Piše Robert Matteoni
Stvaralački procesi su najteži, danas ih se sve manje tolerira
(Marko Gracin, Milivoj Mijošek)
U lipnju 2006. godine stigli smo na poprište Svjetskog prvenstva u Njemačkoj s podosta optimizma. Oko reprezentacije Hrvatske bila je odlična atmosfera, velikim dijelom i zbog uvjerljivog hoda u kvalifikacijama. Podsjetit ću da je tada reprezentaciju vodio Zlatko Cico Kranjčar, koji je svojedobno kao igrač bio je veliki strijelac i znalac. Ono što je bilo zanimljivo iz konteksta domaćih analiza, to je sustav igre kojeg je forsirao Kranjčar. Bio je to 3-4-1-2, ponešto drugačiji u odnosu na sustav (3-5-2) s kojim je Ćiro Blažević doveo Hrvatsku do bronce na SP-u u Francuskoj. Tada se smatralo i u analizama stranih analitičara da je to dekadencija nogometa. Blažević je oduvijek volio s novinarima imati direktan kontakt, koji je u svojom formi i sadržaju bio bitno drugačiji od javnih nastupa na press konferencijama. Kako sam se prilično često bavio tim taktičkim varijantama u svojim analizama, ne mareći za one (već tada) populističke medijske spinove i tzv. glamur priče oko nogometaša, Blaževića je iritiralo ako recenzije nisu išle u skladu s njegovim logikama. Prvo bi to nastojao objasniti, pa ako se "uhvati" onda bi vas lijepo tretirao. Ukoliko se ne povinujete tom stavu, onda bi vas Ćiro kao marginalizirao. No, u njegovom slučaju bilo bi to do prvog susreta ili telefonskog poziva. Nisam u 40-tak godina novinarske karijere upoznao većeg lisca i majstora javne komunikacije, odnosno stvaranja odnosa s medijima.
Na EURU u Engleskoj Hrvatska je prošla grupu, pobijedivši prilično teško Tursku (1:0), a onda je rastavila na proste faktore branitelja europskog naslova Dansku. Ta pobjeda (3:0), uz legendarni lob Schmeichela od strane Davora Šukera, bila je simbolička najava da Blažević vodi reprezentaciju koja ima i te kako što reći kao novak u međunarodnoj konkurenciji. Slijedom nekih nejasnih poteza, prije svega odricanja prvog mjesta u grupi (s Portugalom igrala rezervna postava), što je Vatrenima namijenilo četrvrtfinalni okršaj s Njemačkom, a potom i sudačkih naklonjenosti suparniku, naši su poraženi 1:2. Sjedeći u posebnim redovima "obične" tribine zapad (bilo je previše novinara u loži), mogao sam primijetiti koliko su engleski navijači na Old Traffordu bili ljuti što je Hrvatska izgubila. Nijemci i Englezi se ne vole, to je poznato, pa nakon što je tadašnji sudac Sundell isključio Štimca, a dvije minute kasnije (59’) priznao pogodak Nijemaca nakon vidljivog prekršaja, svi su oko nas žestoko dobacivali sucu. Nije pomoglo naravno, s 10 igrača, Hrvatska nije imala više snage da poravna rezultat, pa su Nijemci naposljetku otišli do finala i osvojili naslov prvaka Europe.
Ono što je iz mog kuta gledanja bilo ključno nakon tog poraza, to je uvjerenje da Hrvatska zbilja djeluje jako te da u idućem ciklusu za SP može biti još moćnija. Blažević je nastavio s 3-5-2, iako su brojni analitičari žestoko kritizirali njegovu igru, izbore i ponašanja, te tražili njegovu ostavku. U hotelu gdje se drugi dan čekalo odlazak u zračnu luku Heatrow i povratak u Zagreb, Blažević je pozvao reportere na kavu i zaključenje dojmova. Djelovao je utučeno, pogotovo kada su mu neki stariji sugerirali da prihvati vox populi, odnosno da se povuče s kormila reprezentacije.
Bio sam još dovoljno mlađi od drugih da bih se upustio u rasprave pored hijerarhijski moćnijih. Uz to sazrijevao mi je stav, ako se u debi turniru ovako dobro odigra, onda očito taj odnos igrači-trener, taj format s 3 u obrani, može djelovati još bolje. Što je onda značilo i natjecateljski iskorak više od engleskog četvrtfinala. To prije što je Alen Bokšić, po mom skromnom sudu jedan od najboljih napadača svoga vremena u svijetu, na EURO došao nezaliječen i nije odigrao najvažnije utakmice. Nažalost, zbog operacije neće ga biti ni u Francuskoj. I tu sam uvjerenja da bi s njime Hrvatska bila kudikamo moćnija.
Svoje sam uvjerenje temeljio i na stavu Arriga Sacchija, talijanskog izbornika, koji mi je u više navrata govorio kako će Hrvatska postati veliki protagonist svjetskog nogometa. Italija je bila u kvalifikacijskoj skupini s Hrvatskom, Sacchi je dao intervju i na ždrijebu, i na utvrđivanju termina utakmica u Opatiji, ali i u najavama međusobnih utakmica, u Palermu pa u Splitu. Sve što je Sacchi najavljivao, Blažević promovirao, pokazalo se dvije godine kasnije na djelu. Hrvatska je u Francuskoj postala veliki protagonist kao debitant SP-a. Odigrala je dobro u grupi, odigrala je vrlo dobro osminu finala s Rumunjskom, odigrala je senzacionalno protiv Njemačke u četvrtfinalu. Vatreni su se Elfu revanširali za poraz u Engleskoj, i to s uvjerljivih 3:0, iako treba naglasiti dvije stvari. U prvih 20-tak minuta Nijemci su bili puno bolji, ali im je najbolji Ladić karijere obranio sve živo. Kad je Jarni pogodio za 1:0 u 45’ bila je to najava povijesne pobjede. Tome je svakako pomoglo isključenje njemačkog braniča Wornsa u 40. minuti, nakon prekršaja nad Šukerom. Po mnogima taj crveni karton je bio više "poravnanje sudačkih računa" za onu utakmicu u Engleskoj.
U polufinalu smo na kratko osjetili čar plasmana u finale, fantastičnim golom Šukera i akcijom Asanovića, ali je nakon dvije dekoncentracije Bobana i Jarnija, Thuram okrenuo rezultat na stranu Francuske. Koja je igrala od 76. minute bez kapetana Blanca, isključenog zbog (blagog) odgurivanja rukom u lice Bilića, koji je taj kontakt maksimalno dramatizirao. Thuram je dao jedina dva gola u reprezentativnoj karijeri upravo Hrvatskoj, koja se nije uspjela vratiti u egal. U borbi za treće mjesto Nizozemska je nadigrala Hrvatsku, ali je Ladić opet činio čuda i naposljetku je osvojena sjajna bronca golovima Prosinečkog i Šukera. Potonjem je gol značio besmrtnost Zlatne kopačke SP-a.
Ćiro Blažević je, napokon, mogao likovati bez kočnica. No, osim što je bio toliko dojmljen da se samo "tiho" osmjehivao svima i svemu, taj nogometni mangup pokazao je svoju lucidnost. Svakom koji ga je kritizirao prilazio je i pružio ruku, zahvaljivao na podršci i kritici. Trudio se Ćiro stvoriti koheziju da bi nastavio dalje s reprezentacijom u nove pobjede. No, ovo je Hrvatska, i sva euforija nakon Francuske se ubrzo pretvorila u negativu nakon što se nije ispunio cilj odlaska na EURO. Pogotovo što je Hrvatska kod kuće propustila u posljednjem kolu pobjedu nad SR Jugoslavijom i vizu za EP. Pritisak je bio sve žešći, opet su mu brojali sve po spisku 3-5-2 i varijacije tema, te je na početku kvalifikacija za SP 2002 teška srca podnio ostavku. Nikad Blažević nije prebolio taj odlazak i do posljednjih godina trenerske karijere nadao se povratku.
Njegova era bila je ogledni primjerak kako se jedna reprezentativna priča stvara kroz nekoliko ciklusa. Zato je nakon njega svaki kratkotrajni izbornik (Jozić, Barić, Kranjčar) bio osuđen na neuspjeh. Javnost želi isti osjećaj slave kao u Francuskoj, a nema istih top igrača, vrijeme prolazi svima i za novu priču i VIP aktere treba vremena. Tako je i Kranjčar na SP-u podbacio, iako je njegova igra u kvalifikacijama, s 3-4-1-2 djelovala moćno. Nakon što su je hvalili, mediji su je kasnije tretirali kao zabludu izbornika.
Kranjčar je imao neke druge zablude, ali dobro, ključ je u nastavku. Dok je on čvrsto koračao kvalifikacijskim putom, jedan iz plejade Ćirinih "sinova" vodio je U21 selekciju. U njoj je imao nekolicinu mladih lavova koji su pokazivali poseban talent, prije svih Luka Modrić, Eduardo, Ćorluka. Nakon Kranjčarova pada, na valu javnog entuzijazma promoviran je mladi izbornik, Slaven Bilić! Odmah je mlade gurnuo u prvi plan A selekcije, startao u kvalifikacijama kako se samo poželjeti može (remi u Moskvi, pobjeda nad Englezima) i posijao je euforiju. Bilićeva Hrvatska se stvarala kroz mladu selekciju dvije godine te uz gro iskusnijih igrača iz prethodne ere. Svi zajedno bili su spremni za EURO 2008 učiniti velike stvari i za to im je nedostajalo samo malo sreće i smirenosti (slavili gol u 119., i dekoncentrirani primili gol od Turaka minutu kasnije). Ta je Hrvatska bila potkovana za (barem) finale.
Uz neuspjeh kvalifikacija za SP 2010, Slaven Bilić je uz dosta muke odveo Hrvatsku na EURO 2012. Tamo se odigralo vrlo dobro, ali nedovoljno za proći grupu pored dva buduća finalista, Španjolske (prvak) i Italije. Bilić je abdicirao, a idućih 5,5 godina, uz eru Štimca, Kovača i Čačića, sasvim slučajno promoviran je Zlatko Dalić 2017., na korak od ispadanja za plasman na SP 2018. Dalić ne samo da je odveo Hrvatsku u Rusiju, nego je tamo stigao do finala! Taj senzacionalni uspjeh bio je kruna svojevrsne stvaralačke faze grupe igrača još od Bilićeve ere, i procesa sazrijevanja momčadi kojoj će se 2018. sve poklopiti.
Svjedočimo početku druge Bilićeve ere, dvadeset godina kasnije. Uvjerljiv je dojam da nije počela stvaralački, kao ona prva 2006., nego natjecateljski s nastavkom uz grupu igrača koja je realno iscrpila svoj zenit. Vatrenima treba mladenačka nova energija i polet, ona koja će revitalizirati i ostale. Da li je Bilić zaključio da je spremna ovakva kakva je, ili smatra da javnost nema strpljenja i tolerancije za stvaralačke procese, to zna on. Ključnim se čini da se od procesa promjena ne može pobjeći. Što prije se to shvati, prije će se početi logičniju pripremu da na EP 2028 Vatreni budu opet konkurenti za status protagonista, a ne statista.
