Vodnjanka Erika Roša dobitnica je diplome "Vladimir Vuković" za najbolju novu filmsku kritičarku za tekstove objavljene u emisiji Filmoskop u 2024. godini, koju dodjeljuje Hrvatsko društvo filmskih kritičara. Bio je to povod za razgovor s njom.

Kako je krenula ljubav prema filmskoj kritici i kako se ulazi u taj svijet?

- Ljubavi prema filmskoj kritici prethodila je ljubav prema filmu, koju gajim od malih nogu i koje ne bi bilo bez mog oca filmofila. Što se kritike općenito tiče, interes je nastao tijekom studija književnosti, no život me nakon fakulteta odveo u profesorske vode, a onda se filmska kritika pojavila nekako slučajno. Na nagovor prijatelja iz tog miljea, sredinom 2022. upisala sam radionicu kritike u Kinoklubu Zagreb koju je vodila kritičarka Višnja Pentić. U to sam ušla vrlo opušteno i više iz znatiželje.

(Privatna arhiva)

Onda je Višnja poslala jedan tekst s radionice u časopis Hrvatski filmski ljetopis i preporučila me Damiru Radiću, uredniku radijske emisije Filmoskop trećeg programa Hrvatskog radija. I tako je nekako krenulo. Sljedeće sam godine primljena na radionicu Talents Sarajevo, a onda i na Animafest Zagreb pa su došle i druge suradnje. U svijet kritike, barem što se Zagreba i velikih hrvatskih gradova tiče, uglavnom se ulazi preko radionica koje se organiziraju u sklopu raznih festivala.

Objektivnost

Je li je dovoljno gledati puno filmova i čitati knjige o filmskoj kritici, kao i kritike drugih kritičara za postati filmski kritičar?

- Sve navedeno je itekako nužno, s time da bih rekla da je korisno razgovarati o filmovima i s ljudima koji uopće nisu dio tog svijeta, primjerice prijateljima ili članovima obitelji. Čini mi se da su njihove interpretacije često opuštenije i možda neopterećene raspravom o formi i mediju pa me uvijek iznenade njihovi promišljeni i inspirativni dojmovi, često bitno drugačiji od mojih. Ali, pisanje je prvenstveno praksa, to je kao da idete u teretanu. Kad se ne vježba, lako se ispadne iz forme. Mislim da treba čitati općenito jer svakome kvalitetnome pisanju prethodi puno čitanja, a dobra kritika bi također trebala biti dobar i zanimljiv tekst. Tako da treba čitati beletristiku, publicistiku pa i poeziju, a korisno je i biti upućen u društveno-političke teme jer nikad ne znate o čemu ćete sve pisati.

Koliko je teško biti objektivan u kritici?

- Svi mi imamo svoj ukus, žanrove koje volimo i mrzimo, glumce i redatelje koji su nam dragi i one koje smatramo precijenjenima pa se čudimo odakle im sve te nagrade. Sve je to normalno i od toga ne možemo i ne bismo trebali bježati. Međutim, štogod tvrdili o nekome filmu ili u kojem god smjeru išla naša interpretacija, to bismo trebali moći potkrijepiti dokazima. Moramo se referirati na filmsku tehniku, scenarij, glumu, glazbu, žanrovske konvencije i slično te sagledati što film s njima čini i kako mu to uspijeva. Oblikovna dimenzija filma je, što se mene tiče, ona najzanimljivija (iako se danas sve nekako vrti oko sadržaja i ideologije, što se meni osobno ne sviđa) i mislim da ona može riješiti puno dilema pa i onu o objektivnosti. Iako, svaki filmski kritičar će reći da je najmanji problem pisati o filmovima koje smatra ili odličnima ili groznima, a najteže o onima koji su neka srednja žalost. Ti nas ostavljaju indiferentnima pa se onda i teže popune kartice teksta.

Dužina rečenica

S kojim se poteškoćama susreće filmski kritičar s obzirom na vrstu medija za koji piše?

- Moram priznati da jako volim pisati za radio i mislim da je to najbolja vježba jer tekst na papiru ili ekranu trpi puno više od pročitanoga naglas. Za radio treba paziti na dužinu rečenice (s time često imam problem, izbjegavati nezgrapne aliteracije i asonance, ubacivati više sinonima, parafrazirati dijelove rečenica jer nemamo luksuz zagrada, uglavnom više je "štrikanja". Kad je tekst gotov, obavezno ga treba pročitati naglas i onda opet ima sto preinaka, ali zaista uživam u tom procesu. Na sreću, tekstove čitaju profesionalni spikeri pa oko toga ne moram brinuti. Sve ovo što sam navela, vrijedi i za tekst koji se objavljuje na internetu ili u tiskovini, ali ipak u malo manjoj mjeri i tu nam se mogu oprostiti neke greške. Čitatelj se uvijek može vratiti na početak rečenice ili prethodnu rečenicu ako nešto nije razumio ili povezao. Slušanje radija je ipak drugačije iskustvo.

Kako se pripremate prije pisanja same kritike?

- Uvijek vodim bilješke dok gledam film, a to vrijedi i za kinodvorane pa onda kod kuće moram dešifrirati što sam naškrabala u mraku. Zatim istražujem o filmu, čitam tuđe osvrte, informiram se o žanru i autoru ili nekim stvarnim događajima, ličnostima, društvenim kontekstima i slično ako su bitni za sam film. Pokušavam se uvijek fokusirati na jednu tezu koja se ponekad iskristalizira već tijekom gledanja filma ako pronađem inspiraciju u nekom kadru, sekvenci ili možda samo jednoj replici. Iz te teze trudim se interpretirati film, što bi trebala biti zadaća kritike, interpretacija koja će film značenjski obogatiti.

Povezane vijesti

• Istra potvrdila poziciju perjanice hrvatskog turizma
• STUDENT medicine MASSIMO BEMBIĆ kandidat za nagradu Roberto i Daniela Giannini
• Hommage Nedjeljku Fabriju