(Snimio Milivoj Mijošek, Arhiva Glasa Istre))
U jednom od brojnih profesionalnih odlazaka na Otok, svejedno govorimo li o Engleskoj, Škotskoj, Irskoj ili Walesu, svugdje sam primijetio istu "nogometnu" naviku. Oko njihovih starih grounda, to jest stadiona, u kojem se god gradu i klupskoj razini nalazili, primijetiti ćete spomenike. Kako Britanci njeguju svoje tradicije i drže do njenih aktera to je zapravo više društveni izričaj. Nogomet, kojeg doživljaju kao svoje dijete (izmislili su ga i proširili po svijetu), je zapravo najočitiji primjer tog pristupa. Nekome se možda čini da je to doza patetike, populizma i inflacije spomenika, no Britanci se na takve opaske neće niti obazirati. Oni znaju da su neki akteri njihove povijesti, nogometne u ovom slučaju, zaslužniji od drugih po doprinosima razvoju igre, kluba i okruženja, te im to priznanje odaju i spomenikom. Postoje jasni kriteriji kome se ta počast ukazuje, i uopće nije nužnost da je osoba preminula.
Ta kultura štovanja je u Velikoj Britaniji zbilja na najvišim razinama. Jednom mi je kolega iz Londona, dok smo se 1996. pred početak EURA i prvog hrvatskog nastupa na velikom turniru vozili prema Wembleyu, iskazao čuđenje što se čudim takvim emotivnim pristupima povijesti. Nisam imao vremena, a nije bilo ni smisla tumačiti iz kojeg okruženja dolazim, a u kojem je sasvim normalno zaboraviti zaslužne aktere naše povijesti, prije ih dobrano obezvrijediti. I to uz okvir kako nitko nije toliko loš da ga ne bi radi kontinuiteta omalovažili. Ne znam što je danas sa Rogerom, tim kolegom koji se pokazao vrlo susretljivim pokazujući mi sve odaje mitskog stadiona, koji je u odnosu na današnji Wembley. Zapamtio sam njegovu misao, kad sam mu prenašao svoje uzbuđenje što sam nakon desetljeća gledanja crnobijelih prijenosa sa tog slavnog stadiona, upravo u njegovom prostoru.
- Znate kolega, priča se puno da će uskoro rušiti Wembley i na istom mjestu izgraditi novi stadion. Navodno će u ime štovanja povijesti sačuvati ova dva tornja, kako bi podsjećao sve generacije koje će doći na ono što su moje i starije generacije na njemu doživjele. Mene, što god učinili novo, neće razveseliti, samo će me rastužiti. Razumijem novo vrijeme i potrebe, ali ovaj stadion sa svojim starim krovom, stupovima, drvenim dijelovima, betonskim strukturama, stazom za utrke pasa i binom za najveće koncerte u povijesti čovječanstva, ostati će nezamjenjiv u naši memorijama."
Četiri godine kasnije stari je Wembley zatvoren, dvije godine potom počelo je njegovo rušenje, a od 2003. do 2007. izgrađen je novi stadion. Luksuzan sve u šesnaest. Kada sam upravo 2007. bio dio novinarske ekipe koja je izvještavala sa povijesne pobjede Vatrenih u Londonu (3:2), uvidio sam na licu mjesta kakva je to mega građevina. Nije samo luksuz nego je i prostrana u svakom smislu, funkcionalna i očiti pokazatelj njihove moći. Englezi su vrlo tašti na svoje dosege, i to u nogometu žele uvijek posebno demonstrirati.
Vrijeme čini svoje i logično je da novo mijenja staro. No, i u novijim građevinskim dojmljivim projektima, ostaje staro štovanje velikana. Kako se stvaraju nove legende tako je i po pitanju spomeničkih "priznanja" više aktera koji su zaslužili takvu čast.
Tamo negdje sredinom 1970. o svemu tome nam je, na svoj tipično šeretski način, svoje dojmove prepričavao naš učitelj nogometa, života, čovjek koji je prije svega nas tinejdžere od prvog dana u školi nogometa Istre učio ponašanju, društvenom sazrijevanju i odgovornosti završetka prave škole. Ivan Bezjak je, nakon roditelja, bio naš najvažniji čovjek djetinjstva i vremena do punoljetnosti. Tridesetak generacija koje je odgojio u nogometnom i društvenom kontekstu je mnoštvo ljudi koji su postali više ili manje dobri nogometaši, ali su na stranu koji izuzetak, postali uzorni članovi društva. Neovisno koju su školu, fakultet završili, ili nisu, neovisno koji su posao radili, kao zanatlije, akademskog poziva ili nešto treće, svi su se smatrali sretnicima što je taj čovjek bio dio njihovog odrastanja u tzv. "nježnoj dobi". Upoznao jako puno tih aktera i svojim poslom čuo jako puno priča osim onih koje smo zajedno stvarali, ali ne mogu se sjetiti da je i jedna od tih priča o Bezjaku i njegovom vremenu bila negativna.
Bezjak je u Pulu došao iz Karlovca, zbog vojske, tu je ostao zbog nogometa i Istre, a onda postao najveći Istrijan zbog ljubavi, kako prema Mariji, svojoj djeci Lili i Hrvoju, tako prema Štinjanu, Puli i širem okruženju poluotoka, gdje je vidljivo uživao. Bio je odličan igrač, brzo i prodorno desno krilo, koji je zbog tih vrlina dobivao grube batine od suparnika, poglavito kad je kao član prve (i) drugoligaške Istre (nakon fuzije 1961, odmah se ušlo u viši rang) gostovao širom bivše države. Kako je to izgledalo u praksi dovoljno će reći da je nakon gostovanja u Hrasnici, gdje se igralo protiv Famosa, suparnik đonom "rasturio" njegovu nogu, zbog čega su mu odmah morali staviti gips. Stvar je u tome da se po povratku trebao ženiti, i tako je sa "čizmicom" došao na vjenčanje! Kasnije će još nekoliko brutalnih ozljeda koljena doprinijeti da Bezjak mora završiti karijeru. U tim vremenima (1960tih) čak su i "obične" ozljede meniskusa mogle značiti kraj…
Bezjak je bio vrlo respektiran tip, pa nije čudno da mu je vjenčani kum bio prvo nogometno ime Pule i Istre, Aldo Drosina. Na tragu svojeg autoriteta i vokacije za rad sa mladima, imenovan je šefom omladinske škole. Danas bi Andro Fistonić, koordinator sve uspješnije Akademije Istre 1961, mogao ponešto više doznati o Bezjakovom radu i načinu kako se javno odnosio prema akterima škole. Upravo su dojmljivi dosezi u proizvodnji igrača, a čemu svjedočimo ovih par godina na Drosini, motivirali da se prisjetimo vremena i ljudi koji su taj posao radili onomad kada je standard tog rada bio kao "špiljski zakonik" u odnosu na današnje uvjete "Akademije". Bezjak u 42 godine vođenja škole nogometa vodio brigu o ama baš svemu. Okupljanju djece, treniranju, organizaciji autobusa za put, o minimumu opreme, o plaćanju sudaca i delegata, o ocjenama svakog igrača u školi, gdje je odlazio razgovarati s učiteljima. Brinuo je o sendvičima s parizerom i sirom, maksimumu obroka koje smo imali kad se išlo na utakmice u regiji, uz "bingo" sok u tetrapaku. Organizirao bi turnirske nastupe u inozemstvu, skupljao novce tako da nas je vodio u SDK ili Monte Ghiro da čistimo smeće, arhive i slično. Uza sve to, od prvog narančastog mu fiće, preko bordo Wartburga, do crvenog Sunbeama, vozio nas je na bliža gostovanja. Nekad u dvije-tri ture, ovisno je li bilo nekog roditelja koji bi svojim autom smanjio potrebu prijevoza.
Uza sve limite neimaštine, klupske slabe brige za funkcioniranje škole, uza i svoje radne obveze dok se nije profesionalizirao (bio je tehnički rukovoditelj Otpada u Rakovčevoj), uza mali milijun problema, svi smo se u našim obilježavanjima godišnjica i događanja u omladinskoj školi Istre, prisjećali tog osjećaja ponosa i zadovoljstva biti dijelom te priče.
Prije 20 godina sam u ime tih generacija napisao prijedlog Forumu da se Ivanu Bezjaku dodjeli nagrada Grada Pule. Ne znam što bi čovjek u poslu i životu trebao više učiniti za društvenu zajednicu da bi mogao dobiti takvo, logično, priznanje. Bezjak tu počast nije doživio. Dobivao je neke druge cehovske, sportske i ine nagrad(ic)e, ali zasigurno je zasluživao i onu najveću koju Grad dodjeljuje.
Kad sam ga prije 23 godine pitao kako mu teku prve godine u mirovini, Bezjak mi je odgovorio prvo asocijacijom o životu.
"Znate kako kažu Kinezi? Ako jednom želiš dobro večerati idi s društvom. Ako želiš mjesec dana dobro jesti onda se oženi. Ali želiš li cijeli život biti punog trbuha nauči ribariti!"
Pitao sam prati li kako se radi s mladima.
"Razočaran sam kako se danas radi, toliko je prostora da se mladost digne. Pula I Istra su prepune talenata ali pažnja je prema njima sve tanja. Eto, smeta me da u Puli imamo 10 osnovnih škola, a nemamo u okviru NS Pule adekvatnog natjecanja za tu djecu. Protiv sam plaćanja članarina djece u klubovima, nikad to nisam radio jer sam smatrao da je nepravedno uzimati novac onoj djeci za koje je vidljivo da neće postati dobri nogometaši."
Ivan Bezjak preminuo je u veljači prije tri godine, u dobi od 84 godine. Da može vidjeti u što je izrasla škola nogometa na Drosini, uvjeren sam da bio radostan zbog domaće djece i svih onih koji dolaze u Akademiju kluba iz drugih sredina i zemalja. Najzaslužniji za to što je ta škola nogometa postala su baskijski vlasnici, koji nisu štedjeli novca, niti su posrtali pod opstrukcijom lokalne vlasti i inih institucija, da bi ona postala ono što je Bezjak uvijek pledirao, inkubator talenta za prvu momčad. Ono što je vidio "onda", sada se napokon, i na sreću, ostvaruje jer za to postoje uvjeti.
U čast onog koji je stvorio temelje stručnog funkcioniranja u Puli i Istri, nogometna zajednica ovog okruženja bi mu se trebala odužiti na dostojan način. Koliko je fenomen Mate Parlova čekao da mu se Pula smiluje za spomenik, suvišno je očekivati takve počasti. No, da bi Baski, koji su dali naslutiti da drže do zaslužnih imena povijesti, mogli i nekom novom gestom pokazati da se društveno odgovornije (nogometne) odnose prema vrijednostima povijesti, mogli bi. Primjerice možda Akademiju imenovati po Ivanu Bezjaku. Taj sportski pedagog prve kategorije zaslužio je da mu nogometno okruženje oda nužno priznanje za sve što je učinio onda kada je to bile neusporedivo teže nego što je danas.