PANONSKI ADMIRAL

Pročitali smo prvu knjigu o Đorđu Balaševiću. U njoj su i dvije fotografije koje su snimljene za Glas Istre. Pogledajte ih

| Autor: Mladen RADIĆ
Đorđe Balašević (CROPIX)

Đorđe Balašević (CROPIX)


"Đorđe Balašević bio je nadahnut čovjek s ciljem, čovjek velikih snova". To je tek jedan od osjećajnih opisa kojima je Ivan Ivačković počastio pokojnog vojvođanskog kantautora Đorđa Balaševića u knjizi "Panonski admiral" koju je objavila Biblioteka Pop, a za hrvatsko izdanje pobrinula se Naklada Ljevak. Djelo je podnaslovljeno "Emocionalni vodič kroz diskografiju Đorđa Balaševića", i te emocije se vide u svakom Ivačkovićevom pasusu na više od 300 stranica knjige.

Đorđe Balašević (CROPIX)Đorđe Balašević (CROPIX)

Ovo je priča o tome kako je jedan cijenjeni rock novinar doživio Balaševića i njegove pjesme koje je stavio u povijesni kontekst, jer povijest je ovdje jako važna, kao i kada se priča ili piše o bilo čemu što se događa ili se događalo na prostoru odavno upokojene zajedničke države.

U svakom poglavlju Ivačković analizira jedan Balaševićev album, počevši od onih koje je snimio s grupom Rani mraz preko uspješnog puta u solo vode. Autor prolazi svaku pjesmu koju je Balašević snimio, ali ne zadržava se samo na tome već prati i ono što se događalo na snimanjima albuma i koncertima. Tu je kompletna priča koju će prvenstveno cijeniti brojni Balaševićevi fanovi, jer ovo je knjiga za njih.

Oni kojima Balaševićeve pjesme nisu bile toliko bliske, možda u "Panonskom admiralu" nađu nešto zbog čega će krenuti u dublje istraživanje njegove glazbene ostavštine, a možda i ne.

Đorđe Balašević (CROPIX)

Ivačković se služi stilom "beogradske škole rock novinarstva", što znači da su mu rečenice tečne, rječnik iznimno bogat, a pisac je iznimno upućen i iskusan što znači da zna kako da čitatelja navuče da knjigu pročita do kraja. S jedne strane to djeluje lako, jer se u ovom slučaju radi o temi koja će biti privlačna mnogim Balaševićevim obožavateljicama i obožavateljima koji bi kupovali njegove albume i rasprodavali koncerte, s druge strane baš zato što je Đole bio tako dobro prihvaćen i poznat naoštrit će neka kritična (emocionalna) pera u lovu na pogreške koje bi se mogle potkrasti, a bit će sigurno i onih čiji se doživljaji pjesama neće poklapati s piščevim zaključcima.

Ivačković, koji je između ostalog svoju karijeru i svoj stil kalio u nikad prežaljenom mjesečniku Pop rock, na čijim su se tekstovima napajali i neki tada budući novinari, nije uzeo laku temu za obradu. Tim više što je, a to zbilja nevjerojatno zvuči, ovo tek prva knjiga o Balaševiću.

Ivačković se bavi Balaševićem kao glazbenikom, ali i kao pjesnikom i na koncu čovjekom koji se nije suspregao pokazati svoje jasne političke stavove i suprotstaviti se ludilu koje je zahvatilo njegovu rodnu Srbiju, ali i cijelu državu koja se krenula urušavati.

Balašević, a to je poznato i bez da se "Panonski admiral" uzme u ruke, bio je čovjek koji je prelazio granice, kako fizičke tako i mentalne, koje su uspostavljene devedesetih. Činio je to svojom glazbom, ali i svojom prisutnošću, pa je tako bio među prvima koji su iz Srbije nakon rata nastupali u Hrvatskoj i to upravo u Puli, prvo u današnjem Domu sportova, a onda i na velikom, emocijama nabijenom koncertu u Areni 2000. godine.

Đorđe Balašević (CROPIX)Jedan od koncerata u Areni (CROPIX)

Ivačković tu činjenicu ne izostavlja iz Đoletove biografije. Tako je u knjigu uvrstio i fotografiju s jednog od kasnijih Balaševićevih koncerata u Puli koju je snimio fotoreporter Glasa Istre Dejan Štifanić, kao i fotografiju upaljenih svijeća postavljenih na željezničku stanicu u Puli nakon Balaševićeve smrti 2021., a koju je za Glas Istre snimio Duško Marušić Čiči.

Balaševićeva prerana smrt u veljači prošle godine ujedinila je opet njegove obožavatelje koji su mu odavali počast, pa se tako, između ostalog, u zagrebačkoj Ilici pojavio natpis "Bećarac" na ćirilici, čime je posthumno ispunjena Balaševićeva želja izražena u pjesmi "Stih na asfaltu".

Ivačković ne propušta spomenuti i da je zbog spomenutog prizora Davor Filipović, tadašnji HDZ-ov kandidat za zagrebačkog gradonačelnika, izjavio da ne zna ćirilicu te da zbog toga taj naziv ne bi mogao pročitati, dodavši da mu je od Balaševićevih pjesama poznata jedino "Nikad kao Bane". Zacijelo je Filipoviću u tom trenutku promakla ironija da ta pjesma govori o stasanju mladog političkog karijerista.

Da je Ivačković malo pričekao s objavljivanjem knjige možda bi u fusnotu ubacio da je Filipović, za kojeg nije propustio spomenuti da su ga nakon komentara prozvali Bane, danas ministar u Vladi.

Suvišno je naglašavati s kolikim se poštovanjem Ivačković odnosi prema Balaševiću i koliko njegove pjesme bude uspomene kod Ivačkovića. To je jasno još iz podnaslova, no nije da Ivačković ne zna kada treba uzeti distancu i biti ironičan te ukazati na slabe točke pojedinih pjesama i albuma. No, uglavnom se radi o jednom, gotovo kraljevskom odavanju počasti umjetniku, "revolucionaru emocije", kako ga je nazvao u jednom poglavlju, i njegovoj karijeri.

Možda će netko reći da pretjeruje, ali Ivačković sasvim jasno na početku pokazuje smjer kojim želi ići i toga se drži. Jedino na čemu pošteno kiksa je nepotrebno predugačak i razvodnjen uvod.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom