Piše Milan Rakovac
Bezbožnici
(Pexels)
I meni se učinilo pomalo neprimjerenim, da držimo komemoraciju za taoce koje su nacifašisti strijeljali 3. travnja 1944. na strelištu u Opicini, Općine, kao odmazdu nakon što su dan prije neki Rusi (prebjegli talijanskim partizanima, kao vojnici Wermachta?) bacili bombu u tršćanskome kinu, uz sedam poginulih, ako ne griješim, njemačkih vojnika. Ali tu nelagodu otklonio je Giacomo Scotti, kazavši kako su, eto, i ti nedužni taoci, Talijani, Slovenci i Hrvati iz ovih krajeva, sedamdeset i jedan - poslije sedamdeset i jednu godinu uskrsnuli. Numerologija, kabala? Uskrnuće? Da, uskrsnuti može i čovjek, svjedoči to onaj 72. koji je slučajem preživio. Kao i Marija sa Krasa, koja mi priča o svom tada ubijenom bratu, 16 godina...
Na Uskrs, i mi, "bezbožna djeca bebožnika", sinovi radnika i poginulih, po Puli smo uživali gađajući jaja novčićem od dva dinara, i tukući jaje o jaje, i jedući bakalar, i pince… I tako od republikanskih venetskih do carskih K. und K. doba, do fašističkih vremena kad su crnokošuljaši pjevali "e anche Gesu Christo fasseva l’aviatore, invesse di benzina pissava nel motore, bim bum bam tre colpi de pougnal", do jugoslavenske ere, kada nas je pionirski rukovoditelj tjerao da trgamo velove curicama koje su išle na krizmu pred crkvom San Antonio, sempre Drio La ‘Rena... Posve primjereno, odajem "tajnu" za vas, da sam za scenarij filma "Na istarski način", po mom romanu ‘Riva i druxi, upisao blasfemičnu scenu: Pula koncem 40-ih godina 20. stoljeća, stara Austrijanka u stanu, Drio La ‘Rena, drži živu kokoš, i pred Uskrs, muloni ofarbaju jaje u crveno i na nj uslikaju srp i čekić i zvijezdu, i krišom ga stave pod kokošku: also Hilde, du auch, ama zar i ti, zgranuto veli starica…
Son fiero, come Istriano doc, ogidi’, perche’ el mio paese con tenacita’ cerca di resistere con due sole parole: convivenza della Serenissima, e fratellanza antifascista, disevo a Opicina: "Sedamdeset i jedan čovjek smaknut je ovdje, prije sedamdeset i jednu godinu. Nedužni taoci, sjedinjeni u nasilnoj smrti, Slovenci, Talijani, Hrvati: Ivan i Natale Gerlac među njima, obojica iz Vrsara u Istri, obojica sedamnaest godina stari. Djeca. Jesu li braća, blizanci, zrmani, ili se brutalna smrt narugala toj djeci iste dobi, istog prezimena? A da su ostali živi, 1954. imali bi četvero djece, 1974. ta djeca bi imala osmero djece, a ta djeca 1994. šesnaestoro djece, i ova djeca 2014. tridesetdvoje djece.
I još je djece ovdje prije sedamdeset i jednu godinu posljednji put vidjelo život odlazeći u smrt: Mario Di Nardi, Burno Zuppet, Ernest Brandolin, Giovanni Duca, Ivan Ukmar i Ivan Rušnjak, Milan Vadanjal, Ernest Bostjančič, Ivan Božić, Josip Devdić. Navodim tek neka od 71 imena i prezimena, jer smrt bez imena je - samo statistika. Zato, jer danas, u demokratskoj Europi, vraća se onaj ur-fašizam Umberta Eca, na djelu je abolicija zločina, historijska amnezija i revizija. Zato je bitno, na ovom strašnom mjestu održavati sjećanje, da bismo mladoj generaciji ukazali na srž, na DNK fašizma. Jer, nacifašistička soldateska prakticirala je barbarske metode ranog srednjovjekovlja: opkoljavanje sela, paljenje kuća i živih ljudi u njima, tko izađe iz kuće dobije metak. Zatim držanje i ubijanje talaca. Zatim odvođenje ljudi u koncentracijske logore i masovne egzekucije: oko 400 spaljenih sela u Julijskoj krajini, 5.000 pobijenih civlila, 40.000 odvedeno u logore smrti. Pamtim, a dite san bija, kako su dešperateri dell’ultima ora 1943. sami sebi kantali u Dopolavoro, pijani od našega vina i naše krvi: "Le donne non ci vogliono piu’ bene, perche’? Perche’ portiam’ camicia nera, ci dicono che siamo da gallera, che siamo da gallera…".
Pišem cijelog života o tome, kako se suočiti s drugim i drukčijim, kako danas misliti o prošlosti - radi budućnosti. Ma noi siamo ancora ostaggi delle nostre paure. Temiamo l’Altro ovvero noi stessi nell’Altro. Circondati dall’oscurità eruttiva delle foibe della nostra anima tremiamo al cospetto dell’olio, l’olio santo sul letto di morte delle nostre fanfaronate patriottiche, delle battaglie nazionali sempre vinte - magari altrettanto perdute…
I onda je došla kazna i odmazda, strahotna osveta starozavjetne okrutnosti i razmjera, koja nije mnogo birala između krivih i nedužnih, sa svom pobjedničkom trijumfalnom strasti i bijesom: samo iz kruga familija u mom najbližem rodu (Banko, Herak, Štifanić, Rakovac) danas imam više rodbine po Italiji, Kanadi, USA, Australiji, nego u Istri - rodbine koja je morala bježati iz Italije, a onda iz Jugoslavije: samo djeca nas mogu iskupiti, bezbožnu djecu bezbožnih ratnika, a to smo postigli bili i mi nel dopoguera, sinovi i kćeri pobjedničkih i poraženih očeva. To i danas opet mogu samo djeca. Posve neprimjereno (moj luksuz koji ste naučili trpjeti) – odmah iz uskrsa stiže nam kazna, kada zaboravimo što je bio fašizam (hrvatski navijački nacionalni sport danas! Kao i talijanski, slovenski, srpski...). Baš bih rado bio otišao u krasni Split, u kojem sam živio deset godina, i gledao utakmicu Hrvatska - Italija. Ništa od toga: zbog fašistoidnog skandiranja na nedavnoj utakmici protiv Norveške, utakmica s Italijom igrat će se bez publike! A kad bude publika? Opet će urlati za-dom-spremni! Jer tako Hrvatska odgaja svoju djecu! Kad ćemo to promijeniti?
*Nastavak u sljedećem broju
