječ, zabilježeni spomen i pronađen trag, važan dio nasljeđa koje ostavljamo onima koji dolaze nakon nas.

Najisturenija obrambena utvrda

Tko su Vam bili suradnici na projektu i najvažniji izvori?

- Bez podataka iz arhiva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u kojem se nalazi ostavština povjesničara Josipa Batela i don Luke Kirca, ne bi bilo moguće pisati povijest Raklja. Naime, barbanski arhiv u kojem su bili pohranjeni i dokumenti vezani uz Rakalj, izgorio je u požaru 1893. pa su zahvaljujući Batelovim prijepisima ostali sačuvani vrijedni podaci iz povijesti ovih krajeva. Tu je vrijednu ostavštinu svećenik Luka Kirac u doba fašizma potajno prenio u Zagreb gdje je sada pohranjena u arhivu HAZU-a.

(Privatni album)

Također, to ne bi bilo moguće bez podataka koje sam prikupio u Državnim arhivima u Trstu i Splitu, Arhiva župnog ureda Rakalj, Etnografskog muzeja i Instituta za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba. Knjigu objavljujem u vlastitoj nakladi u sunakladništvu s Agencijom MT, koja je i organizator Festivala "Na dragom kamenu". Grafički urednik je moj prijatelj David Ivić, lektorica je Samanta Paronić. Uz mene, autori fotografija su Zoran Burazerović, Marko Račan, Alojz Orel, David Ivić, Klara Buršić-Matijašić i Renata Šanović. Tisak je odradio Grafomark d.o.o. iz Zagreba, a naklada je 200 primjeraka.

Koja su Vaša najvažnije otkrića iz rakljanske povijesti, odnosno što ovdje donosite, a ranije je bilo nepoznato?

- Često se pogrešno navodi da najraniji pisani izvori o Raklju potječu iz 1190. ili iz 13. stoljeća. U već spomenutim Analima Barbana i Raklja koje je barbanski povjesničar Josip Batel pronašao u barbanskom arhivu te prijepisom sačuvao, Rakalj se spominje gotovo dva stoljeća ranije. Naime, 1027. postavljene su granice između komuna Raklja i Mutvorana, od Prtloga do crkve sv. Duniža. Te se godine Rakalj sa svojim teritorijem odvojio od komuna Mutvoran, kako bi se osnovala nova crkvena općina s prvim Slavenima pristiglih iz Dalmacije i susjednih otoka. Seoske komune istočne Istre najstariji su oblici lokalne samouprave na hrvatskom prostoru. Njihova snaga počivala je na zajedničkom vlasništvu nad zemljištem, običajnom pravu i snažnoj povezanosti stanovništva, a tragovi tog sustava vidljivi su u organizaciji sela, nazivima predjela i rasporedu posjeda sve do današnjih vremena. Prema tim podacima komun Rakalj jedan je od najstarijih istarskih komuna koji će iduće godine obilježiti punih 1200 godina postojanja. Vezano za razgraničenje komuna Mutvorana i Raklja, sačinjen je i zapis koji se spominje i u Istarskom razvodu u 14. stoljeću. Nažalost, taj zapis iz 1027. poznat kao "Rakljanska listina" nije ostao sačuvan, a jedan je od najstarijih zapisa pisanih glagoljicom. Jedini poznati zapis iz tog vremena je Plominski natpis i nešto kasnije Valunska ploča. Također, trebalo je dosta istraživanja da sa sigurnošću mogu reći da je pogrešno uklesana godina gradnje koja je uklesana na pročelju palače Loredan. Na pročelju je, naime, uklesana MDCXXXXIII, odnosno 1643. dok je palača sagrađena sto godina prije, 1543. Nepoznata je bila i za engleske arhive još uvijek tajna misija engleskog ratnog broda "Terrible" koji je 1847. uplovio u Raški zaljev i petnaestak dana ostao usidren u rakljanskoj uvali Salamuštica. Bilo je to prvo znanstveno istraživanje Raškog zaljeva koje je izvršeno po nalogu Austrijske ratne mornarice, za pretpostaviti je kao potencijalnog mjesta za gradnju ratne luke. Isto tako, lakše ćemo razumjeti posebnosti Raklja ako znamo povijesnu činjenicu da je ovo mjesto nakon smrti posljednjega goričko-pazinskog grofa Alberta IV, do tada u sastavu Pazinske grofovije prešao u vlasništvo dinastije Habsburg. Sljedećih 136 godina Rakalj je bio najisturenija obrambena utvrda austrijskog dijela Istre prema mletačkom teritoriju.

(Privatni album)

Rakalj nekada i danas?

- Dio odgovora nalazi se u predgovoru knjige u kojem sam napisao da je knjiga posvećena svima onima koji su se na dugom i krivudavom tijeku prohujalog vremena, nakon burnih povijesnih razdoblja naseljavanja, ratovanja, boleština... zadržali i opstali na ovim prostorima. Njihovim radom na toj zemlji održan je kontinuitet života i stvoreni preduvjeti za mogućnost kvalitetnijeg života njihovih potomaka. Na mjestima nekadašnjih skromnih nastambi, šuma, pašnjaka i oranica sada se nalaze, kuće, apartmani, bazeni... No, unatoč tome, i oni će poput njihovih predaka, morati uložiti velike napore da u novim povijesnim, političkim i društvenim događanjima svojim potomcima stvore preduvjete za opstanak na ovim prostorima.

Posebno mjesto

Trenutno se u Istri igraju tri predstave s temom Balote i Raklja.? Kakav je Balotin Rakalj, a kakav Vaš Rakalj?

- Često se pitam što bi Balota rekao da se prošeta današnjim Rakljom. Mišljenja sam da ne bi bitno izmijenio dijelove zapisa iz 1937. kada je nakon gotovo dva desetljeća došao u Rakalj na pir svoje sestre i zapisao: "Život naroda postaje tako materijalno puniji i bogatiji, duhovno sasvim oskudan. Jedna praznina je tu, nepostojanje ma kakve ideje koje bi se čovjek primio i držao i prema njoj udesio život. Sve ima neki smisao i neko značenje dok nosi materijalnu korist. Ona je pokretač čitavog života i izvan nje nema ništa, osim praznine i pustoši. Stalno zaposlenje, novac, materijalizam, proleterizacija udaljuju ljude i od crkve. Ali, mjesto koje je u dušama zauzimala prije religija, ostaje sada prazno. Nema ni jedne misli vodilje, ni jedne plemenite ideje...".

Možda bi veliki Mate Balota bar djelimice ublažio svoja razmišljanja nakon što bi se, uz koju čašicu dobrog rakljanskog vina, sa svojim Rakljanima proveselio na druženju u Grubića kortu nakon promocije knjige pa bi nešto manje sivim tonovima opisao današnji Rakalj.

Daljnji projekti vezano uz povijest Raklja?

- U nekim poglavljima knjige pokušao sam objasniti činjenicu i razloge zašto je Rakalj u razdoblju prije i nakon Drugog svjetskog rata, u odnosu na broj stanovnika, imao najviše matrikula, pomorskih knjižica, na sjevernom dijelu Jadrana. Žao mi je da u sadržaj knjige nisam uspio uklopiti i popis rakljanskih pomoraca kojeg mi je, prije nego što nas je zauvijek napustio, ustupio rakljanski pomorac Romeo Percan. Malo je rakljanskih obitelji koje nisu izgubile nekoga od članova obitelji. Ako Bog da zdravlja, nadam se da ću uspjeti objaviti taj popis u kojem će posebno mjesto zauzeti rakljanski pomorci koji su svoje živote izgubili u morima širom svijeta.

Povezane vijesti

• MIRA ZA MIRU, NA VIRU - NA ŠKRTOJ ZEMLJI: Škola za život u kojoj bez učenja i rada nema rasta, razvoja
• Kad zavičaj postane istraživanje: Priča iz krničke škole koja prelazi granice učionice
• Redatelj predstave "Tijesna zemlja" o premijeri večeras na programu INK: "Naše čitanje i uprizorenje Balotina romana samo je jedno uz druge, jednako moguće"