Zagrebačko kazalište mladih premijerno je u subotu izvelo Čehovljev "Višnjik" u eklektičnom autorskom čitanju makedonsko-ruskog redatelja Ivana Popovskog, čija je impresivna precizno glumački stilizirana estetika koja spaja klasično i začudno oduševila premijernu publiku.

Nagrađivani redatelj čiji kazališni rukopis krasi iznimna imaginativnost u spajanju dramskog i poetskog, klasike i eksperimenta, Popovski je ZKM-ovu produkciju klasika ruske dramske literature postavio kao očuđujuću tragediju, gotovo farsičnu u detaljima, gradeći iz komičnih elemenata pažljivo upisanih u podtekst "Višnjika" zadivljujuće kompleksno višedimenzionalno djelo.

Priča počinje povratkom vlastelinke Ljubov Andrejevne iz inozemstva nakon dugo godina. Tu zatječe uspomene na život kakav je nekad bio, ali i dugove koje više ne može ignorirati. Ukoliko ne smisli kako spasiti svoj posjed, imanje će se prodati skupa s višnjikom, simbolom stare, aristokratske Rusije.

"Višnjik" je drama o zemlji u krizi na početku 20. stoljeća – u Rusiji je to vrijeme dramatičnih promjena, uspona srednje klase i slabljenja moći aristokracije. Čehova zanima utjecaj tih socioekonomskih promjena na ljude. Borba između starog i novog ogleda se u preuveličavanjima: višnjik je, dakako, prevelik da bi takvo mjesto uopće postojalo, a tragična pasivnost njegovih junaka ekstremno pretjerana.

Čehov je ovu dramu napisao kao komediju, djelomice čak i farsu – užasnulo ga je što je originalna produkcija Moskovskog umjetničkog kazališta bila postavljena kao tragedija. No, iako je humor svakako prisutan u "Višnjiku" – u pretjeranostima, u suprotnostima između onoga što likovi govore i onoga što rade, u njihovim međusobnim interakcijama – ovo je u osnovi mračna priča prepuna tragičnih junaka, čiji svijet nepovratno nestaje.

Upravo iz te dualne prirode ovoga teksta Popovski gradi svoju autorsku interpretaciju "Višnjika", koji izrasta kao punokrvna klasična tragedija s elementima apsurda, sadržanim ponajprije u grotesknim gestikulacijama, što učinkovito razgrađuje ozbiljnost drame i čitavo vrijeme nasmijava publiku.

Dualnost je svojevrsni potpis ove produkcije, koja počinje dolaskom a završava odlaskom, gdje romantična sentimentalnost potire svaku svijest o realnosti, a tvrdoglava iracionalnost služi kao instant odgovor na bilo kakav pokušaj racionalnog promišljanja. Sve se odvija na golemoj pozornici vizualno i izvedbeno podijeljenoj na dvije suprotnosti - velikom praznom prostoru (zamišljenog) višnjika, grandiozne prošlosti i velikih snova o budućnosti, jukstaponiran je skučeni prostor sadašnjosti koji predstavlja jednu prostoriju goleme kuće.

Tu se u prvome dijelu protagonisti ove drame neprekidno sudaraju i guraju, u metaforičkoj vizualizaciji totalne nemogućnosti kretanja i djelovanja.

Uz fantastičnu Katarinu Bistrović-Darvaš u ulozi djetinjasto tvrdoglave majke obitelji, dekadentnu galeriju članova njena propalog kućanstva utjelovljuju Tina Orlandini, Milica Manojlović, Filip Nola, Rakan Rushaidat, Pjer Meničanin, Doris Šarić Kukuljica, Frano Mašković, Petra Svrtan, Vedran Živolić i Amir Bukvić. Nasuprot njima usamljen stoji Ugo Korani kao trgovac Lopahin koji im bezuspješno pokušava pomoći, da bi im - kao novi vlasnik imanja - potom postao omražen i tuđ.

U drugom dijelu, nakon što je imanje prodano, ton se mijenja a intenzivnim dijaloškim razmjenama jedan na jedan koje se odvijaju u klaustrofobičnom prostoru sobe, gdje eskapizam upravo gubi bitku pred grubom stvarnošću, suprotstavljen je orgijastički nastavak hedonističkog utopizma u prostoru nekadašnjih snova, gdje svi ostali plešu posljednji ples uz pratnju živog orkestra, donkihotovski ne odustajući od odvraćanja pogleda.

Ali gotovo je, povratka nema, odlazi vlak koji ih odvodi u neke nove živote.

Povezane vijesti

• Kazališna 2019., godina velikih obljetnica i stabilnosti
• Ruski Boljšoj teatar otvara vrata uz socijalni distancu i "Don Carla"
• Umjetnici i kulturni djelatnici: Zaustavimo urušavanje HNK u Zagrebu