Marijana Valić knjižničarka je u krničkoj Osnovnoj školi Vladimira Nazora gdje održava zanimljive programe vezane za zavičajnost i Matu Balotu. Budući da je cijeli projekt implementacije zavičajne nastave danas itekako aktualan, bio je to povod za razgovor s njom o zanimljivim temama koje provodi.

Od kada ste u Osnovnoj školi Vladimira Nazora - Krnica, Vaš je rad usko povezan s djelom Mate Balote i temom zavičajnosti. Koje ste aspekte njegova stvaralaštva istaknuli kao najvažnije?

- Mate Balota je nezaobilazan kada govorimo o Istri. Fascinira koliko su njegovi tragovi još uvijek živi u ljudima. Privukao me kao autor koji je spojio analitičan pogled na društvo s dubokom emocionalnom vezom prema prostoru. Njegovo stvaralaštvo razvijam slojevito – literarno, dokumentarno i etnološki. Upravo sam se tom višeslojnošću bavila i u nedavnom izlaganju na znanstvenom skupu Susreti na dragom kamenu temom "Topografija pamćenja", gdje sam prvi put promišljala Balotu kao autora koji oblikuje prostor kroz sjećanje i iskustvo zajednice. U vremenu sve intenzivnijih migracija, promjena i kulturnih integracija, Balotina misao o prostoru kao temelju identiteta meni je vrlo aktualna. Kada sam došla u školu zatekla sam iznimno bogatu tradiciju zavičajne nastave. Ovdje su generacije učenika i učitelja, pod vodstvom dugogodišnje ravnateljice Romane Percan, stvarale, istraživale i predstavljale Balotu s ozbiljnošću i ljubavlju. Romana Percan je bila ta koja me potaknula i usmjeravala da krenem u dublju interpretaciju – da ne ostanem samo na književnom tekstu, nego da ga povežem s prostorom i iskustvom zajednice. Njezin pristup istraživanju i stvaranju dao mi je model rada koji danas prenosim u zavičajnu nastavu i školske projekte. U etnografskom smislu, zanima me svakodnevica kao živi arhiv kulture promatrana kroz vizualni jezik. Fotografija, detalj, kadar ili gesta mogu govoriti jednako snažno kao i tekst. U načinu na koji ljudi stoje, popravljaju zid, sjede na pragu ili zastanu pred kućom, ostaju zapisi jednog svijeta koji polako nestaje, ali se još može pročitati u prostoru. Balotin svijet me u tom smislu privlači jer promatra tu nenametljivu estetiku svakodnevice. Korat polazi upravo od toga. Od želje da se prepoznaju i zabilježe vizualni i emotivni tragovi kulture koji su ljudski i krhki.

(Snimio Dražen Tomić)

Vizualna topografija pamćenja

Korat kao suvremeni dijalog s prostorom između tradicije i modernizacije: to je edukativni i umjetnički proces, dokumentarna zbirka i biografska gesta. Učenici postaju istraživači vlastite obiteljske memorije. Na taj način nastaje vizualna topografija pamćenja – spajanje lica, prostora i vremena u dokument koji govori o identitetu zajednice.

Projekt Korat – mjesto pripadnosti i identiteta povezuje književnost, prostor, fotografiju i sjećanje. Kako je nastala ideja?

(Press)

- Ideja je nastala vrlo prirodno, kao nastavak procesa koji je zapravo već neko vrijeme tinjao. Prošle godine dogodio se projekt "Luzari, rože, ruže". U suradnji s učenicom Ružom Cukon osmislila sam izložbu "Književni vrt Ruža". Taj se rad pokazao pretečom današnjeg Korata – jer smo i tada, kroz motiv ruže, simbolično putovali iz zavičaja u svijet. Ruža je bila znak ukorijenjenosti, ali i Balotin motiv "rože" koja povezuje ono osobno, zemljano i univerzalno. Upravo se iz tog simboličkog jezika iznjedrila ideja Korat. Korat istražuje ono što ja nazivam praznim prostorima sjećanja – napuštene vrtove, dvorišta, kamene pragove, tišine koje su nekoć bile središte života. Zato je Korat istodobno i edukativan projekt, i umjetnički proces, i dokumentarna zbirka, i biografska gesta. Htjela sam stvoriti okvir u kojem učenici postaju istraživači obiteljske memorije. Donose stare fotografije, razgovaraju s članovima obitelji, bilježe priče i stvaraju male arhive svakodnevnog života. Na taj način nastaje vizualna topografija pamćenja – spajanje lica, prostora i vremena u dokument koji govori o identitetu zajednice. Korat je zato i zamišljen kao svojevrsna živa knjiga zavičaja – spoj dokumentarnog, biografskog i književnog. Cilj je da ne pripada samo školi, nego cijeloj zajednici. Istražujem kako čovjek, često odvojen od fizičkog prostora, i dalje traži načine da se vrati osjećaju pripadnosti. U tom smislu, Korat postaje suvremena izložba: uči nas da modernost ne znači zaborav, nego novo čitanje tradicije. Zato prostor u mom radu postaje i otpor nestajanju. To je prostor koji traje i kad ga fizički više nema. Korat znači dvorište, ali i jezgru pripadnosti.

Kako učenici postaju istraživači vlastitog identiteta

Kako to izgleda u praksi – što učenici zapravo rade i kako pristupaju materijalu?

(Osobna arhiva)

- Učenici donose fotografije iz obiteljskih albuma, bilježe tko je na slici, gdje je nastala, što se događalo, tko su braća, sestre, roditelji, što se vidi u pozadini. Kada sve te elemente spojimo, dobivamo kompletnu sliku jednog vremena: kako se živjelo, kako se radilo, kako se govorilo. To nije samo analiza slike – to je emocionalni susret s vlastitim korijenima. Učimo ih da prostor nije apstraktan, nego da ima lice, glas i sjećanje. Kroz taj proces oni počinju shvaćati da zavičaj nije samo mjesto iz geografije, nego unutarnji ritam koji nas oblikuje. To je za njih dobro iskustvo, to istraživanje je povratak sebi.

Kako učenicima približiti zavičajnost, a da to bude i atraktivno i poučno?

- Izbor programa i tema uvijek je odgovoran zadatak. On mora probuditi maštu, izazvati reakciju i ponuditi prostor za promišljanje. Ako krenemo raditi samo da bismo se svidjeli drugima, vrlo lako izgubimo suštinu. Ali kada radimo iz uvjerenja tada nastaju stvari koje istinski dopiru do svih. Takav pristup nosi dugoročne rezultate. Kvaliteta, naravno, nije jednostavno mjerljiva – ona se često prepoznaje nakon završetka projekta, po dojmu koji ostane, po reakcijama koje potakne. Važno mi je da sve što radim ima održivost. Zavičajnost treba izvući iz nostalgije i pretvoriti je u živ kulturni okvir. Ne treba je promatrati kao nešto što pripada prošlosti, već kao izvor kreativnosti. Upravo zato koristimo vizualne, digitalne i muzeološke metode - fotografiju, kratke opise, izložbe, mikronaracije. Kroz takve oblike učenici shvaćaju da tradicija nije kruta, nego dinamična, da se može reinterpretirati i povezati s današnjim iskustvom. Zavičaj postaje mjesto stvaranja, ne samo pamćenja. Učenici stvaraju vlastite interpretacije, povezuju sebe sa članovima familije kada rade s obiteljskim fotografijama i upravo tada povijest prestaje biti apstraktna. I upravo tada nastaje poveznica između identiteta, prostora i priče.

Projekt Korat djeluje izrazito interdisciplinarno, upečatljivo i uključuje suradnju s muzejima. Koliko Vam je to važno?

- Moja percepcija rada je moglo bi se reći idealistična. Jako volim surađivati u kombinacijama koje me potiču i zbog kojih radim bolje. U svakom projektu nastojim da se sadržaj i vizualni identitet razvijaju paralelno. Vjerujem da je dizajn bitna komponenta komunikacije. Vizual je ono što prvo govori – on stvara atmosferu i često otvara vrata prema razumijevanju ideje. Mora biti savršen, precizan i smislen. Imam veliku sreću surađivati s dizajnerom Draženom Tomićem, koji je u samom početku razrade projekta uspio osmislit identitet koji podržava svaku poruku teme. Grafičko rješenje je, zapravo, prva karika u tome kako će netko ‘čitati’ vaš rad, a taj prvi dojam je često presudan. Suradnici imaju veliku ulogu u konačnom smislu svakog rada. Kada imamo otvorenost prema suradnji spremniji smo na rizik. Interdisciplinarnost je srž svega što radim. Knjižnica treba biti treći prostor – mjesto između škole i svijeta, obrazovanja i kulture. Suradnja s muzejima, posebno s Povijesnim i pomorskim muzejem Istre i Etnografskim muzejom Istre je privilegija. To je ulazak škole u centar kulturnog života, a za učenike prilika da uče od stručnjaka. Kada su muzeji prihvatili suradnju i odlučili da projekt Korat u ožujku iduće godine bude predstavljen kao velika izložba u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre na Kaštelu, to mi je bio jasan znak da smo na dobrom putu. Biti dio takvog reprezentativnog okruženja, gdje je rad škole vidljiv široj javnosti i velikom broju posjetitelja je ponos. To je osjećaj kao da vas netko unaprijed nagradi za ono u što vjerujete - dok to još i sami tek priželjkujete. Takvi trenuci potvrđuju da škola može biti relevantan partner u stvaranju kulturnih sadržaja, ne samo njihov korisnik, i da upravo kroz takve suradnje odgajamo učenike da razumiju vrijednost kulture, prostora i zajedništva.

(Osobna arhiva)

Koliko su danas učenici zainteresirani za ovakav oblik rada i kako ih motivirati?

- Više nego što bismo mislili. Djeca imaju prirodnu potrebu za pričom, samo im treba dati smislen okvir. Kada vide da se njihove fotografije, njihove obiteljske priče izlažu i vrednuju, oni se osjećaju uključeno, važno, vidljivo. To više nije "školski zadatak", nego stvarni doprinos zajednici. To je pravac koji znam da je točan – da škola ne bude zatvoren sustav, nego mjesto dijaloga i pripadnosti. Takav pristup potiče i međugeneracijsku povezanost, učenici razgovaraju s roditeljima, bakama i djedovima, otkrivaju i uče cijeniti vlastite korijene. To ih motivira više nego bilo koja ocjena, jer osjećaju da stvaraju priču koja je njihova. To se i potvrdilo, prikupljen je jako veliki broj fotografija. Učenici su pokazali znatiželju i želju da se njihovi korijeni izlažu, što ih je dodatno potaknulo da se uključe i doprinesu projektu.

Što biste rekli da je najvažnija poruka koju želite prenijeti kroz svoj rad?

- Velika je sreća što ravnateljica Helena Dabo svojim dugogodišnjim radom i nagrađivanim rezultatima u obrazovanju cijeni i podržava stvaranje okruženja u kojem se škola razvija u smjeru suvremenih obrazovnih pristupa. To mi daje poticaj da knjižnica može biti mjesto gdje ideje rastu zajedno s učenicima. Zavičaj za mene nije samo prošlost koji treba pamtiti, nego živi prostor u kojem djeca mogu istraživati, stvarati i povezivati se s vrijednostima vlastitog identiteta. Kroz osobni doživljaj postaju aktivni čuvari kulturne i prirodne baštine. Vjerujem i da će se sve što sada gradimo kroz izložbu Korat jednog dana pretočiti u pravi školski festival koji će okupljati programe, goste i suradnike. Jer sve što stvaramo, u konačnici, usmjereno je prema našim učenicima. Da imaju više prilika, više znatiželje i više razloga da vjeruju u sebe.

(Press)

Marijana Valić magistrirala je ekonomiju, a trenutno završava studij informacijskih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ranije je poznata kao autorica Festivala putopisa Verse. Radi u školskoj knjižnici Osnovne škole Vladimira Nazora – Krnica. Početkom listopada predstavila se radom Zavičajni prostor kao simbol identiteta na znanstvenom skupu Susreti na Dragom kamenu. Stručno i osobno posvećena je povezivanju kulture, baštine i obrazovanja te suvremenom pristupu knjižničarskoj djelatnosti.

Povezane vijesti

• U iduće tri godine za obrazovanje, zdravstvo i socijalnu skrb više od 440 MILIJUNA KUNA
• POVIJESNA GODINA ZA ISTARSKU ŽUPANIJU Čak 83 osnovca i srednjoškolca državni prvaci u sportu i znanju
• Pjesma, ples i humanitarni duh: Učenici OŠ Veli Vrh obilježili kraj polugodišta