Tihi dijalog
Dvije ilustratorice nisu se poznavale. Godinu dana kasnije u Puli su pokazale zajednički svijet bez ijedne riječi
Marko Golub, Irena Gajić i Dunja Janković (Snimio Mladen Radić)
Izložba riječke ilustratorice Dunje Janković i beogradske ilustratorice Irene Gajić pod nazivom »Imam ti puno toga za reći« otvorena je je u galeriji Hrvatskog udruženja interdisciplinarnih umjetnika. Riječ je o trećoj izložbi iz serije Ilustratorski dijalog, u kojoj je dvoje ilustratora koji se nikad dotad nisu upoznali niti radili zajedno, povezano da tijekom godine dana razviju novi zajednički projekt proistekao iz njihove korespondencije i razmjene ideja.
Svrha
Ove godine je deseta obljetnica HUiU galerije i deseta godina suradnje sa Hrvatskim društvom dizajnera, pa je Marko Golub kao začetnik projekta i kustos izložbe podsjetio kako je on nastao.
- Prvi ovakav dijalog osmišljen je 2022., u vrijeme kad je bila korona, kad je bio lockdown i tada smo počeli razmišljati o budućnosti u trenutku kada su nam govorili da više nema otvorenja, nema javnih okupljanja i povratka na staro. Taj prvi dijalog, s Hanom Tintor i Srđom Dragovićem se dogodio tako da sam zvao dvije osobe koje poznajem i jako cijenim, a za koje se ispostavilo da se oni međusobno ne poznaju, nikad se nisu uživo sreli, premda su poznavali radove jedno drugog, a i dolazili su iz različitih sredina, ispričao je Golub koji je napomenuo da ih nikad ništa nije pitao i ta dijaloška dizajnerska priča prije no što je vidio što se uopće dogodilo. »Cijela ideja bila je da pustimo ljude da uđu u neki dijalog koji je samo njihov i da ga doguraju do kraja prije nego što to se podijeli sa drugim«, kazao je Golub. Onda su u skoro isto vrijeme »eksplodirali« Dall-E i Mid Journey, dva vrlo utjecajna generatora slika kada se postavilo pitanje ima li posao ilustratora sada ikakvu svrhu. Drugi dijalog činili su Marina Milanović i Klasja Habjan.
Kod Dunje i Irene je dijalog ipak otišao u nekom potpuno neočekivanom smjeru, jer ovdje nema teksta niti na jednom mjestu, kao na prijašnjim dijalozima.
- On se odvijao na neki intimni, drugačiji način u tišini, objasnio je Golub. Njih dvije su radili s drvenim bojicama u A4 formatu i vidjeli su jedna drugoj crteže, ali nije bilo on nekog koncepta.
Nastala je serija koja ima kompaktnost, jedinstvenost, autentičnost, koja je samo njihova, konstatirao je Golub.
- Dobar je format, jer smo imali potpunu slobodu. Meni je ova cijelo iskustvo bilo posebno i vrijedno, pogotovo zato što ja sam profesionalna ilustratorica i ja radim za klijente po narudžbi, rekla je Dunja.
Slično je s Irenom.
- Ja sam autorska ilustratorica, to je osnova nekog mog dosadašnjega autorskog rada. Tako da je ovaj proces da prvo radim s nekim zajedno, uz povjerenje koje nam je Marko poklonio, pustivši nas da slobodno i same tražimo put i da nas ne kontrolira, bio fenomenalno iskustvo, i rezultat je dodatno dobar, rekla je Irena.
Golub je kod svakog od tih parova gledao da nađe nešto po čemu su slični i nešto po čemu su različiti. Za Dunju kaže da je njena imaginacija je dolazila iz logike snova i iskustva jedinstva gdje je neke situacije koje su poznate, ona ih izvrne u nešto što je ili nekakav lijep san ili neki košmar.
Dva svijeta
- Stalno se uvlači i izvlači iz toga. Meni je to zaista bilo čarobno. Tako da sam nekako slutio da će se ta dva svijeta, metafizički Irenin i djetinji Dunjin, negdje susresti. Ali i da nisu, nešto bi se treće desilo. Nikad to nije baš tako predvidljivo, kazao je Golub koji je pozvao autorice da provedu posjetitelje kroz izložbu i objasne im koji je čiji rad.
- Bilo je tih trenutaka kao da smo se slučajno sinkronizirale, možda na nekom intuitivnom, ženskom nivou. Događalo se da se ne čujemo neko vrijeme pa kada bi se čule pojavile bi se sa sličnim motivima. Teško je reći jesmo li utjecale jedno na drugo ili je to stvarno toliko slučajno. Zapravo nam se događalo da najmanje pričamo o radovima, a više o politici, našalila se Irena.
